Recenzija – Combichrist: Više metal i više hardcore nego ikad prije, usprkos naslovu albuma

Najkomercijalniji od bendova underground pravca goth/industrial elektronike, preciznije nazvanog aggrotech, nakon četiri godine izdaje album koji je donekle drugačiji od svega što su prije izdali.

Nakon odlaska drugog bubnjara Trevora, koji ih je u periodu albuma „Today We Are All Demons“ i „Making Monsters“ činio vrlo prepoznatljivima upravo zbog drugog seta bubnjeva, perkusije je djelomično preuzeo Z Marr. Na svakom albumu dosad glazba je bila nešto drugačija od one na prethodnom, jer kako na poveznici ispod tvrdi pjevač Andy LaPlegua u intervjuu vezanom za zadnji nastup u Hrvatskoj, glazba će s albuma na album varirati zbog toga jer je raznolikost glazbe potrebna i njima samima, ali glavna ideja je još uvijek ista kao i na prvom albumu.

Bend smo unazad nekoliko godina mogli u Zagrebu gledati čak 3 puta. Prvi put su 2009. nastupili u Aquariusu, dok se već sljedeće godine vraćaju kao bend koji će zagrijati kompletnu zagrebačku Arenu za veliki Rammstein. Zadnji koncert iz 2011. nastao je u sklopu turneje za predzadnji album „Making Monsters“ koji je tada gotovo u cijelosti i izveden. Bend je svaki put pokazao izvrsnu umjetnost animacije publike i izvrstan izbor pjesama upravo iz razloga jer se radi o bendu s trenutno sedmim albumom. O tom zadnjem, ironično nazvanim „We Love You“, ćemo dalje u tekstu i pričati.

Bio sam vrlo zbunjen kada sam prvi puta pročitao ime albuma jer Combichrist nije jedan od bendova od kojih očekujete ovako naslovljen album, no nekoliko uvodnih trenutaka u album zaista razdanjuje situaciju:

We were made to love you, but our only hope to save you is to terminate you. Humanity is now a threat to itself and extermination is the only way. We will start elimination process in ten seconds. Please, don’t forget: We love you. Now die!

Ista ta pjesma We were made to love you nastavlja pomalo čudnom kombinacijom elektronskih prijelaza karakterističnih za užasan skrillex-like dubstep i gitare koja je u pjesmi vrlo dominantna, pa bend u ovom slučaju najviše zvuči kao da je metalcore žanr odlučio prenijeti u elektroniku. Navedeno samo po sebi zvuči loše, iako pjesma ima nekolicinu svijetlih komponenata – jedna od njih je LaPleguin vokal koji s albuma na album dobiva na jačini, dubini, visini, a pritom i uvjerljivosti.

Na sljedeće tri pjesme (Every Day Is War, Can’t Control i Satan’s Propaganda) osjeti se onaj stari Combichrist, iako je evidentno kako je u glazbu umiješano i punk/hardcore utjecaja, grupnih shoutova, kičma glazbene strukture i dalje je jaka elektronika s odličnom ritam sekcijom, popraćena hladnim harsh vokalom, tako da se ništa previše nije promijenilo, osim što je bend dobio neke nove utjecaje.

Maggots At The Party, Denial i From My Cold Dead Hands ozbiljni su kandidati za hitove albuma. Neću reći da to uistinu i jesu najbolje pjesme, jer naslov prve navedene podsjeća na Slipknotov odnos prema publici, dok na zadnjoj imate osjećaj da konstantno slušate autotune ženskog vokala. Doduše, atmosfera i konstrukcija pjesme obećavaju da će iste biti i slušane.

Balade su ono čega obično nije bilo na Combichristovim albumima. Međutim, ovaj album donosi i dvije akustične stvari – The Evil In Me i Retreat Hell (Part 2), koje su tekstualno zapravo vrlo dobre. Posebice druga, koja je direktna kritika trenutnom društvu i načinu na koji živi i diše.

Ono čime se album najviše diči je raznolikost. Spomenut ću još jednu stvar koja odskače od prosjeka, a to je Fuck Unicorns. Instrumentalna skladba koja više sliči nečemu što bi Daft Punk izdao prije prošlogodišnjih gluposti s Pharrellom. Vjerujem da je nećete previše obožavati na albumu, nije ništa posebno, ali vrlo je zabavno primijetiti do kojih je krajnosti Combichrist zabrazdio s eksperimentiranjem.

Zbog toga kako zvuče danas ih se smatra bendom, a ne nekim sporednim elektro-projektom. Istina da su zbog prijašnjih albuma postali slušani, ali rad na live nastupima i nešto kompleksnije nove stvari zapravo ih drže na visini na kojoj jesu, a to je najviše do kuda je neki aggrotech bend došao. Slijedi im još eksperimentiranja s glazbenim žanrovima i spontano širenje ciljane publike. Sve što su radili bilo je dobro, nešto više – nešto manje. Ovaj će album ostati u nekoj visokoj sredini, u nekim aspektima genijalan, u nekima pomalo smiješan. Ono što mu fali jest ona moć utjecaja koju na čovjeka imaju neki albumi, do razine da se ne možete oduprijeti želji da ga slušate opet i opet, isto tako album nije toliko koherentan, ali pamtit ćete ga po nekim odličnim trenucima.