Recenzija – Bad Religion: ‘True North’ njihov zadnji album?
Kad sam kao petnaestogodišnji punker progonjen buntom prvi put saznao za Bad Religion, odmah me privuklo njihovo provokativno ime i jos provokativniji „Crossbuster“ logo. No, čim sam malo proučio bend, shvatio sam da Bad Religion ima za ponuditi puno više od provokativnog punk rock imiđa. Njihovi albumi “Suffer”, “Against The Grain” i “No Control” nebrojeno su puta proglašeni kao creme de la creme žanra, gitarist Greg Graffin je vlasnik izdavačke kuće Epitah, koja pod svojim okriljem čuva bendove kao što su Rancid, Pennywise, Converge ili Beatsteaks, a sofisticirani tekstovi za koje je zaslužan Greg Graffin (čovjek je dr.sc i predaje na UCLA-u) ono su što ih definitivno odvaja od punk rock klišeja.
Na novi album se čekalo tri godine, a i bend je uspio podići pravi mali hype oko izdavanja jer su poluozbiljnim izjavama na koncertima dali naslutiti da će ovo biti posljednji album prije raspuštanja benda. Nekoliko tjedana prije izlaska albuma pušten je singl Fuck You! koji je nagovijestio atmosferu cijelog albuma, svojevrsni povratak korijenima, to jest onom prepoznatljivom Bad Religion zvuku okarakteriziranom brzom i čvrstom ritam sekcijom, čak dvjema solo gitarama (prilično čudno za jedan punk bend), zborskim back vokalima i pjesmama koje ne traju duže od tri minute. Čitav album zvuči pomalo jednolično, tj. pjesme imaju sličnu strukturu. Jedina koja baš iskače je Hello Cruel World pjesma sporijeg tempa s višeglasno otpjevanim refrenom koji ostaje u uhu cijeli dan i čini je najviše “radio friendly” pjesmom cijelog albuma. Da je sredina devedesetih Hello Cruel World bi dostigao uspjeh Pennywiseove pjesme Alien. Cover albuma, iako vizualno neatraktivan, neodoljivo podsjeća na covere prvih hard core punk bendova koji su se u nedostatku današnjeg photoshopa i sličnih programa morali koristiti “izreži/zalijepi” tehnikom.
„On the crest of proggress we can’t balance on the wave“
Ono što sam oduvijek najviše cijenio kod Bad Religiona su tekstovi Grega Graffina. Iako se puno punk bendova kune u svoju političku angažiranost, rijetki su sposobni skrojiit neku dublju kritiku sistema i odmaknuti se od patetičnih parola i praznih slogana. Bad Religion (uz Propagandhi i slične) rade to prilično elokventno i sofisticirano, pa sam čitajući njihove tekstove nebrojeno puta morao zaviriti u rječnik. Na True Northu se tekstovi već tradicionalno bave svim zlima kojima smo okruženi. Od lažnih potreba konzumerskog društva u Land of Endless Greed, idiotskog razmišljanja tihe većine u Popular Consensusu do crkvenih moćnika u pjesmi Robin Hood In Reverse (koja ima i zanimljivu referencu na punk rock klasik If the kids are united grupe Sham 69). No, za razliku od ostalih albuma gdje prevladava politička ili socijalna tematika, ovaj album ima dosta tekstova koji nose neku osobnu notu. Tako npr. u pjesmi Island, Greg pjeva o tome kako je uzaludno graditi svoj sretni mali otok u glavi, kad je nemoguće odvojiti se od problema ovog svijeta (I’m just a petrel in the storm; my island can’t protect me anymore). U prije spomenutoj Hello Cruel World pjeva o svojevrsnom S&M osjećaju koji gaji prema svijetu, a pjesma True North mogla bi postati himnom svih punkera u krizi srednjih godina koji su se pomalo izgubili po putu i traze svoj fokus (ilitiga pravi sjever).
True North im je 16. studijski album i ne donosi nikakav preokret u karijeri, no svejedno je napredak u odnosu na prošlih nekoliko albuma koji su pomalo podbacili. To što album zvuči isto kao Bad Religion u svojim najboljim danima je dvosjekli mač jer bi se bend tog kalibra trebao odvažiti napraviti nešto drugačije, pogotovo ako im ovo je zadnji album. No svejedno vjerujem da album neće razočarati stare fanove, a ni one koji se prvi put susreću s ovim bendom.
