novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Ranko Marinković: Čovjek od kojeg je veći bio samo Krleža

foto: abrasmedia.info
Vrijeme čitanja: 4 minute

Viški Voltaire, cinik, esejist, romanopisac, dramatičar, snažan teorijski um, čovjek kojem se vrijedno diviti, imenom i prezimenom Ranko Marinković. Svakodnevicu je vidio kao inspiraciju, ljude kao umjetnost, stvarao djela čiju je vrijednost nemoguće pretočiti u surovi tekst.

„Život je djelo, autorstvo ili plagijat, imitacija, kopija, formular, plakat, reklama za razne čajeve i uzorne stolice.”

Marinkovićev život počinje 1913. godine na otoku Visu, u Komiži, gdje je proveo svoje najranije djetinjstvo te završio pučku školu. Obrazovanje ga je odvelo u Zagreb u kojem je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Već kao učenik počeo je pisati pripovjetke, eseje, pjesme i kritike, a od 1935. godine uređivao je list koji je sam pokrenuo, „Dani i ljudi”, u kojem je uredio dva broja. Ondje je bio primoran objavljivati dokaze o svojoj nacionalnosti, nacionalnosti i vjeroispovijest svojih roditelja, a čak je objavio i svoj krsni list. Tamniji dio njegove prošlosti počinje u vrijeme Drugog svjetskog rata kad završava u logoru Ferramonte, da bi se nakon kapitulacije Italije prebacio u Bari, a nakon toga u saveznički zbjeg El Shatt. Nakon završetka rata, vraća se u Zagreb da bi se posvetio umjetnosti i kulturi te počinje raditi u Hrvatskom narodnom kazalištu kao direktor Drame. Ubrzo postaje profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje se zadržao do umirovljenja. Ostavio je dubok trag na svoje studente koji ga pamete kao jednog od najdražih profesora. Marinković je preminuo 28. siječnja 2001. godine, prije točno dvadeset godina.

foto: facebook.com

„Knjige si imao u ruci. A u glavi znanje. To oružje, dobro upotrebljeno, ponekad je jače od svih bomba i pušaka.”

Svoj je kritički um razvijao već kao srednjoškolac pišući kritike, pripovjetke, eseje i pjesme. Naviku pisanja djela grafitnom olovkom vukao je iz tog razdoblja te ju zadržao do posljednjeg izdaha. Marinković je bio vrsan dramatičar, a njegova prva drama groteska bila je „Albatros” iz 1939. godine koja se prikazivala u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Izlazak djela „Ruke”, jednog od najpoznatijih Marinkovićevih remekdjela, smješta se u 1953. godinu. Autor se bavio temama gradića, otoka, kontitenata, objašnjavanjem ljudi, odnosno čovjeka. „Ruke” nisu samo njegov uspjeh, već uspjeh hrvatske književnosti bez kojih je ona nezamisliva. O veličini spomenutog djela govori činjenica da su objavljene u više od trideset izdanja. Pohvala nije nedostajalo, a kritike je Marinković ušutkao u svom stilu. Kako piše Večernji list, kritiku je imao Ljudevit Jonke kojem je zasmetao broj pravopisnih i gramatičkih grešaka na što mu je Marinković odgovorio tekstom „Kako se postaje volom”.

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? – nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi. – Ruke

ranko marinkovic
Infografika: Igor Jurilj

Središnje prozno djelo Marinkovićeva rada smatra se „Kiklop”, intertekstualno remekdjelo koje obuhvaća svjetske književnosti različitih razdoblja. Spajanjem najvećih književnih djela, Marinković pokazuje svoj snažan teorijski um koji može zahvaliti dugogodišnjim pisanju kritike. Roman ukazuje na destrukciju svijeta, dehumanizam i ljudsku izgubljenost u modernom svijetu.

Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera… – Kiklop

Posljednje djelo ovog velikog autora je „Never more” iz 1993. godine gdje ponovno progovara o temama iz Kiklopa. Trag je u hrvatskoj književnosti ostavio još i djelima „Pustinja”, „Nevesele oči klauna”, „Geste i grimase”, „Proze”…

Prisutnost Ranka Marinkovića u svakodnevnom životu

Najugledniji hrvatski pisac, nakon Krleže, u našem je društvu sveprisutan. Njegovo stvaralaštvo još uvijek živi, djela su mu neizostavan dio svakog lektirnog popisa, njegova se drama redovito izvodi u kazalištu. U piščev se spomen svake godine dodijeljuje nagrada „Kiklop” koja slovi kao jedna od najboljih hrvatskih književnih nagrada. Na rodnom Visu, u rujnu se održavaju „Dani Ranka Marinkovića”, na kojima se analiziraju njegova djela. Viški Voltaire nije zaboravljen te živi još i danas!

Odricanje, moj sinko, znači pravu veličinu! – Kiklop

Be social

Komentari