„Posljednji pripovjedači” (R. Hamilton): Knjiga puna blaga sačuvanog od zaborava

„Jednom sam čuo u Marakešu da kad stari pripovjedač umre, izgori cijela jedna knjižnica:”

Barnaby Rogerson (iz uvoda u knjigu „Posljednji pripovjedači” Richarda Hamiltona)

Pripovijedanje je fascinantan fenomen. Čini se da je ono jedna od doista rijetkih stvari koja nas razlikuje od ostalih životinja jer čovjek, osim što ima potrebu za zrakom, vodom i hranom, ima istu takvu, nekad čak i jaču, neutaživu potrebu za pričom.

Tako je bilo oduvijek. Priče konzumiramo neprestano i u raznim formama: knjige, televizijske serije i filmovi, kazalište, video igre, društvene igre, stripovi, pa čak i glazba. Priče nam trebaju kako bismo učili živjeti, potrebne su nam kao orijentir, kao hrana za dušu, ponekad čak i kao lijek. Svaka zemlja i svaki narod imaju svoju vlastitu povijest pripovijedanja, svoje priče i legende utkane u kulturu i književnost. I sve se isprepliću u jednu veliku povijest priče.

Osobni odnos s pripovijedanjem

Kao vrlo mala djevojčica imala sam golemu sreću da dane provodim uz baku koja je bila izvrsna pripovjedačica. Iz današnje perspektive vidim da je mogla biti i kazivačica da je u to vrijeme na tom mjestu postojao netko tko bi prepoznao potencijal i zabilježio sve te priče koje danas postoje kao otkrhnuti fragmenti sjećanja u mojoj glavi. Pričala je neumorno, kombinirajući lokalne legende s poznatim pričama (čije sam strukture prepoznala tek kasnije kad sam i sama počela čitati) pa sam tako čula nebrojeno mnogo verzija „Ljepotice i zvijeri” u kojima je zvijer nekad nalikovala orlu, nekad medvjedu, a nekad je jednostavno bila čudovište. S njima su se u nepregledni ples zapleli Domaći (koje sam kasnije našla kod Ivane Brlić-Mažuranić), patuljci iz panjeva koji noću svijetle plavim svjetlom, bijele žene na raskršćima, Kuga koja prenosi putnike (i nju sam kasnije pronašla u lektiri) i čitav dijapazon likova sa svih strana svijeta.

Moji će se prijatelji vjerojatno sjetiti anegdote kad sam im pričala priču o djevojci s kozjim nogama i nekima prouzročila noćne more, a gotovo sam uvjerena da priču nisam ispričala ni upola dobro kao što ju je moja baka ispričala meni. Imala sam tu sreću da slušam nju u formativnim godinama odrastanja, da mi roditelji kupuju sve knjige i slikovnice na koje su naišli, te da se dokopam grčke mitologije u „Najljepšim pričama klasične starine” Gustava Schwaba vrlo rano u životu.

Glad za pričom sve do Marakeša

Glad za pričom proširila se i na želju da se pronikne u tu vječnu čovjekovu potrebu, da se objasni zašto, da se sazna više, da se povežu točke. Od radova mitologa Josepha Campbella, preko Proppove „Morfologije bajke” do Neflixa i gutanja priča u svakom obliku, naišla sam na jednu knjigu koja me je ponovno nagnala na promišljanje o ovom fenomenu. U izdanju nakladničke kuće Hena.com i u prijevodu Ande Bukvić Pažin hrvatsko čitateljstvo dobilo je jednu malu, ali zapravo jako veliku knjigu iz pera Richarda Hamiltona. Riječ je o knjizi „Posljednji pripovjedači” s podnaslovom „Priče iz srca Maroka” u kojoj je Hamilton sabrao desetke priča skupljenih tijekom nekoliko godina početkom ovog stoljeća.

Hamilton, koji od 1998. godine radi za BBC World Service kao radijski i televizijski novinar, bio je dopisnik iz Maroka, Južne Afrike i Madagaskara. Tada je nekako i osjetio fascinaciju uličnim pripovjedačima s trga Džemaa el-Fna iz Marakeša i tijekom tri godine (od 2006. do 2009.) skupljao je njihove priče snimajući ih i kasnije, uz pomoć prevoditelja, pretačući ih u ovu knjigu koja je danas pred nama.

