Recenzija – “Earth” (Neil Young): Priroda i društvo
Čini mi se, a ponekad sam i posve siguran da bi o Neil Youngu mogao pričati danima. O njemu kao osobi, o njegovom životnom putu, pjesmama, borbi s vjetrenjačama, borbi unutar glazbe, izražavanju, opijanju i toku misli. Praktički sam u jednom mahu prošetao njegovom autobiografijom koja je zbunjujuća, teško se povezuju segmenti u njegovom životu, a na kraju se ne može reći da je nešto ekstra zanimljiva. Više kao da je spojio komadiće papira na kojima je nakon svakog koncerta zapisivao što mu je na umu. Ali uz sve te nepovezanosti i manjkavosti shvatite njegovu jednostavnost i privrženost prirodnom. Kao čovjek iz daleke prošlosti, on šeće cestama, livadama i uživa u životu sa svojom obitelji. Posao, odnosno gušt sviranja, ne podređuje drugima, već sebi. I s godinama je to shvatio – ništa ne dolazi k tebi da ti olakša ono u čemu si dobar. Puno toga potrebno je otkriti sam i to je ono što ljude čini slijepima pred činom maštovitog lutanja glazbenim univerzumom.
Univerzum je naklonjen Youngu na više načina. Sa svojih sedamdeset godina napravio je dio povijesti folk i rock glazbe. Iza sebe ima trideset i pet studijskih albuma, nebrojene suradnje, nebrojene kompilacije i produciranja. Iza sebe ima koncerte koje ćete i za pedeset godina gledati kao što danas gledate na Zeppelinovski u Madison Square Gardenu. O pjesmama bi se moglo razglabati do sutra – je li vam bolja početna, mirnija faza, kada su ptice pjevušile, a cvrčci cvrkutali, ili ona nakon nje, puna bijesa, eksplozivnosti i emotivne nabijenosti. Ili možda ova kasnija, odnosno najnovija, koja sadrži pjesme duge preko dvadeset minuta i u kojima se sukobljava s neprijateljima planete. Teško je reći, ovisi od čovjeka do čovjeka. Također, postoje i oni koji ga ne vole – a to su sigurno korporacije, kojima posljednjih godina posvećuje sve one pjesme koje mogu biti pjevane sa srednjim prstom u zraku.
Da, velik su problem GMO hrana i zagađivači prirode. I oni koji je svjesno i neposredno uništavaju. Koliko se god činilo da su ljudi svjesni toga, mora se priznati da stanje u dosad pokazanim statistikama ne ide na bolje. Pogoršava se i alarm je već davno upaljen. Upaljen je već prije deset, dvadeset godina, ali rijetki su oni koji shvaćaju problem i pokušavaju preokrenuti stvari. Neil Young nije bezumni borac u nepravdama protiv prirode, ali teško je shvatiti njegove poteze ako ih ne gledate donkihotovskim naočalama. Trava je još uvijek zelena, nebo je plavo (osim ako ne živite u Pekingu, onda jebiga), a asfalt se u ulici mijenja par puta u desetljeću. Životinje se hrane tko zna čime, u paradajz se štrca voda i pojačivač boje. I znamo, dok ga vidimo na policama onako lijepog, blijedo crvenog i okruglog da to nije to, ali ga kupimo. Okej, nama neće biti ništa, ali proizvod kojim će se neizravno trovati generacije nije proizvod dobiven na prirodan način. Ako ste ljubitelj vina, to možete vidjeti na primjeru jednog koji počinje sa slovom „r“. Nećemo podlegnuti reklami, ali reći kako mnoga vina „grožđa nisu vidla“ uskoro će se proširiti na voće i povrće.
Ovo je lamentacija o mom osobnom i nestručnom sudu što donosi neka budućnost u kojoj ćemo još živjeti kao stanovnici Zemlje. Izgleda naivno, ali stavljanjem u kontekst onoga što Young govori kroz pjesme poput Seed Justice, Mother Earth i My Country Home čini mi se kao put kojim glazbenik ide. Ostavlja si dovoljno mjesta da radi što želi, svira i pjeva o stvarima koje ga prožimaju i ne boji ih se kazati. Uz glazbenu podršku Promise of the Real uživo zvuči vrlo dobro i mlado te uz povremeno skandiranje „peace, peace“ dobiva željenu podršku publike. Naravno publika treba biti upoznata što stoji iza cijele priče i to je ono što daje posebnu dimenziju. Nije to bezglavo lupanje po gitari i pjevanje na rubu samrti reda radi, već je sve previše prirodno stanje jedne osobe kojoj je dosta kontrole nad svim i svačim u korist izvlačenja novca, moći i kontrole tržišta.
Nenadmašna je ljudska povijest pohlepe i zlobe, a Young to vjerno prikazuje u nekim svojim albumima. „Earth“ je objavljen prije nešto manje od mjesec dana. To je još jedan njegov live album kojim se nadovezao na prošlogodišnji studijski „The Monsanto Years“. Spominjem to tek sada jer sve što ste trebali znati o „Earth“ već ste pročitali do ovog odlomka. Skup je to nezavisnih i lijepih pjesama koje znaju otploviti u Youngovom stilu u beskrajne glazbene virtuoze na usnoj harmonici ili gitari. Ujedno je to i skup ideja jednog čovjeka koji se čini kao posljednji hippie na Zemlji. I tu ulogu odrađuje u dojmljivom stilu.
