Recenzija – “Hurt & The Merciless” (The Heavy): Molim vas malo umaka u šugo
Hurt & the Merciless najnoviji je album britanskog benda The Heavy. Četvrti po redu studijski album četvorice zgodnih momaka iz Batha koji svakim novim izdanjem sve bolje miješaju utjecaje garage rocka, bluesa i funka.
Nakon što sam prvi put čuo How You Like Me Now, uspješno sam izguglao tih pet riječi. Band je bio svuda s tim singlom; U skate videima, u filmovima, serijama, na Lettermanu, čak i u Obaminom stožeru nakon pobjede 2012. godine. Ponukan zabavnošću pjesme, krenuo sam sa slušanjem albuma “The House That Dirt Built” na kojem se nalazi prije spomenuti singl. Doživljaj je dobro opisao Goran Bare u jednom njegovom intervjuu; “Na što sam naišao? Ma na ništa nisam naišao…”. Album (i bend) otišli su u ladicu “one-hit-wonder” i ostali zaboravljeni. Fast forward mjesec dana, birajući albume za recenziju, ugledao sam ime The Heavy i pomislio “da, to je znak.” Znak da neko uzvišeno biće želi da im dam još jednu priliku. (Nisam to pomislio, ali malo drame dobro dođe). Izgleda da su povrijeđeni i osvećuju se bez milosti, što je uvijek dobro za umjetnost.
I tako, nakon nekoliko dana slušanja, odlučujem da definitivno vadim gospodu Masivne iz one-hit-wonder ladice. Osim što mi se produkcijski album odmah više svidio od prijašnjeg, učinilo mi se kako zvuči tvrđe nego prije. Ovim albumom opravdavaju ime. Stvarno je heavy, ne metal nego heavy, ono, teški(a) konza. “The” stil njeguju i dalje. Vokalima su dali malo više “šuga” (umaka, za muggles koji ne razumiju) nego na albumu “The House That Dirt Built”, što su neki, uključujući mene, zamjerali prije. Gitare vrište taman koliko bi trebale. Tamo gdje gitare nisu dovoljne, bass sekcija dodaje taj funk, brate. “Kick tuče poput uefce borca” da posudim od Stjepka i sve skupa zvuči kao da si pomIješao Jamesa Browna, Led Zeppelin i možda neku raniju Arctic Monkeys fazu, na najnepretenciozniji mogući način. Većina toga što Kelvin Swaby pjeva na ovom albumu zvuči potpuno iskreno i iz srca.
Najslabiji trenutak albuma je možda pjesma Nobody’s hero, koja nam donosi downtempo self-pity atmosferu ne bivanja ikome išta. Možda pjesma sama po sebi nije toliko loša, ali je definitivno na krivom mjestu. Dolazi kao četvrta stvar na albumu, nakon The apology koja tjera i bubrege na ples – za mene je ona defintivno jedan od najboljih trenutaka, i onda atmosfera naglo padne. Mislim da The Heavy najbolje pliva u nemirnim vodama kao što su What happened to the love, već spomenuta The apology i Turn up. Izuzetak je downtempo pjesma Miss California koja također pada u kategoriju najboljih trenutaka na albumu, iako nije energična kao prije spomenute. Pjesma govori o posrnuloj miss Kalifornije, iako priča služi zapravo kao podsjetnik na to oko čega ćemo te kako graditi vlastiti identitet. Must-listen stvar s kojom se misteriozno budim na svaki neparni datum. (Ako netko zna zašto, slušam. ((opet lažem)). Goodbye Baby je posljednja stvar na albumu kojom The Heavy pozdravljaju nas i bivšu ljubav. Dvije muhe jednim udarcem. Damage was done.
The Heavy imaju super izdanje, ove godine su i na InMusicu, tako da tko mi ne vjeruje da je album dobar, magarac! (i marš na InMusic).
