novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Prijeđanje vublike 148” (Ganz novi festival): Svijest o teatru

Prijeđanje vublike 148
Foto: Damir Žižić
Vrijeme čitanja: 5 minute

Neobična predstava zahtijeva i neobičnu kritiku.

Vladan Desnica napisao je u Proljećima Ivana Galeba:

Takav beznadan slučaj možete lako prepoznati već kod prvih pokušaja s kakvim kandidatom za glumačku školu: on se stidi pelivana u sebi, eto u tome je stvar. Ako se on libi da se baca na zemlju, da divlja i histerizira, da lupa nogama kao dijete, i da se u tome još iživljava i uživa, ako to za njega mjesto zanatskog užitka predstavlja muku kao za frigidnu ženu zagrljaj – s njim je gotovo. Takav se ni do konca karijere neće osloboditi tog stida, i taj će stid do kraja kočiti svaku njegovu kretnju, svaku njegovu riječ, sputavati i paralizirati čitavu njegovu fizičku i psihičku ličnost.

Ako ima istine u Desničinim riječima, u ovoj bi se predstavi ona trebala ogledati.

Na razmeđu forme i…

Metateatar, transmedijalnost, antiteatar (ili ateatar), pastiš, parodija, kolaž… Ništa novo, rekli bi oni koji iole poznaju kazalište. Može li onda ništa novo ponuditi nešto novo? Kritičar koji se odluči uhvatiti u koštac s ovim pitanjem ne može očekivati jednostavno i jednoznačno rješenje, a u skladu s tim ne može ga očekivati ni čitatelj.

Svakako treba razumjeti da, ako su postupci već i viđeni, tako su već viđeni i postupci konvencionalnog kazališta. Ipak svaki postupak, koliko god opetovan, nosi promjenu forme. Forma i sadržaj nerazdruživi su pa u promjeni forme možemo očekivati i promjenu sadržaja. Ovdje se već, govoreći o nekim općim aspektima izvedbene, ili bilo koje druge umjetnosti, dotičemo samog “Prijeđanja vublike 148”.

Uvod u samu predstavu je tekstualan (projekcija teksta na zidu), što možemo naravno povezati s književnošću, odnosno pisanom umjetnošću, a asocira pomalo i na filmski postupak. Ipak, za razliku od književnosti ovo je neposredni oblik izražavanja teksta, gotovo kao govor, sa svim pogreškama i zatipcima koje spontana komunikacija donosi. Već ovdje prepoznajemo citatnu dimenziju predstave jer redatelj, ujedno i glumac, a to nam otkriva i metateatarsku dimenziju, parafrazira tekst kazališne knjižice.

Prijeđanje vublike 148
Foto: Damir Žižić

Slijedi oponašanje, rienaktment. Glumci oponašaju filmsku snimku izvedbe, ali pritom su vidljive očite razlike u kostimografiji, scenografiji, a i sami postupci glumaca dolaze s određenim zakašnjenjem ili odudaranjem od prikazanoga. Ipak, u ovom postupku možemo prepoznati preispitivanje kazališnog mimesisa. Prikazano nam je oponašanje oponašanja gdje ono što nam je neposredna stvarnost, ali istodobno i umjetnost, predstavlja posljedicu onoga što nam je posredna stvarnost, a isto tako umjetnost. Postavlja se pitanje što oponaša što – oponaša li umjetnost umjetnost, umjetnost stvarnost, stvarnost umjetnost?

Također je važno i ono što ne vidimo jer jedan je segment pozornice na snimci izostavljen, ali u samom prostoru kazališta mi ga možemo vidjeti. Taj element asocira na novinarstvo – odnosno na to da čak ni televizijsko novinarstvo ne prikazuje stvarnost jer je ono što prenosi ograničeno mogućnostima medija, ali i samom interpretacijom (gledateljskom ili voditeljskom) – takoreći dokumentaristička iluzija. Tako na snimci u jednom trenutku vidimo Arapina, a istodobno je na pozornici čovjek u skijaškoj maski. U jednom je trenutku inscenirana dekapitacija fotografije. Zanimljivo je da je na fotografiji Peter Handke koji je prethodno prikazivan na projekciji. Asocijacija se nameće gotovo automatski – terorizam. Je li to terorizam ili samo iluzija terorizma?

Prijeđanje

Je li dekapitacija fotografije, ako fotografija ima glavu, i prethodno zlostavljanje fotografije na jednoj od projekcija, ako se fotografiju može zlostavljati, bilo ograđivanje od prijeđanja fotografijom Petera Handkea ili samo poigravanje još jednim medijem teško je prosuditi. Publika svakako nije djelovala uvrijeđeno ni fotografijom Handkea (koju su u jednom trenutku naizmjence zamjenjivale fotografija Ozrena Grabarića kao Majstora ceremonije iz “Hinkemanna” i fotografija piva Heineken što funkcionira kao igra riječima i asocijacija na reklamu za Karlovačko pivo), ni homoerotikom, ni stavljanjem grobova Miroslava Krleže i Vjeke Sliška u istu snimku uz snimke iz zoološkog vrta, ni sieg heil u zoološkom vrtu, ni Pokémoni na poklon na završetku predstave (bombardiranje kao marketinška strategija). Što onda vrijeđa publiku? Je li to publika koju je moguće uvrijediti? Je li uopće namjera uvrijediti ili istaknuti društveni obrazac u kojemu sve svakoga vrijeđa? Ističu li se marketinški obrasci koji bi nas možda i trebali vrijeđati?

