“Tko pjeva zlo ne misli” (HNK Zagreb): Smijeh i aplauz, ali i puno više
Adaptacija adaptacije – neki bi bez trenutka razmišljanja rekli – to ne može biti dobro. Isti bi bili u krivu. Davanje novoga oblika priči nije jalov i uzaludan posao kako se to može činiti nevještu promatraču. Naime, da je to tako, oni koji tako tvrde morali bi biti spremni odreći se Shakespearea, Finchera ili Kreše Golika. Predstava “Tko pjeva zlo ne misli” ne skriva utjecaj kultnog filma, da je tako naslov bi vjerojatno bio “Dnevnik malog Perice”, a ni eksplicitan spomen Vjekoslava Majera u predstavi nije izostao. Takav je neskriveni intertekst ono što publiku dovodi i nagrađuje je za poznavanje pripovijesti i filma, ali u kazalištu je zadržava ono novo što ova inscenacija može ponuditi. Ova je predstava, na zadovoljstvo publike, ponudila mnogo.
Svim sredstvima
Majerova novela “Iz dnevnika malog Perice”, ili “Tjedan dana iz dnevnika malog Perice” kako je djelo naslovljeno u zbirci “Suvremeni hrvatski pripovjedači” iz 1974., najčešće se ipak naziva samo “Dnevnik malog Perice”. Ova iznimno duhovita novela otkriva nam koliko su odrasli djetinjasti kada ih promatramo iz perspektive djeteta. Redatelj Rene Medvešek ovaj je aspekt izvrsno prenio na pozornicu. Pripovjedački glas, a ujedno i glas fokalizatora, odnosno malog Perice, prenosi se i na pozornicu, ali za razliku od kultnog filma Kreše Golika, ovo nam uprizorenje ne donosi lik maloga Perice. Naime, glas maloga Perice u ovoj je predstavi dio radio-drame “Dnevnik malog Perice” koju dramske osobe slušaju na radiju, a zapravo je izravno na pozornici izvode glumci. Tako gledatelji mogu zapravo vidjeti i čuti predstavu u predstavi, odnosno radijsku dramu u kazališnoj predstavi. Glas Perici daje Dora Lipovčan u ulozi Gospodične Mandl.
Radijski je prijenos, osim “Dnevnikom malog Perice”, ispunjen i brojnim reklamama i vijestima kojima se, u kontekstu prošlosti, satirički progovara o sadašnjosti. Tako se uz prepoznatljive vijesti o Abesiniji spominju i Trg kralja Aleksandra, tulumaši, porodica kao osnova društva, problem gradskog smeća, Todorić… To je dobro plasirana satira, uzmemo li u obzir da je publiku na premijeri sačinjavao crèm de la crèm našega društva. Mogli bismo reći da je kritika upućena na izvor problema.
Uz radio, književnost i film, valja spomenuti i novine koje su podijeljene na kraju predstave. Dnevnik 24 sata satirična je minijatura koja se u stilu omota albuma “Thick as a Brick” skupine Jethro Tull poigrava novinarskim diskursom, pritom karikirano reflektirajući stvarnost predstave koja, naravno, reflektira stvarnost.
Tko gleda, a tko glumi
Neprisutnost Perice na pozornici opravdana je i zato što se publika nalazi u položaju promatrača – publika preuzima Peričinu poziciju. Unatoč tome što Pericu ne vidimo, glumci mu se nerijetko obraćaju, a pucanje balona, pripisano Perici, pojačava dinamiku predstave i osigurava pažnju publike.
Glumački je predstava iznimno dobro izvedena i lijepo je napokon dramski ansambl HNK vidjeti živahan i energičan. Suigra je snažna, brzina reakcija i uigranost besprijekorne. Zrinka Cvitešić ulozi Ane Šafranek donosi jednu novu dimenziju. Glumački je pristup Zrinke Cvitešić kadšto energičniji u odnosu na pristup njene filmske prethodnice, Mirjane Bohanec-Vidović. Takav je pristup prikladniji kazalištu i u suigri s Krešimirom Mikićem (Gospon Fulir), Dušanom Bućanom (Franjo Šafranek) i Ivanom Boban (Teta Mina) postiže se izvrsna dinamika koja kulminira dvjema plesno-pijevnim mjuzikalskim točkama i, konačno, Fulirovim bijegom pred Franjom.
