Elemental (Vintage Industrial): Male stvari, a velike kao kuća

Da mi je netko prije par mjeseci rekao da ću izgubiti glas na koncertu benda Elemental rekla bih mu da nije baš u dodiru sa stvarnošću. Ali eto, to se ipak dogodilo. Stvarnost je takva kakva je i ja sam novi fan benda koji postoji već dvadeset pet godina evo tu, u „mojoj bašči”, odnosno, manje pjesničkim jezikom – meni ispred nosa.

Do Elementala pukim slučajem

Hip-hop me je nekako zaobišao, klizala sam od rokenrola na hardcore punk i kasnije na metal, stoner i gomilu pripadajućih podžanrova, a domaću scenu ionako godinama nisam pratila. A kako se, hvalabogu, ljudi mijenjaju, traže i pronalaze, s godinama odbaciš etikete i na pitanje „šta slušaš” odgovaraš „muziku”. Ostane ti ono par „najdražih” bendova gdje se isto kategorija „najdražosti” ne mjeri više time koliko ih često slušaš, nego time koliko ti znače i što si sve proživio uz njihovu muziku.

Elemental mi se slučajno uvukao na neku preporučenu playlistu na Spotifyju jer sam prošlu godinu iz nekog razloga provela isključivo slušajući muziku iz regije. Bilo je to onako „ova pjesma mi je okej, ajmo opet” pa „da vidimo kakve su druge” i malo pomalo našla sam se preslušavajući albume i uhvatila sam se kako uživam. Nikad ih prije nisam slušala uživo i zarekla sam se da idem obavezno čim bude koncert u Zagrebu. Nije prošlo dugo, koncert je najavljen. Neka me zlatna ribica očito čula i ispunila mi želju.

“Male stvari” na vinilu i na stageu

Koncert u Vintageu bio je poseban jer se slavilo dvadeset godina od albuma „Male stvari” koji je uz to još i po prvi put izašao na vinilu u izdanju Menarta. Kad je album pušten u pretprodaju nije prošlo dugo prije nego su fanovi srušili Menartov webshop, posebno zato što je prvih nekoliko desetaka sretnika imalo priliku uhvatiti potpisanu ploču. Što se koncerta tiče, on je rasprodan u par dana.

Nakon uvoda, jer uvoda mora biti, dolazimo u Vintage na žurku „Elemental svira Male stvari”. Očekivala sam da će mi biti dobro, onako dobro kako vam bude kad kapne svirka baš u trenutku kad najviše slušate neki bend ili album i onda vam je sve aktualno i zeru zabavnije. Ali bend je imao druge planove i „dobro” za njih nije bilo dovoljno dobro. Morali su baš biti puno bolji od toga.

Sad već u tandemu s Katarinom i njenim fotićem (bile smo zajedno i na Kriesu mjesec dana ranije) došla sam nekih sat vremena prije početka i tako propustila onaj dio kad je bend u Grifu pored Vintagea od 18 do 20 sati potpisivao ploče i družio se s ljudima. Ploča me čeka na poslu, moji znaju kako me natjerati da kupim gramofon. Još nisam, ali čini se da ću morati uvesti još i taj skupi sport na svoj repertoar troškova.

Sve su nam dali

Netom prije svirke kukala sam Markanu (Marko Nemec op.a.) da mi treba set lista jer se više ne pouzdajem u svoje pamćenje, na što mi je on odgovorio da je set lista album. Moj protuargument bio je da neće samo to svirati, što je s onim ostalim pjesmama poslije? Nisam, bijedna, računala na to da ih već sve znam i da mi neće biti nikakav problem zapamtiti sve do jedne. Set listu, naravno, nisam ni tražila.

Oko pola deset Elemental izlazi na pozornicu, kreću „Male stvari” i to redom, kako su složene i na albumu. Od „Malo sutra” do „Materijalista”, dobili smo sve, sve su nam dali. Čini mi se da ovo posljednje vrijedi za kompletnu svirku.

Mislim da se neću prevariti ako ustvrdim da su uživali uglavnom cijelo vrijeme. Kažem „uglavnom” jer, ajde, Shot nije bio baš oduševljen što prvi i zadnji put (povijesni moment!) izvode uživo „Materijalista”. Tekst je, na oduševljenje razdragane publike, čitao s mobitela. Znam da im je vjerojatno s godinama i „Romantika” izašla na nos, ali morala se dogoditi. Na nju je, naravno, publika poludjela, a moram priznati da ni meni nije mrska, iako, ako moram izdvojiti favorita s „Malih stvari”, onda bi se tu na vrhu negdje gurale „Iz dana u dan”, „Male stvari” i „Oproštajna pisma”.

