“Posljednja Freudova seansa” (Planet Art): Rasprava o postojanju boga protkana humorom
Kazalište Planet Art 13. je prosinca 2015. u kazalištu Gavella premijerno izvelo predstavu “Posljednja Freudova seansa” američkog dramatičara Mark St. Germaina u režiji Marka Torjanca, koji je ujedno preveo tekst, postavio scenografiju te utjelovio Sigmunda Freuda, dokazavši da dobru predstavu može napraviti i malen tim. Riječ je o nagrađivanom tekstu inspiriranom knjigom američkog profesora Armanda Nicholija koja se bavi analizom Freudova i Lewisova odnosa spram Boga, ljubavi i seksa.
“Posljednja Freudova seansa” 1939. na Freudovu londonsku adresu dovodi mladoga pisca C.S. Lewisa (Franjo Dijak) te gradi čitavu predstavu na temelju rasprave dvaju, danas dobro poznatih, intelektualaca o postojanju Boga. Riječ je doduše o fikcionaliziranom susretu koji se nikada nije dogodio, no s obzirom na to da je Freud svoje zadnje dane proveo u Londonu svjedočivši početku Drugoga svjetskoga rata, nije potrebno previše mašte da ih zamislimo kako raspravljaju uz čaj. Izuzev tog susreta, predstava vjerno prati biografije svojih glavnih protagonista, stoga u njoj mogu uživati i Freudovi i Lewisovi obožavatelji. Osim niza psihoanalitičkih pojmova koji su postali dio svakodnevice, spominje i Lewisov prijatelj J.R.R. Tolkien.
Freud je znanstvenik i ateist čiji je osobni svetac Darwin, dok je C.S. Lewis mladi intelektualac i pisac koji je nedavno otkrio vjeru, ali je kao student volio Freuda te ga i dalje cijeni pa mu je veliko zadovoljstvo što ga je Freud pozvao kod sebe na razgovor. Poziv je uslijedio nakon što je Freud čuo da se Lewis nedavno suprotstavio njegovim razmišljanjima, no razlog pozivu nije neprijateljski, već Freud želi otkriti zašto i kako je Lewis otkrio Boga ne bi li ga uvjerio da je u zabludi. Riječ je o klasičnoj predstavi koja ne poseže za nekim atraktivnim scenskim postupcima, već njena kvaliteta proizlazi iz dobroga teksta i kvalitetne glume.
“Posljednja Freudova seansa” kroz dijalog dvaju dokazanih i priznatih intelektualaca suprotstavlja razmišljanja vjere i znanosti o postojanju Boga, što je odlično i beskonačno izvorište dramskoga u predstavi. No u pogledu same rasprave nema nekih značajnijih promjena dramskih situacija te su na samome kraju oba protagonista i dalje čvrsto uvjerena u svoje stavove, što još jednom pokazuje da drama ni na koji način ne intervenira u Freudova i Lewisova stajališta, već ih samo suprotstavlja.
Važno je razumjeti da se iza naizgled jednostavne Freudove i Lewisove rasprave skriva precizan režijski i dramaturški mehanizam zbog kojeg nam je ona čitavo vrijeme izrazito zanimljiva. Naime, isprva Freud govori što je čuo o Lewisu, zatim Lewis govori o Freudu, a potom govore i o sebi. Postepeno izlažu različite argumente o postojanju Boga, ali također suptilno uključuju sve više osobnih elemenata u raspravu. Tako saznajemo ponešto o njihovim odnosima s očevima, o ljubavnom odnosu mladoga Lewisa sa starijom ženom i Fredovom odnosu s njegovom kćeri. No, glavnina promjena dramskih situacija uvjetovana je ratnim okolnostima i Freudovim lošim zdravstvenim stanjem. Tako je rasprava svako malo prekinuta uključivanjem radija i novim vijestima o stanju u zemlji, što služi kao kratka stanka od same rasprave koja bi teško mogla zadržati pažnju gledatelja čitavo vrijeme i vjerojatno bi postala monotona bez spomenutih prekida. Tako ipak možemo govoriti o strukturalno različitim slojevima koji su majstorski sašiveni te sve funkcionira kao organska cjelina.
Marko Torjanac i Franjo Dijak odlično se snalaze u svojim ulogama te ih je zapravo teško razdvojiti jer je u predstavi najvažnija upravo njihova zajednička energija koja nastaje tijekom rasprave. Franjo Dijak je u potpunosti ušao u ulogu mladog strastvenog pisca kojemu je velika čast razgovarati s čovjekom čije je knjige čitao kao student, ali isto tako izgara na sceni u novootkrivenoj religioznosti. Torjanac uz realistično portretiranje Freudova zdravstvenog stanja briljira u ironičnim komentarima na račun mladog Lewisa. Činjenica da gledatelji s lakoćom i užitkom prate njihovu raspravu rezultat je uvježbanosti i uigranosti glumaca.
Ugođaju i atmosferi predstave svakako pridonosi i bogata scenografija Marka Torjanca uz neizostavan kauč, ali i mnoštvo figura i kipova iz čitavog svijeta koji se guraju po pretrpanome radnome stolu, ukrašavaju zidove i police. Đurđa Janeš potpisuje kostimografiju koja je primjerena vremenu likova. Milorad Stranić izabrao je glazbu za predstavu koja svira kada gledatelji ulaze u gledalište te se može čuti povremeno na radiju, dok se oblikovanjem svjetla i zvuka pozabavio Damir Rončević.
“Posljednja Freudova seansa” predstava je koja će, zahvaljujući mnoštvu auditivno-vizualnih kodova i osebujnoj energiji glumaca, gledatelja s lakoćom preseliti u Freudov londonski dom i progovoriti o nekim svakodnevnim pitanjima na osvježavajući način. Naime, tu se ne radi o pukom prepucavanju oko postojanju Boga, već o smirenoj i kulturnoj raspravi dvojice intelektualaca protkanoj humorom, raspravi kakva nedostaje u našem društvu.
