„Čovjek koji se nije smijao” (P. Ackroyd): I sam Poe bio bi zadivljen

Kad sam prije nekoliko godina u gradskoj knjižnici posudila knjigu „Crni mačak i druge priče”, priznajem, malo sam toga znala o gospodinu Poeu. Prije čitanja knjige nisam ni slutila u što se upuštam, a još najmanje da će me pročitano toliko impresionirati da ću nastaviti istraživati o autorovu životu. Nakon što sam pročitala neka od najpoznatijih Poeovih djela, poput famoznog „Crnog mačka” iz  istoimenog naslova, „Pad kuće Usher”, „William Wilson” te „Umorstva u Ulici Morgue”, nisam mogla zaobići ni njegovu biografiju koja se nalazila na samome kraju knjige, a koje navodno čitam samo ja. I evo me ovdje, u želji da saznam mnogo više o Poeu negoli mi je to tekst od 11 stranica pružio, i u moru različitih biografija o autoru, uzimam u ruke „Čovjeka koji se nije smijao” i ne prestajem biti oduševljena životom jednog od najvećih umova američke književnosti uopće.

Budući da je ova knjiga utemeljena na stvarnim događajima, ne zaslužuje tek puki, sasvim obični osvrt. Poe to, u svakom slučaju, nikako ne zaslužuje. Imao je sreće što je njegovim životom bio zainteresiran jedan od najboljih suvremenih biografa, Englez Peter Ackroyd. Nakon brojnih slavnih književnih biografija, poput onih o Charlesu Dickensu i Thomasu Mooreu, 2008. godine svoj je opus upotpunio biografijom o Edgaru Allanu Poeu, američkom književniku 19. stoljeća, esejistu, i pjesniku – i meni olakšao predstavljanje Poeova života.

Istina, i samo istina

Premda je pred Ackroydom bio izrazito težak zadatak – predstaviti pisca o kojemu je već toliko toga napisano, na originalan, ali istinit način – izgleda kako mu to i nije bio veliki problem. Čitajući knjigu sve sam više imala osjećaj da Ackroyd pripovijeda o nekom imaginarnom liku, izmišljenom u trenutku naleta inspiracije. Da ne znam apsolutno ništa o Poeu možda bih pomislila da je zaista riječ o fiktivnom liku. Naravno, to možda ne bi bio slučaj i kod drugih autora. Poeov je život, sam po sebi, bio toliko intrigantan i neobičan da je uopće teško povjerovati kako je bio stvaran. Ali, nažalost (ili na sreću?) bio je.

Ackroyd je, namjerno ili slučajno (da ga bar možemo pitati!) zaobišao uobičajen način započinjanja knjige, ab initio, te nam  u prvih nekoliko stranica predstavio posljednje trenutke Poeova života, kada su ga sustigle sve nedaće pritišćući ga tolikom snagom da ga je razum polako napuštao. Premda nitko ne može sa sigurnošću reći što se Poeu događalo tijekom njegovih posljednjih dana, Ackroyd nam nastoji potanko ispričati Poeovu neslavnu završnicu, bez ikakva uljepšavanja i laži, donoseći istinu i samo istinu. Ni u jednom trenutku ne podliježe subjektivnosti, koja bi, vjerujem, svakome od nas pomrsila račune. Kako bi nam što razumljivije predstavio Poeov život, Ackroyd nastavlja nizati događaje kronološkim slijedom, dajući nam tako mogućnost da postepeno razvijamo mišljenje o našem liku te ostavlja prostora da sve informacije upijemo, ne zaboravljajući potankosti koje život našeg lika čine još kompliciranijim.

Rodilo se dijete

Boston je te godine bio obogaćen rođenjem još jednog djeteta, za kojega vjerojatno nitko nije smatrao da će postati slavan, premda su godine slave bile daleko, daleko ispred njega. Kada se 19. siječnja 1809. godine rodio Edgar Poe, srednje od troje djece putujućih glumaca Elizabeth i Davida Poea, oluja je ledom okovala bostonsku luku. Pretpostavlja se da je ime Edgar dobio prema vođi kazališne družine s kojom su surađivali njegovi roditelji. Već u djetinjoj dobi Poe se suočio s velikim gubitcima. Samo dvije godine nakon njegova rođenja, obitelj je napustio njegov otac David, podlegnuvši čarima alkohola, a neposredno nakon toga, preminula je Poeova majka kada su joj bile samo 24 godine.

Već prije Poeova rođenja, i otac i majka razvili su simptome tuberkuloze, a čini se kako će ta bolest imati velikog odjeka u njihovoj obitelji. Majka mu je ostavila svoju minijaturu zajedno s dva uvojka kose koji su bili položeni u kutiju.U vrijeme kad je Eliza još uvijek bila živa, posjećivala ju je nekolicina žena koje su se brinule o njoj, a jedna od njih bila je Frances Allan, koja će kasnije postati najvažnijom ženom u Edgarovu životu. Frances se mali Edgar vrlo svidio te je, kako nije imala djece, nakon Elizine smrti uspjela nagovoriti svog supruga, švedskog trgovca Johna Allana, da ga posvoje. Tada je na krštenju njegovu imenu dodano prezime Allanovih, zbog čega je danas poznat kao Edgar Allan Poe. Poeu su upravo ta dva bića spasila život. Iako se Poe tada rastao s mlađom sestrom Rosalie, godine koje su uslijedile donijele su mu mnogo dobrih stvari.

Istovremeno inteligentan i konzervativan

U Poea su polagali izrazite nade. Kao đak pokazivao je svoj puni potencijal učeći latinski i polazeći satove plesa. Osim što je postizao iznimne školske uspjehe, Poe se isticao i svojom fizičkom spretnošću – trenirao je plivanje, boks te trčanje.  Njegov ga je učitelj opisao kao inteligentnog, ali istovremeno ćudljivog i tvrdoglavog.

Ackroyd u Poeovoj biografiji ne izostavlja ni detaljan opis življenja u tada tipičnom američkom južnjačkom gradu. Premda industrijski grad, u Richmondu su još uvijek vrijedili ustaljeni običaji, a robovlasništvo je bilo općeprihvaćena pojava. Odrastajući na američkom jugu, Poe je počeo razmišljati na konzervativan način te je i sam bio veliki protivnik abolicionizma. Dakle, tu je vidljiva prva Poeova mana koja se u knjizi često spominje, a Ackroyd ni na koji način ne pokušava prikriti činjenicu da je Poe bio rasist. No, započeli smo govoriti o Poeovim mogućnostima, pa ćemo se zasad udaljiti od njegovih uvjerenja.

Kao dječak, u dobi od 11 godina započeo je pisati poeziju, a njegov je učitelj rekao kako je Poe rođeni pjesnik jer piše s ljubavlju, a ne zbog obaveze. Njegov poočim John podržavao je Poea u njegovim pjesničkim sklonostima te je nastojao utjecati na objavljivanje njegovih pjesama što, naposljetku, nije uspio.

Sinoć, mnogom brigom pa i mukom stisnut/Pospan…na naslonjač legoh usnut (napisao je to Poe s 15 godina, na listu financijskih Allanovih kalkulacija)

Poe je vrlo rano počeo pokazivati znakove paranoje, što potvrđuje činjenica kako je noću glavu držao pod pokrivačem dok se ne bi gotovo ugušio – toliko je strepio od zla lica koje bi mu se ušuljalo u krevet. Strah od mraka i u odrasloj ga dobi nije napuštao.

Mladost-ludost

U dobi od 16 godina započeo je pohađati Sveučilište u Virginiji, u Charlottesvilleu, gdje je također stekao reputaciju odličnog studenta, uvijek predanoga svome radu. Istovremeno je bio povučen, ali i preponosan da bi dopustio nekome da mu se približi. U studentskim se danima po prvi put susreće sa svojim demonima kojih se kasnije nikada neće otarasiti. Poe je počeo piti i kartati, zbog čega je zapao u dugove. Nije imao dovoljno novca da ih otplati, ali ni da plati troškove studiranja. Nakon što mu poočim nije želio poslati financijsku pomoć, Poe je bio prisiljen napustiti Sveučilište i vratiti se kući. Nedugo nakon povratka, napustio je obitelj Allan te sreću otišao potražiti u Boston, svoj rodni grad. Tamo se, pod lažnim imenom Edgara. A. Perryja prijavio u američku vojsku na služenje petogodišnjeg vojnog roka.

Početak pjesničke karijere

Njegova prva zbirka pjesama „Tamerlan i druge pjesme” objavljena je prvi put 1827. godine i tiskana je u 50 primjeraka.  Poea je ubrzo potresla nesretna vijest o smrti njegove voljene pomajke Frances, koja je izgubila borbu s tuberkulozom. Kasniji su događaji obavijeni potpunim crnilom, zbog čega knjiga zadobiva depresivni prizvuk.

Sanjajući o uspjehu, Poe odlazi u Baltimore kako bi objavio novu zbirku pjesama, no kako je pjesničko zvanje u ono vrijeme bilo vrlo podcijenjeno, u početku njegov trud nije bio prepoznat. Nakon toga, odselio se svojoj teti Mariji Clemm koja je živjela s kćeri Virginijom i Poeovim bratom Henryjem koji je bolovao od tuberkuloze. Čini se kako ova bolest nije željela pustiti obitelj Poe iz stiska. No, situacija u njihovoj kući nije bila bogzna kakva – siromaštvo i bijeda bilo je ono s čime se Poe svakodnevno suočavao.

Kompleksna osobnost

Bijeg iz stvarnosti odlučio je potražiti na Vojnoj akademiji u West Pointu. U vojsci je bio sramežljiv, ponosan, nedruštven i osjetljiv – ovo se potonje ponajviše isticalo. Poznanici su ga opisivali kao crnu pojavu, vitke i slabašne građe sa smeđom, blago kovrčavom kosom i nemirnim zelenim očima; kao čovjeka koji se nikad nije smijao. Nije volio zbijati šale na svoj račun, no uvijek je bio spreman uputiti kritiku onima koji su se na bilo koji način mogli s njime mjeriti. Poe je bio oštar kritičar, bez dlake na jeziku, usmjeren na sebe i želju za vlastitim uspjehom, zbog čega je ubrzo postao najkontroverzniji novinar u zemlji, onaj o kojemu se raspravljalo s najviše žara.

Ackroyd postepeno otkriva Poeovu kompleksnu personu koja je sklona čestim promjenama raspoloženja i ophođenja. Njegovu su osobnost mnogi opisivali drugačije – dok bi ga jedni kudili, ostali su ga hvalili i divili mu se. No, izgleda da je svima bila poznata njegova alkoholičarska strana, koju uostalom, ni najmanje nije pokušao prikriti. Diskrecija je, čini se, Poeu bila nepoznata riječ. Opijanje je predstavljalo ključni dio njegove obitelji – i otac i stariji brat Henry slovili su alkoholičarima, stoga ni ne čudi kako je Poe utjehu pronašao u pokojoj čašici. Jer, dakako, za njega je nije bilo u vodi.

„Poe nije volio dangubljenje i čavrljanje.Nije volio ljude tamne kože…bio je burne, strastvene ćudi, a i vrlo ljubomoran. Osjećaji mu bjehu intenzivni i teško ih je susprezao. Nije bio odviše uravnotežen;bio je prepametan. Rugao se svemu sakralnome i nikad nije išao u crkvu…Često je govorio da ga obavija misterij koji nikad neće moći dokučiti.” – Mary Devereaux o Poeu koji joj se udvarao

Prvo priznanje

Nakon što je izbačen s Akademije zbog zaobilaženja svojih vojničkih dužnosti, Poe je odlučio živjeti od pisanja. Najprije je pisao priče, a kasnije se okušao i u novinarstvu. Prvi za Poea veći uspjeh bila je nagrada Baltimore Saturday Visitera u vrijednosti od 50 dolara za priču „Rukopis pronađen u boci”. Zaposlio se 1835. godine u Southern Literary Messengeru gdje je pisao osvrte na knjige i članke te se bavio uvezivanjem i adresiranjem svakog pojedinog primjerka. Jedan od njegovih suradnika u časopisu napisao je: „Gospodin Poe bio je drag gospodin kad je bio trijezan. Bio je uvijek ljubazan i pristojan, i tada su ga svi voljeli. No, kad je pio, bio je jedan od najneugodnijih ljudi koje sam ikad sreo.”

Platonska ljubav

Kao nezaobilazan dio svakog autora na njegovu životnom putovanju svakako su ljubavne afere, kojih ni u Poeovu slučaju nije manjkalo. U dobi od 27 godina Poe se vjenčao sa svojom sestričnom Virginijom kojoj je bilo samo 13 godina. Premda je danas takva veza ilegalna, u ono se vrijeme smatrala samo neobičnom, zbog čega je Poe lagao o njezinoj dobi. Poput predrenesansnih pisaca, prakticirao je platonsku, duhovnu ljubav, zbog čega on i Virginija nisu konzumirali brak. Sukladno tome, često se govorilo kako je Poe neplodan.

Stanje očaja

„Eleonora”, kratka priča u kojoj je pripovjedač Pyrros oženio svoju petnaestogodišnju sestričnu, objavljena je 1842. godine. U toj priči Eleonora umre od tuberkuloze, a Pyrros je obećao sam sebi da više nikada neće zavoljeti drugu ženu, no to je obećanje pregazio – nekoliko mjeseci nakon što je napisao priču, kod Virginije su se pojavili prvi simptomi tuberkuloze, zbog čega se „Eleonora” smatra Poeovom autobiografskom pričom.

Poe je izrazito volio svoju suprugu te je nekoliko puta istaknuo kako mu je ona najveći poticaj u životu. Za Virginiju je bio spreman učiniti sve, no neimaština ga je učinila bespomoćnim – jedna od zgoda koja se često spominje je to kako se Virginija grijala ogrtačem i mačkom, dok joj je suprug grijao ruke, a majka stopala. Premda je voljela Poea, njegova ga je svekrva, u stanju sveopćeg jada, počela okrivljavati za kćerino stanje.