Kad smo već kod „Iz dana u dan” kad god je slušam, pa tako i sada, nekako me stisne oko srca koliko to življenje „iz dana u dan” nije prestalo evo već dvadeset godina otkad je pjesma nastala. Predivna je, jako je volim, ali beskrajno me žalosti njena aktualnost.

Nakon „Malih stvari” došao je red na vrhnje pokupljeno s ostalih albuma, tu su se desila (čini mi se) tri bisa, a takvo što nisam odavno doživjela.

“Krema” s ostalih albuma

Prva nakon odsviranog kompletnog albuma slavljenika bila je „Hej, sanjalice”, pjesma objavljena 2020. godine. Ono što volim kod ovog benda je, osim što progovaraju i o aktualnim temama i ne libe se zauzeti stav niti pjevati o osobnim stvarima, to što imaju tih nekoliko nepopravljivo pozitivnih pjesama od kojih se čovjek osjeća bolje. Najjednostavnije rečeno. Možda me nekad ovakva pjesma ne bi zahvatila, ali u ovom trenutku u životu volim ju čuti, posebno kad na jedan ovako sunčan dan hodam uz novozagrebačke livade sa slušalicama na ušima. Divno.

„Tu si da stvaraš

tu si da želiš

uzmi životu baš sve, nek ti da sve što poželiš”

Nakon „Sanjalice” dolazi „Neustrašivi” s albuma „U redu je” iz 2013. godine, a potom jedna od meni najdražih pjesama Elementala uopće: „Bolji si” s istog albuma. Ne znam zašto toliko volim tu stvar, možda zbog te krhke izloženosti u priznavanju drugom ljudskom biću nešto što nas, po nekim današnjim normama, može ozlijediti. A možda jer sam jednom zasuzila gledajući ovaj spot.

„U ovom svijetu smiješnom i ludom

Ljudi se gaze sa posebnim trudom

Paranoja nas siječe i kolje redom

Malo ko se još bori, malo ko se nije predo”

Kako sam krenula, mogla bi nabrajati pjesme uz popratnu studiju o svakoj, što bi najvjerojatnije svakom prosječnom čitatelju bilo smor, ali moram napomenuti koliko je bila divna i teška „Usta na usta” i delirična i kod mene osobno možda najslušanija „Vertigo” s istoimenog albuma iz 2010. godine. Publika je sve do jedne numere pjevala uglas s bendom, a iznenadila sam se i samoj sebi jer sam znala sve tekstove.

Elemental je na pozornici uigran i vidi se da su toliko dugo zajedno. Koliko god sam se trudila imati pregled cjelokupnog zbivanja, pogled mi je cijelo vrijeme bježao na Remi koja je nevjerojatna. Najljepše mi je zapravo bilo vidjeti momente u kojima bi joj licem preletjela raznježenost pri pogledu na publiku.

Hvala Elemental

Koliko god bih htjela izbjeći daljnje nabrajanje, ne mogu izostaviti „Prokletu ljubav” koju isto volim (upravo sam zaključila da imam previše favorita), a nakon nje „Priroda i društvo”, očiti favorit publike. Kao i „Malena” za koju sam negdje u nekom intervjuu ili bogapitaj di, pročitala da ju je Remi napisala za mlađu sebe. Kad god ju slušam imam to na umu, pa tako i jučer. U tom trenutku imam potrebu zagrliti malu sebe, nesigurnu i uvjerenu da su svi bolji i ljepši od nje. Na neki čudan način, i ovu bih pjesmu svrstala u one od kojih se čovjek osjeća bolje. Hvala Remi, hvala Elemental.

„I to što te boli, zaliječit će vrijeme

Onaj ko te voli pojavit će se iz sjene

Uzmi lijepu riječ ka srcu, al istrpi i udarac

To što ružne riječi slome zaliječit će poljubac”

Na kraju, naravno, „Goli i bosi”, hit koji mi je drag, ali ne kao stvar kojom su zatvorili koncert – „Sve je moje tuđe”. Jedino što mi je falilo bila je „Hajde ljubav dođi”, ali ovo ionako sigurno nije moj zadnji koncert Elementala, iako je bio prvi, pa se nadam da ću je još čuti.

Na kraju smo se i Katarina i ja, ni jedna ni druga prije ovoga pretjerane obožavateljice, složile da je ovo što se dogodilo u Vintageu bilo među najboljim koncertima na kojima smo bile. Bilo je zabavno, bilo je toplo (uglavnom i doslovno) i možda već na početku ove 2025. imamo kandidata za koncert godine.

“Čudan osjećaj u trbuhu, al’ nemoj mi ga kvarit’

I danas mi je uspjelo – zaljubit’ se u male stvari

Neki put krivo je jutro i stranac što te pozdravi

neki put je kriv hip hop beat ili riff na gitari”