Dušan Bućan se gestama i mimikom približava glumi Franje Majetića, ali zadržava i ponešto svoje, poglavito u glasu, pa tako donosi i jednu novu razigranost ovoj dramskoj osobi. Dušan Bućan i Krešimir Mikić sjajno se nadopunjavaju kao komični duo koristeći nesrazmjer u visini kako bi se postigao komični efekt. Krešimir Mikić ne oponaša Relju Bašića, što bi bilo i neprikladno s obzirom na nedavnu smrt ovoga velikog glumca. Mikić na pozornicu donosi inkarnaciju jednog novog Fulira, ali podjednako šarmantnog i duhovitog.
Tko zna je li Vjekoslav Majer imao roman Brama Stokera na umu kad se dosjetio Tete Mine, ali neke su mu krvopije svakako bile u mislima. Ovaj iznimno duhovit, gotovo karikaturalan lik utjelovila je u filmu briljantna Mia Oremović. Ivana Boban u svojoj interpretaciji ne zaostaje mnogo. Moglo bi se reći da je njen pristup liku derivacija ili hommage, kako već odlučimo gledati na to, ali nikako ne možemo osporiti da je na pozornicu donijela humor kakav od Tete Mine očekujemo.
Relacija ansambl-orkestar djeluje veoma uigrano pa je glazba, kako se i očekuje, stalno prisutna, ali ne samo glazba, nego i razni ambijentalni zvukovi. Primjerice, zvuk vlaka glumci dočaravaju mantranjem, a čine to vrlo efektno pa dok istaknuta četvorka razvija odnose i izmjenjuje replike, ostatak ansambla u suradnji s orkestrom oživljava pozornicu i duh starog Zagreba.
Basaričekova 11
Prostor je pozornice fluidan i prijelazi iz jednog u drugi prostor prolaze bez gotovo ikakvih vidljivih rezova. Medvešek koristi puni potencijal pozornice otvarajući prostor ne samo u dubinu, nego i u visinu. Jednostavna konstrukcija s platformama i stubama scenografkinje Tanje Lacko donosi još dodatne dvije razine, a česti simultani prikazi glavne i sporedne radnje daju dodatnu živost prizorima pretvarajući pozornicu u razigrani mravinjak.
Glumci često interveniraju u prostor i tako ga mijenjaju. Uz već spomenuti vlak i radijsku emisiju, vrlo je dojmljiv i prizor kada Fulir donosi fotografije s izleta, a prostor zahvaljujući intervenciji glumaca oživljava pa i namještaj ima oči i uši. Ipak, vrhunac scenskog pokreta i pokreta scene donosi nam prizor potjere u kojemu Bućan na rotirajućoj pozornici proganja Mikića, a okretanje pozornice i platformska konstrukcija na njoj pojačavaju dinamičnost potjere.
Dramaturginja Nina Bajsić odradila je dobar posao postigavši balans između predloška i novog djela te ispravno odabranim elipsama i spretno ubačenim metateatarskim komentarima. Predstava tako djeluje poznato, a dobro raspoređena iznenađenja doprinose humorističnim trenucima. Pohvale zaslužuju i kostimografkinja Doris Kristić, oblikovatelj scenskog pokreta Pravdan Devlahović te glazbeni suradnici Matija Antolić i Nenad Kovačić.
“Tko pjeva zlo ne misli” predstava je koja sa sobom donosi mnoga očekivanja, ali dinamika, energija, rotacije, intermedijalnost, humor, pokret, sve to čini ovu predstavu sjajnom pa bez imalo suzdržavanja možemo zaključiti kako je predstava ne samo dostigla, nego i nadmašila očekivanja. Riječi “smijeh” i “aplauz”, postavljene kao studijski semafori, ispravno su nagovijestile reakcije publike.