“Pola-pola” (Teatar Exit, Pinklec i Poco Loco): Djeca u raljama razvoda braka
Tri hvaljena i nagrađivana nezavisna kazališta – Teatar Exit, Teatar Poco Loco i čakovečka kazališna družina Pinklec – udružila su snage na predstavi za djecu i mladu “Pola-pola”, premijerno izvedenoj 18. veljače u čakovečkom Centru za kulturu, a 20. veljače u Exitu u Zagrebu. “Pola-pola” rađena je po suvremenom tekstu mlade srpske autorice Milene Bogavac, a govori o dvoje 12-godišnjaka i razvodima njihovih roditelja. Ovu važnu, ali nezahvalnu i često zanemarivanu temu razigrano je i s puno razumijevanja režirala Renata Carola Gatica.
Teatar Exit poznat je po izvedbi domaćih i inozemnih suvremenih tekstova te po socijalnoj angažiranosti svojih predstava, u kojima su glavni likovi često obični ljudi na margini društva koje guše svakodnevni problemi. No, Exit primarno nije dječje kazalište. Skupina Pinklec zadnjih se godina profilirala kao jedna od najboljih produkcijskih kuća za djecu i mlade, čije originalne i drugačije predstave redovito gostuju širom Hrvatske i pritom osvajaju brojne nagrade. Poco Loco relativno je nedavno osnovana skupina koja se zasad najviše istaknula programom dramskih čitanja klasičnih bajci u suvremenom ruhu, koji izvode na Sceni Ribnjak i također na gostovanjima.
Ove su tri različite produkcijske organizacije udružile snage na predstavi koja proces razvoda braka sagledava iz perspektive djece koja svjedoče raspadu svog obiteljskog doma. U priču ulazimo in medias res, u trenutku razvoda roditelja djevojčice Nike (u alternaciji je igraju Karolina Horvat i Dunja Fajdić). Njezin je otac iz njihovog doma iselio baš na njen 12. rođendan, a kroz predstavu pratimo što se sve s Nikom i njenom obitelji događa u narednih nekoliko godina, čime se želi ukazati na činjenicu da razvod nije kratkotrajni proces, već da ima dugoročni utjecaj na funkcioniranje obitelji i njenih članova.
Nikina priča ispričana je kao kolaž fragmenata njenog odrastanja. Prizori iz predstave dočaravaju niz situacija koje se u takvim životnim okolnostima događaju, poput roditeljskih svađa koje obiluju uvredama i međusobnim optužbama, a koje su režirano tako da humoristični efekt lakše prenese obiteljsku gorčinu. U tim se situacijama pribjeglo i nekim tipizacijama likova i njihovih odnosa, pa je tako Nikin otac stereotipno krivac koji je ostavio Niku i njenu majku te sad živi s drugom ženom s kojom čeka dijete. Isto tako, Nika je u početku bliska s majkom, no kasnije, u čemu značajnu ulogu igra i Nikin pubertet, njihove su svađe sve češće i sve jače, ali njihova se bolna intenzivnost ne skriva iza humora.
U tom procesu Niki je najveća podrška dječak Andrija (u alternaciji Bruno Kontrec i Mario Jakšić), čiji su se roditelji već dva puta razveli pa opet pomirili, uvijek iz istih razloga – „za njegovo dobro“. U prepričavanju svojih iskustava, kojima istovremeno nudi savjet i utjehu Niki te mogućnost razumijevanja i izazivanje empatije kod publike, Andrija djeluje poput sveznajućeg, ali dobroćudnog informatora koji je, usprkos njezinim pubertetskim ispadima, uvijek ostao uz nju.
Osim što predstava problemski pristupa temi razvoda braka, koji naša glavna junakinja uporno negira i utopistički vjeruje u pomirenje svojih roditelja, naglasak je predstave i na tome da Nika prolazi kroz pubertet te se, uz obiteljske probleme, mora nositi i s vlastitim sazrijevanjem. Tome je prepuštena posve sama, a u svom se buntu naspram roditeljskih i drugih društvenih figura čak otuđuje i od Andrije. Njeni joj roditelji ne mogu pomoći zato što su i oni sami isto tako izgubljeni i ne mogu ni sebi pomoći u popravku krhotina nakon toliko godina zajedničkog života.