Odgovor se vjerojatno krije upravo u pitanjima, a ne u odgovorima. U društvu u kojemu svatko ima odgovor na sve možda je važnije postaviti pitanje i suzdržati se od jednoznačnog odgovora. Možda je modus spektakla i senzacionalizma, kakav susrećemo u medijima, ono što nas treba vrijeđati?

Foto: Kultura Promjene
Gluma (ili…)?

Vratimo se nakratko citatima s početka ovog teksta, odnosno pitanju glume. Jedna stvar koju svakako možemo reći za ove glumce jest da se oni ne stide. Ono što smo mogli vidjeti na pozornici nije odavalo ni trunku sputanosti stidom. Tako je Domagoj Janković, prisutan i kao glumac i kao ad hoc zvučni efekt, tijekom cijele predstave nosio plišano odijelo dinosaura ili zelenog lemura, što god to bilo, a njegovo tipkanje po mobitelu u jednom trenutku predstave reflektiralo je kazališne manire kakve se sve češće viđaju u hrvatskim kazalištima (da ne spominjemo britanska gdje se navodno jede i piletina za vrijeme predstave).

Vrijedi istaknuti i Karla Mrkšu koji je svojim recitalom u žutoj haljini dobrano nasmijao publiku, a prije toga je svirao klavir što rukama, što pen… Ali da ne nabrajamo svaki postupak, nabrojimo radije i ostale glumce – Roberta Budaka, Matiju Čigira, Bernarda Tomića, Pavla Vrkljana, Ivana Penovića (o čijoj će ulozi još biti riječi). Nabrojani su jer su svi odreda pokazali predanost predstavi, a ovakva je predstava glumački izrazito zahtjevna. Razina apstrakcije sadržane u jednoj ovakvoj predstavi, ali i heterogenost predstave, ruše jasne konture dramskih osoba do te mjere da nismo sigurno postoje li one uopće.

Nameće se važno pitanje – glumi li glumac kad nastoji ne glumiti u nepredstavi? Odgovor je jednostavan – da. Naime, ova predstava u određenim trenucima nastoji ne biti predstavom ili barem uvjeriti gledatelja da ona to nije. To je vidljivo na početku kad radnje glumaca djeluju posve apsurdno, a njihova gluma intencionalno neuvjerljivo i nezainteresirano, ali još više u tome što se eksplicitno govori – “nećete vidjeti predstavu”. Upravo u tim trenucima nonšalantne glume ogleda se pravo umijeće ovih glumaca, odnosno njihova sposobnost da svojom glumom ostave dojam da ne glume, a da pritom oponašaju sebe kako glume.

Foto Damir Žižić

Kazališne se konvencije dodatno narušavaju čitanjem, razbijanjem četvrtoga zida (ako već i sam taj postupak nije postao konvencijom), razbijanjem kazališne iluzije itd. Sve je to glumački izvrsno izvedeno, a u trenucima kad se kazališna iluzija razbija i kad se budi gledalačka svijest o kazalištu, glumci imaju najzahtjevniju ulogu, odglumiti sami sebe.

Redatelj, glumac, tonac

Redatelj Ivan Penović, kojemu se netko od publike prije predstave obratio nazvavši ga, namjerno ili slučajno, toncem, konstantno je uključen u predstavu. Isprva kao tehničar zadužen za sliku i zvuk, ali na samom kraju predstave uključuje se i metakomentarom. Naime, nakon što glumci hodajući pozornicom izgovore brojne floskule kojima su skloni kazališni kritičari (uključujući i mene), ali i publika koju se u predstavi prijeđa, Penović traži Čigira da mu objasni što glumci u tom trenutku rade. Tim se postupkom na neki način zatvara krug, a dotad implicitni komentar, odnosno metakazališni komentar, postaje eksplicitan.

Penović ovom predstavom, iako sam pristup nije originalan, ali je kadšto neuobičajen za ovo vrijeme i ove prostore, ipak uspijeva donijeti štošta novo. Predstava postavlja pitanja, na neki način uspostavlja i dijalog s publikom i unatoč heterogenosti sadržaja djeluje kao potpuna idejna cjelina. Da bismo obuhvatili sve elemente predstave ovaj bi tekst morao biti trostruko duži, ali ono što je važno jest to da će vas “Prijeđanje vublike 148” natjerati da se zamislite i katkad izgubite u moru asocijacija. Ipak, to je ono što od teatra (ili antiteatra) treba očekivati ili to čak u teatru (ili antiteatru) tražiti.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari