Recenzija – Anna Karenina: Projekt na koji nitko nije bio spreman


Nova ekranizacija Tolstojevog najpoznatijeg romana (trinaesta po redu) ostavila je snažan utisak. Ovo je jedan od onih filmova koje možemo svrstati u vrstu ”ili ga obožavaš ili ga prezireš”. Joe Wright, ujedno redatelj i filmova The Atonement, Pride and Prejudice i Hanna, ovoga puta se poigrao s filmom smjestivši ga skoro pa potpuno u interijer.
Kao što je već uobičajeno za Wrightove filmove, Keira Knightley igra glavnu ulogu u kojoj je zablistala. Osobno ponekad imam osjećaj da je sama Keira dio tog stoljeća i običaja, jer uz sebe već odavno veže vizualizaciju raskošnih haljina, nakita , frizura i zavidnog ženstvenog držanja. Zahvaljujući ranijim filmovima kao što su Pride and Prejudice i The Atonement, Keira se jednostavno uklapa u ”damske uloge”. Govoreći o njenoj izvedbi Ane Karenjine, zaslužuje samo pohvale jer je vjerno dočarala jednu očajnu ženu koju istovremeno i žudnja i ljubomora razdvajaju na proste faktore. Uz Keiru Knightley kao Anu,njezinog supruga Karenina igra Jude Law, a fatalnu ljubav Vronskog Aaron Taylor-Johnson. Jude Law se našao u ulozi Karenina koji zbog ljubavi prema Anni gazi svoj ponos i čast, a uz njegovu milo lice i velike, sjajne oči pune tuge sklopio se s Kareninom u jedno. Ipak, bilo bi mahnito kada bi njegov izgled uzeli kao odlučujući faktor. Jude Law je nosio i odveć teže uloge i uz njegovo se ime odavno veže epitet ”odličan”. Pohvalu zaslužuje i Aaron Taylor-Johnson iz mnogo razloga, prvenstveno zato što je sa svoje 22 godine utjelovio jednu od najzahtjevnijih filmskih uloga – Vronskog, što je u meni izazvalo golemo divljenje prema njemu. Premda se u nekim trenucima u filmu po njegovom licu vide te njegove zavidne godine, njegov talent i ekspresija progovaraju u ime jedne određene starosti i iskustva u filmskom svijetu. I sama kostimografija filma je odlična što pokazuje i osvojeni Oscar.

No, koliko god ”jaka” bila glumačka postava, ona je rijetko kada dovoljna da nosi cijeli film. Možemo reći da je Wright u ovom filmu dosta riskirao, jer je naprosto improvizirao ”naslijepo”. Možda da je bila riječ o nekoj drugoj, maloj lakšoj i nepoznatijoj ekranizaciji, njegov eksperiment bi naišao na aplauze, a ovako se u dosta slučajeva uvukao u oštre kritike. Da sam prije gledanja filma trebala zamisliti kako izgleda željeznički kolodvor u interijeru, moj um naprosto ne bi mogao vizualizirati te slike u glavi. Također, ovdje nije samo riječ o kolodvoru, riječ je i o konjskoj utrci, balovima, slikama stare Moskve i Sankt Peterburga i još mnoštvu toga. Sve u istoj, kazališnoj sceni. Smatram da je tim ”efektom” Wright izbacio dosta dinamike iz filma i koncentrirao se na ono što je ustvari i najvažnije, požudu, zabranjenu ljubavi, kritiku društva i izopćenje jedne žene. Kao što svi znamo, ovaj Tolstojev roman bio je sveopća revolucija, ne samo u književnosti nego i u svijetu, jer se o ženi nije smijelo ni razmišljati na takav način. Upravo nam je to Wright htio i pokazati, no ovim inovativnim načinom je izgubio dosta ciljane publike.Slično se dogodilo Tomu Hooperu i njegovim Jadnicima. Inovativnim načinom snimanja mjuzikla glumci su pjevali direktno na setu, no samim time izgubili na kvaliteti izvedbe. Bez obzira na to što je roman zaista opširan i što bi neke stvari naprosto bilo kriminalno djelo izbaciti, ovaj film se činio predug. Odveć je teško zadržati koncentraciju kada se film bazira samo na likovima.

Pa ipak, što bi Tolstoj rekao na sve ovo? Je li ovo on htio reći? Bi li mu smetalo što je njegov cijeli roman stao u dvije-tri scene? To možemo samo pretpostavljati, no ako gledamo na način da zaboravimo da se ovdje uopće radi o filmu, nekako sve otežavajuće okolnosti postanu lakše. Da sam ovakvu Annu Kareninu gledala u kazalištu,bila bih i više nego oduševljena. Pa zato preporučujem svima koji još nisu, a namjeravaju pogledati Annu Kareninu : ”Zamislite da ste u kazalištu i da vam se sve odvija pred očima. Tako će film bit zanimljiviji, napetiji i teško da će biti predug.”