Nakon što je Virginija 1847. preminula u dobi od 24 godine (kao i njegova majka), Poe je zapao u očajno stanje. „Bio sam preplavljen tako gorkom tugom da me za nekoliko tjedana lišila svake mogućnosti i djelovanja”, rekao je Poe. Utjehu je ovog puta pokušao pronaći u ženama, zbog čega se istovremeno udvarao dvjema djevojkama, pjesnikinji Helen Whitman i njenoj prijateljici Annie Richmond, obećavajući im svoju vječnu ljubav. Njegovo se ponašanje objašnjava time što je tijekom života neprestano žudio za ženskom pažnjom koja mu je bila uvelike uskraćena. Tada je počeo razmišljati o suicidu te je koristio opijume, iako u tome nije uživao. Nakon suprugine smrti, ostao je živjeti sa svekrvom i njenom mačkom Catterinom koja mu je, predući na ramenima, pravila društvo prilikom pisanja.

Tih ti budi u samoći toj/Što samoća nije svagda/Dusi mrtvih lebde duši tvoj’/Iz života proživljenih negda/U smrti oko tebe, znaj;Zasjenit ćete: miruj, kraj (Grad u moru, u početku Ukleti grad)

Misteriozna smrt

„Čini mi se da sam živio uzalud – budućnost mi izgleda pusta i prazna”, rekao je Poe neposredno prije svoje smrti. Poeova je smrt još uvijek obavijena velom misterioznosti. Najprihvaćenija (i najpoznatija) teorija je da su Poea ilegalno iskoristili kako bi na izborima mogao više puta glasati za određenog kandidata, nakon čega su jadnika ostavili da se smrzne. U prilog toj tezi ide činjenica da je Poe pronađen kod Ryanovog 4. birališta (gostionice korištene kao biračko mjesto), nakon čega je prevezen u bolnicu Washington College. „Gospodine, smiluj se mojoj duši”, bile su njegove posljednje riječi. Preminuo je 7. listopada 1849. Tako koban kraj tako iznimnog umjetnika.

Laži i ljubomora

Sve do kraja 19. stoljeća, Poeu gotovo nitko nije bio naklon. Za njegovu klimavu posthumnu reputaciju zaslužan je Rufus Griswold, američki pjesnik, kritičar te književni urednik kojega je zapao posao prikupljanja Poeovih rukopisa nakon njegove smrti. Unatoč insinuacijama, u europskim je krugovima postao vrlo cijenjen, zbog čega se smatra prethodnikom europskog romantizma, a poštovali su ga neki od najpoznatijih književnika svih vremena, poput Dostojevskog, Joycea i Conrada.

„Za mene pjesništvo nikad nije bila svrha, nego strast.”

Rađanje novih žanrova

Premda je danas jedna od najizuzetnijih Poeovih priča, „Umorstva u Ulici Morgue”, njeno je objavljivanje u početku bilo odbijeno, a danas se smatra pretečom moderne detektivske priče. Osim toga, smatra se da je svojim djelom „Balonska obmana” („Balloon Hoax”) postavio temelje znanstvene fantastike 19. i 20. stoljeća ostavivši utjecaj na Julesa Vernea i H.G. Wellsa.

Poe je bio ličnost koja će se još dugo pamtiti (ja se nadam zauvijek), a njegov je život bio prepun uspona i padova (premda je bilo više potonjih), svega onoga što nam je uopće teško zamisliti. Premda su ga mnogi lažima nastojali ocrniti, istina je ipak izašla na vidjelo, i dostupna je upravo nama, da je nosimo u rukama, pod rukama ili čuvamo u naručju. Ta se istina nalazi upravo u ovoj knjizi, usudila bih se reći biografiji dostojnoj autoru koji je svijet zadužio svojim veličanstvenim djelima. Ovdje napokon pronalazi svoje mjesto pod suncem, ono koje tijekom svog života nikad nije pronašao.

Taj isti autor zaslužio je biti slavan; da ga se pamti, recitira, prisjeća – iako nije bio idealan, dapače, daleko od toga. Poe je uvijek dolazio u paketu, zajedno sa svim svojim manama koje su ga činile čovjekom i gotovo neljudskim talentom za pisanje kojim se razlikovao od običnih smrtnika. Zapravo je teško reći koliko mi je drago što sam pročitala ovu knjigu, ustvari, onih 11 stranica na kraju Poeovih priča. Da ne čitam biografije pisaca to možda nikad ne bih iskusila.

I premda nikad nećemo znati kako bi Poe reagirao na ono što je o njemu napisano, usudim se vjerovati da bi mu barem neki djelić iz njegova života izmamio osmijeh na njegovo turobno lice.

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,

Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;

Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,

Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –

“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,

Samo to i ništa više.