Povijest pripovijedanja

U vrlo iscrpnom uvodu koji se proteže na nekih četrdesetak stranica Hamilton donosi priču o povijesti pripovijesti i pripovijedanja, koje navodi kao „jedno od najvećih ljudskih dostignuća”, bilježeći da je ono zapravo možda započelo kao izlika za neuspjeh. Kao „lovačka priča”. A citat kanadskog pisca Jamesa Fostera Robinsona možda objašnjava i porijeklo samog izraza koji koristimo za očito izmišljene pripovijesti:

„Je li primitivni lovac ispričao svojoj obitelji kako je otjerao užasnu životinju koja mu je ukrala plijen, dodajući neki maštoviti detalj da uvjeri gladnu obitelj da je učinio sve što je mogao, ali ga je spriječila okrutna sudbina?”

Hlajkiji

Osim razvoja pripovijesti i pripovijedanja, Hamilton detaljno opisuje marokanske hlajkije, pripovjedače s ulice i trga i njihovu povijest i tradiciju te polagano povlačenje pred svijetom koji dolazi. Pred televizorima, internetom i brzim životom. On je tako kroz godine skupio nekoliko njih, slušao i snimao njihove priče uz prevoditelja, zapisivao i sve to, na kraju, sabrao u knjigu.

Priče su živi organizmi

Priče su mahom mogle biti dijelom „1001 noći”, ali mnoge od njih vuku paralele s nekim zapadnjačkim pričama za koje znamo preko braće Grimm, ali i nekim istočnoeuropskim, točnije ruskim bajkama. Tu se možda dogodilo isto što se događalo s mojom bakom koja je pričala prilagođene verzije poznatih bajki, pa su Zvijeri bile i orlovi i vukovi, a Ljepotice najvjerojatnije Slavonke iz okolice Pakraca. Tako je vjerojatno Ivanuška Duračok postao istočnjački najmlađi brat na letećem ćilimu koji mora proći razne kušnje da bi osvojio princezu. Priče su živi organizmi, one se sa svakim pripovjedačem mijenjaju jer su ih oni učili napamet i tako pripovijedali. Jednom zapisane, one postaju kamen, nešto neživo, ali i samo jedna od mnogih verzija koje će postojati, a koje nikada nećemo zapisati.

Knjiga kojoj ćete se vraćati

Bilo bi nadasve besmisleno ovdje opisivati priče pa to neću činiti, reći ću samo da će u njima uživati svi oni koji inače uživaju u bajkama i narodnim pričama. Neke će vam se učiniti brutalne, neke neće uvijek imati „pošten” ishod, ali sve će vam odnekud biti poznate. Protkane mirisom Istoka i istočnjačke mistike ova zbirka priča trebala bi biti neizostavan dodatak svakoj kućnoj biblioteci. Jer ona nije knjiga koju ćete samo pročitati i vratiti na policu kako bi tamo čekala Sudnji dan. Njoj ćete se vraćati, nju ćete čitati djeci i unucima, postat će onaj dio biblioteke kojem pripadaju Andersenove i Grimmove bajke, Ezopove basne i sve ono čega se sjećate iz djetinjstva.

Festival pripovijedanja

Nakon čitanja „Posljednjih pripovjedača” napravila sam malo istraživanje jer me zanimalo što je danas s pripovjedačima koje je opisao i slušao Hamilton. Tijekom te potrage naišla sam na jedan vrlo zanimljiv podatak i moguću turističku atrakciju: u Marakešu postoji festival pripovijedanja!

Od 2014. godine čak se i stipendiraju mladi pripovjedači, a u Cafeu Clock u Marakešu na tjednoj bazi održavaju se večeri pripovijedanja. Čini se da je to moderni odgovor na tradiciju pripovjedača s trga. Možda to više nije onako kako je „nekad bilo”, ali kao i u svemu, ljudi su našli načina da dobre stvari održe na životu.