Recenzija – “Fixion” (Trentemøller): Savršen za zimski petak
Anders Trentemøller je danski glazbenik koji je početkom novog milenija započeo sa spajanjem indie rock glazbe, kojom se do tada bavio, i elektronike. Inovativni beatovi, kvalitetna produkcija i protočna slušljivost indie glazbe pokazali su se kao pun pogodak. Nakon hiperprodukcije EP-a, Trentemøller objavljuje svoj prvi studijski album i okuplja grupu muzičara s kojima započinje niz vrlo uspješnih turneja i novih albuma. Njihovi nastupi uživo postaju glasoviti, a baza fanova raste svakim glazbenim izdanjem koje kao da slijedi zacrtani put evolucije i napretka bez pretjeranog odstupanja od početne formule.
Nakon debitantskog “The Last Resort” koji ga lansira u svijet koncertnih dvorana, sljedećim “Into the Great Wide Yonder” i “Lost” Trentemøller potvrđuje status izvrsnog glazbenika i čovjeka koji se razvija u točno određenom smjeru. Posljednji u nizu studijskih albuma, “Fixion”, dolazi s određenom dozom zasluženog očekivanja.
Rave party
Unatoč svemu tome moram priznati da je “Fixion” bio moj prvi susret s Trentemøllerom. Prvi, ali sigurno ne i zadnji jer sve što je napisano u uvodu drži vodu. Prva pjesma s albuma, One Eye Open, zacementirala me za ovu vrlo privlačnu i vrhunski produciranu glazbu. Album vas vodi na neočekivani izlazak u novom gradu punom zbunjujućih događanja i bizarnih ljudi. Kao u najboljim filmovima s kraja devedesetih, krećete izgubljeni i uzbuđeni na putovanje velegradom u kojem zalutate i završite u hali na nekom rave partyu, i to je samo početak.
Never Fade ispunjava osjećajem izgubljene mladosti, lagano intoksicirane, raščupane kose u spavačici, na istom tom raveu. Sinus oduševljava fantastičnim basom i industrijalom koji vas i dalje uspijeva iznenaditi u današnje vrijeme kada se čini da je svaki ritam već odslušan, recikliran i ponovno pušten, a River in Me potiče na ples i to na najbolji provod u GK Jabuka, ukoliko je tako nešto i dalje moguće.
Tilda Swinton
Sredina albuma i Redefine jasno daju do znanja da je redoslijed pjesama i više nego promišljen. Između ostalog, izmjenjivanjem vokalnih i instrumentalnih dijelova. U tom dijelu se nekako probudiš iz slijepog oduševljenja pa na My Conviction vokal postaje teatralan i previše dramatičan. Ono što se na početku činilo kao autoritativna Tilda Swinton postaje iritantna studentica glume. Međutim, album je veoma promišljen tako da samo vokalna November vraća ravnotežu i priprema za najbolju pjesmu na albumu, Spinning. Ne, Circuits je najbolja. Ne, čekaj. U stvari bi najbolje bilo preslušati Where the Shadows Fall. Fantastično sanjiva s napetom atmosferom ribarskog mjesta sjevernih fjordova i iznenadnog ubojstva koje dovodi detektiva izvana, problematičnog i briljantnog pijanca. Pretjerujem, znam, ali glazba je tu da stvara osjećaj i atmosferu, i upravo to ovaj album čini uspješnim. Zadnju pjesmu Redefine (Trentemøller Rework) ne računam jer je nepotrebna, šteta.
Ukoliko se želite odmoriti od pretjerano vesele zime i Božića, a i dalje ostati u zimskom raspoloženju, svakako preslušajte i nastavite slušati “Fixion”. U medijima se Trentemølleru pripisuje kvalitetna produkcija kao nešto lagano negativno, osobina lokalnog štrebera kojem se rugamo jer nas mame nagovaraju da budemo više poput njega. Istina je, nećete se zaljubiti niti ćete se strastveno bacati s mosta u ime Trentemøllera, ali izvrsna produkcija nije loša stvar, pogotovo kada tako dobro funkcionira.
