novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – ‘Dystopia’ (Megadeth): Album kojem bi i sama sotona rekla “Dosta.”

Foto: dystopia.megadeth.com
Vrijeme čitanja: 3 minute

Bez obzira na uvod u naslovu, Megadeth su velikani trash metala 80-tih, stoga treba započeti postepeno kada govorimo o njihovom najnovijem, petnaestom studijskom albumu. “Dystopia” kao još jedan u nizu uradaka speed metal industrije korektno je odrađen paket svega što je ovaj bend u karijeri dužoj od trideset godina prikazivao i pružao publici. No, je li monotonija albuma (uz izuzetak metallične, osme stvari Conquer… or die!) odraz tri moguće varijante: zasićenosti tržišta, zasićenosti samih Megadethovaca ili činjenice da je frontmen Mustaine zadnjih godina promijenio više postava benda, nego HŽ dnevnih redova vožnje.

S druge strane uvijek vrijedi naglasiti (iako izjave takvih kategorija razvijaju svojevrsnu stigmu i stereotip, u ovom slučaju pozitivnog konteksta) da je metal bio i ostao, uz pomalo riskantnu komparaciju, žanr blizak klasičnoj glazbi u jednom – svatko ga može slušati, no malo tko ga može čuti. Time rečeno, odvojit ćemo se za potrebe ovog putovanja od klasičnih i svakodnevnih podjela glazbenih kategorija i truditi se kroz novovijekovni metal i sjećanja na Deep Purple i Black Sabbath fokusirati na ovo gitarom brzopotezno djelo.

Još od “Killing is my business… and business is good” Megadeth je privlačio vrlo precizno i riskantno samo jedan tip publike – onaj koji definitivno gleda glazbenu izvedbu kao spektakl, a popratne elemente relevantne za ostale žanrove stavljali su u drugi plan. Ovdje bi vrijedilo kratko dodati da je novi album, kao i službena stranica Megadetha, itekako bacila ulog na grafičke elemente, ukoliko zanemarimo već postojeću jaku, igraču grafiku.

No, mogli bismo reći da je njihov osobni procvat karijere krenuo službeno devedesetih kada su se zanemarile Mustainove greške iz prošlosti Metallice i opijati, a album “Rust in peace” je preuzeo uz malenu pomoć Slasha koji se nećkao oko vlastite karijere, pa je tu i tamo zasvirao s Megadeth ekipom (kasnije će se ispostaviti, kao što znamo, da Slash i dan danas žudi za pravim pojmom alternative uz svoje nove projekte, ali da mu ne uspijeva pobjeći od priznatih komercijalnih glazbenih ljestvica). Album je kritički poharao ljestvice i do danas je priznat kao njihovo remek djelo, a festivali poput Rock in Rio otvorili su im put zbog kojeg danas u ovom trenutku i pričamo o njima. Bez ekskluzivnog opisivanja, dovoljno je uputiti vas na Polaris.

Kroz karijeru, Megadeth je osim albuma izbacio i solidan broj singlova koji dan danas važe kao najbolji, no u cijelom opusu asocijacija na Megadeth ostaje i ostat će Take no prisoners i Symphony of destruction.  A kao potvrdu izrečenog, omanja anketa “stare garde metalaca” potvrdila je napisano. Imena nećemo navoditi, no potvrdit ćemo to najboljim primjerom.

Prema tvrdnjama mnogih okorjelih fanova Megadetha, 2001. i album “World needs a hero” bili su označeni kao “narodni preporod” Mustainea, no čak i da se odmaknemo od ove kritike koju upravo čitate, mnogi će dodati – i tu je sve stalo. Ono što se može reći o posljednjih deset godina karijere benda je pomalo okrutna, ali realna tvrdnja – dok svi željno isčekuju novu Metallicu, Megadeth je bio savršen, grubi prijelaz koji je unatoč svemu držao počasno mjesto velike četvorke koju ne moramo posebno naglašavati.

S druge strane “Dystopia je najnoviji album za koji slobodno možemo reći – ok, ovo nismo očekivali. Da je Mustaine sklon teorijama zavjere i bijesu opće je poznata stvar, no cjelokupni album odaje dojam hipertenzije između futurističkog metala i nedostatka bijesa te pojačanog umora u samom frontmenu. Ovdje bi valjalo naglasiti da svi obožavatelji takozvanog klasičnog metala nikako neće biti skloni “Dystopiji” upravo iz navedenih razloga. Za sve sklone eksperimentiranju, preostaje vam jedanaest pjesama bolesno dugačkih riffova od gotovo pola minute i vrlo nedefiniran osjećaj prema samom albumu. Na momente se čak čini da je album napravljen praktički u jednom mahu, a nakon punih četrdeset šest i sitno minuta uši će vam zaista reći – dosta.

Bilo kako bilo, jedno je sigurno – bez obzira na prosječnost najnovijeg albuma, Megadethu ipak treba na hvalu staviti godine i silne etape karijere. Je li sama “Dystopia njihov zaključak karijere ili tek slabašna vrata u nove sfere trash i speed metala ostaje nam za vidjeti. No, osobno bih naglasila da u moru zasićenosti i čudne struje u glazbenoj industriji koja je evidentno zahvatila i najalternativnije sfere, ostaje nada da će nas ova “glazbena južina” koja kruži novim albumima uskoro napustiti. Možda će onda napokon i vječiti sukob Metallica versus Megadeth doći na svoje izlaskom (istovremeno, naravno) dva kvalitetna, uhu ugodna albuma. Pa će onda i ovakvi naslovi recenzija s opće poznatim provokacijama poprimiti epitete hvalospjeva. Dotada – ostavljam vas uz album:

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari