Predavanje – Tomislav Premerl: Kako zaštititi arhitektonsku baštinu hrvatske moderne?
Odjel za likovne umjetnosti Matice hrvatske organizirao je jučer, 05. travnja 2013. godine u 18h predavanje na temu Zaštita arhitektonske baštine hrvatske moderne. Predavanje je održao Tomislav Premerl.
Tko je Tomislav Premerl?
Rođeni Zagrepčanin, Premerl je diplomirao arhitekturu 1969. godine, a 1985. godine i doktorirao u Zagrebu. Jedan je od najutjecajnijoj teoretičara i povjesničara arhitekture u Hrvatskoj. Njegovo djelo “Hrvatska arhitektura između dva rata” je već nakon prvog izdanja 1989. godine zauzelo kultno mjesto kao jedno od jedno od temeljnih djela za razumijevanje hrvatske moderne. Upravo s tim djelom obranio je svoj doktorat. Radio je kao konzervator, predavao na Građevinskom školskom centru, Teološkom studiju, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, doktorskom studiju Akademije likovnih umjetnosti itd. U Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” bio je urednik za likovnu struku. Projektirao je i izvodio rekonstrukcije i adaptacije, studije za rekonstrukcije i sanacije objekata, radio na obnovi pročelja povijesnih zgrada, a bavi se prikupljanjem i sistematizacijom arhitektonske dokumentacije objekata i urbanističkih cjelina.
Sudjelovao je i na brojnim stručnim konzervatorskim skupovima, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Bio je član više stručnih odbora, komisija, ocjenjivačkih sudova, crkvenih odbora, a od 1999. godine do danas član je nadbiskupskog Povjerenstva za kulturna dobra. Od 1962. godine počinje se baviti publicistikom tematski povezanom s teorijem arhitekture, likovnih umjetnosti, arhitektonske i likovne kritike, teorije i prakse zaštite spomeničke baštine i povijesti arhitekture. Član je uredništva znanstvenog časopisa “Prostor”, a bio je član uredništva časopisa “Arhitektura” i “Čovjek i prostor”. Posebno se bavi razvojem i analizom moderne arhitekture kod nas, te poviješću i teorijom sakralne umjetnosti. Ostvario je više kritičkih izložbi arhitekture i tri samostalne izložbe vlastitih crteža. Primio je nagradu HAZU-a J. J. Strosmayer i UHA-e Neven Šegvić. Drži predavanja, recenzira znanstvene tekstove i stručne knjige, povremeno sudjeluje u TV emisijama i na radiju.
Moderna u hrvatskoj arhitekturi
Hrvatska arhitektura razdoblja moderne nije kasnila za europskim strujama. Nakon što se Viktor Kovačić pobunio protiv historicizma, koji je kočio razvoj, ideja da arhitektura mora biti individualna i suvremena, praktična i udobna je zavladala. Jednostavno oblikovanje, lišenost ukrasa i funkcionalna organizacija osnovne su značajke moderne. Uslijedila su značajna djela koja su danas dio hrvatske arhitektonske baštine, a niz hrvatskih arhitekata je dokazao svoj talent i vještinu. Od monumentalne Kovačićeve palače Burze (1924.), preko vile Frangeš Mihanović u Rokovom perivoju pa do tridesetih godina čiji su protagonisti arhitekti Drago Ibler i Stjepan Planić. Mnoga Planićeva djela poznata su vam, uvrštena su u antologiju moderne arhitekture i utjelovljuju modernu sliku Zagreba – vila u Kozarčevoj ulici stupnjevito prilagođena tlu (1931.), drveni Đački dom (1934.), kameno-drveni Tomislavov dom Y-tlocrta na Sljemenu (1935.), Okrugla vila s radijalnim pregradama na Prekrižju (1935.), zgrada Napretkove zadruge (1936.). Ibler je bio utemeljitelj opće umjetničke skupine Zemlja, te je u manifestu o načelima djelovanja grupe 1929. godine objavio: “Treba živjeti životom svoga doba i treba stvarati u duhu svoga doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanjima kolektiva, a umjetnik ne može stajati izvan kolektiva, jer su umjetnost i život jedno.” I Meštrovićev Hrvatski dom likovnih umjetnika, popularno zvan džamija, iz 1938. godine, pripada razdoblju moderne.
Budućnost arhitektonske baštine
Šećući ulicama Zagreba sigurno ste opazili djela hrvatske moderne, koja stoje devastirana. S nekada impozantnih zgrada, koje su stvarane usporedno sa svjetskim arhitektonskim trendovima, a bile dio vrhunske svjetske arhitekture, otpada žbuka, rolete i ostala stolarija se raspada, ako su i obnavljane, obnavljane su krivo, sa pogrešnim materijalima, bojama i krivom pregradnjom. Vrhunac su klima uređaji, a do nedavno i televizijske antene, bez ikakvog reda i smisla postavljeni na pročelja. Kako ćemo svijetu pokazati da imamo vrhunska djela moderne arhitekture kada nam ona zapuštena i devastirana propadaju pred očima? Premerl kaže: “Nužnost zaštite naše moderne arhitekture više je nego očita i zadnji je čas da se na to upozori i da se u tom smislu djeluje.”
Nema odmora dok traje obnova?
Ovi objekti prelaze nacionalne okvire, i iako su povijest jednog naroda, bitan su dio europske kulturne i umjetničke baštine. Oni su vjerni čuvari duha svoga vremena, te kao takvi moraju biti zaštićeni. Zaštita arhitektonske baštine dakle bitan je element i cjelokupne čovjekove okoline, i etički čin. Zakon za zaštitu arhitektonske baštine postoji, no ne provodi se. Jedino što stručnjaci mogu jest predložiti političarima što i kako sačuvati odnosno obnoviti. Premerl predlaže program u nekoliko točaka koje bi trebalo ispuniti kako bi se spomenici sačuvali.
1. Pojam baštine kao spomenika kulture mora biti sastavni dio opće edukacije, posebnog obrazovanja arhitekata, znanstvenog proučavanja moderne arhitekture u sklopu baštine i kulturnih vrijednosti te obrazovanje široke javnosti putem medija.
2. Postupno i uporno graditi svijest pojedinca i društva, osobito onih koji sudjeluju u vlasti.
3. Ostvariti kratak i jasan zakon o zaštiti spomeničkih vrijednosti te konzervirati njegovu učinkovitu provedbu i definirati sankcije kao jedino pravo, realno i moguće rješenje.
4. Organizacija službe zaštite spomeničke baštine koja bi djelovala slijedeći visokostručne i znanstvene kriterije, bez utjecaja monetarnih interesa vlasti, pojedinca itd. Te organizacije nadgledanja tijekom provedebe graditeljskih zahvata uz mogućnost istodobnog pokretanja pravnog postupka i sankcija.
Da bi se ovi spomenici vremena doista sačuvali, potrebno je izgraditi građansku svijest. No to je dug proces. Možemo se sada zapitati zašto se toliko uzrujavamo oko nedavnog rušenja dijela Berlinskog zida, a slijepi smo na stanje vlastite baštine.