Nika, također pomalo tipizirano, bježi iz škole, boji kosu, nosi fejk piercing te sanjari o tome kako će postati slavna i kako će davati intervju za MTV. Kroz tu se MTV scenu želi istaknuti utjecaj medija na mlade kojima slavne osobe postaju idoli i uzori jer su ih vlastiti roditelji razočarali. Kroz predstavu se provlači i motiv Facebooka i drugih društvenih mreža (Nikina mama traži muškarce preko lažnog Facebook profila kako bi se izvukla iz očajne usamljenosti), no ta sveopća prisutnost medija u suvremenom društvu ipak nije detaljnije obrađena, što je u redu jer bi predstava inače tematski otišla preširoko.
Tekst i predstava ništa ne uljepšavaju. Razvod je ružan društveni fenomen pa likovi prikladno pjevaju „sve je odvratno, gadno, jadno…“, a Andrija čak izgovara da je htio ubiti sebe i svoje roditelje – i bez obzira na postojeća iskustva s takvim situacijama, gledatelj suosjeća s njim, ne osuđuje ga. No, na kraju ipak sve završi u pozitivnom tonu, uz poruku da je ljubav ono najvažnije u životu. Valja dodati da radnja predstave nije u potpunosti ispričana kronološki, već likovi pojedina sjećanja rekonstruiraju kako se raspliće klupko njihovih odnosa.
Uz dobar narativni tok, redateljica je dinamičnost predstave postigla s puno glazbe i upotrebom videoprojekcija. Predstava je u konceptu zamišljena kao kazališni koncert, a pozornica je pretvorena u rock binu s mikrofonima, pojačalima, intenzivnom rasvjetom i umjetnim dimom. Projekcije fotografija prate i nadopunjuju radnju i ono o čemu likovi govore pa tako vidimo interijere i eksterijere poput dječjeg igrališta za vrijeme scene u kojoj Nika i Andrija borave na igralištu, tortu kada se spominje rođendan, fotografije iz obiteljskog albuma i druge prizore.
U predstavu su ubačeni i mikrofoni kao još jedan trend modernog kazališta, a na njih govore Nika i Andrija kada prepričavaju o svom životu i bližnjima ili kada iznose svoje osjećaje, dok su klasične dramske scene i dijalozi napravljeni bez mikrofona. Naravno, mikrofoni su se logično iskoristili i zbog toga što cijelu predstavu prati glazba koju četvero izvođača izvodi uživo na gitari, basu i bubnjevima. Glazbu je skladao Mario Mirković, a radi se o punk i post punk brojevima koji zvuče kao da su stigli iz ex-yu novog vala – doduše, mislim da takva glazba bolje funkcionira kod nostalgičnih roditelja današnjih srednjoškolaca nego kod njih samih. Osim što ih izvode između dramskih scena kao poveznicu, neke prizore prati glazba te time dodatno podiže napetost tih situacija i sukoba između likova.
Na premijernoj izvedbi u Čakovcu, uz Fajdić kao Niku i Jakšića kao Andriju, zaigrali su Davor Dokleja i Zrinka Kušević koji tumače roditelje (od oba protagonista, iako većinom Nikine roditelje) te pokojeg drugog lika poput voditeljice MTV showa ili socijalnog radnika. Dokleja također svira gitaru, Kušević bas, a Jakšić bubnjeve, iako se u jednom trenutku Dokleja i Jakšić zamjene pa potonji zasvira bas gitaru, baš uz prizor najžešće svađe između Nike i njene mame, koji je i glumački odlično osmišljen, a ovako ima dramatičnu glazbenu podlogu.
Osim instrumenata, mikrofona i pojačala, scenografiju čini kulisa koja je istovremeno i projektno platno te jedna manja platforma na kojoj se odvijaju scene iz Nikine obitelji. Čakovečka postava (ako ih tako smijem prozvati) glumački je dovoljno uvjerljiva, a potencijalne slabosti njihove izvedbe sakrivene su glazbenim brojevima koji drže tempo i dinamiku predstave te zadržavaju pažnju gledatelja u prijelazu između pojedinih prizora. Posebice je dojmljiva Zrinka Kušević kao majka zbog snage i raspona emocija koje je unijela u svoj lik.
Drugu glumačku postavu čine Karolina Horvat, Bruno Kontrec, Maja Katić i Igor Baksa, a možda će jednom biti prilike da se osvrnemo i na njihovu verziju predstave “Pola-pola”. Predstava je, inače, namijenjena višim razredima osnovne škole i srednjoškolcima. Ovo možda nije tema kakvu očekuju od odlaska u kazalište, a rekao bih da ni cilj predstave nije da ona bude poučna, već da izazove razumijevanje i suosjećanje. Ako ne sad, vjerojatno će se toga sjetiti kasnije u životu, zbog čega predstavu mogu pogledati i stariji gledatelji.
