Recenzija – “In Colour” (Jamie XX): Pametna ljetna elektronika boje magente
Kada prvi put vidite Jamiea Smitha – vidite jednog hipsterolikog mladog, točnije 26-godišnjeg lika koji izgleda zbunjeno i introvertirano. Onda prozujite po njegovom londonskom Boiler room setu izdavačke kuće Young Turks, pod kojom je izišao i novi album, i shvatite da je u stanju potpuno vas očarati skokovitim spojevima meke ljetne elektronike; nostalgično spojene s UK garageom, grimeom i natruhama post-dupstepa. Zašto sada pišem o ovom setu? Idealan je za upoznati Jamieja, način na koji razmišlja o glazbi koju proizvodi, producira ili miksa. Jamie je majstor glazbe za rana jutra i popodnevne smiraje netom pred zalaske sunca. Ako ste vizualan tip, u skladu s nazivom novog albuma “In Colour”, dala bih mu – bez previše razmišljanja – boju magente. Tako zvuči pola albuma i tako, ako se dovoljno usrećite, izgleda jedan kvalitetan ljetni zalazak sunca. Dosta sinestezije, za sad.
Što je još potrebno znati o Jamieju? Ovaj odlomak potreban je za sve one koji možda još uvijek na spomen Jamie XX pomisle na njegov matični indie bend The XX. Jamie i njegova druga strana puno su više od toga, štoviše, ukusno i kreativno nadmašuju žanrovske granice u elektronici. Zanimljiv je i samozatajan, a tankim laganim velom mistike obavijena je i njegova čudesna glazba. Izvrsno prihvaćen, od strane slušatelja ali i kritike, “In Colors” Jamiev je prvi samostalni album, iako je već 2011. izdao remiks album s njegovim velikim uzorom, američkim soul, jazz pjesnikom Gilom Scott-Heronom.
Tijekom prošle godine izišla su dva singla s izdanja kojeg sada slušamo kao prvijenac Jamie XX-a. Radi se o pjesamama Girl i Sleep Sound koje su se često, ako pratite Jamiejeve setove, našle upravo na njima. Inače, Jamie je odrastao u obitelji zaljubljenika u elektronsku glazbu gdje su ga stričevi već u dobi od deset godina učili osnovama čari DJ-anja, a njegova se ljubav prema basu i elektronici općenito rodila u legendarnom londonskom noćnom dubstep klubu FWD. Zbog toga i ne čudi što je danas stasao u priznatog producenta, čije suradnje broje mnoga slavna imena, počevši od Drakea i Alicie Keys pa sve do neponovljivog Damona Albarna.
Navodno je “In Colour” album od jedanaest numera što su šest godina čekale svijetlo dana; ili su barem toliko stajale zarobljene unutar okvira Jamievih setova u turntableovima. Izdanje otvara izuzetno dinamična Gosh, što osobno smatram čudnim odabirom. Na prvu tek nezanimljiv zbir kaosa pomješanog s govornim insertima, u drugoj minuti postaje klasično magična u stilu ovog glazbenika. Kao da je obmanuta, do kraja se razgradi u sanjivi elektronski zvuk koji se potvrđuje tek pred kraj skladbe. Baš kao da se može čuti geometrijska eksplozija boja kojom se Jamie igrao na coveru. Zapravo, ovu stvar mogu opet opisati samo slikom koju vidim kada ju slušam, a ta je paljenje svjetla u velegradu kojeg iz udobnosti doma promatrate s prozora.
Na singlu Sleep Sound čuje se već prepoznatljivi zvuk minimalizma i raslojenih zvukova disperzirane ljetne elektronike. Kao arhitekt se igra zvukom, stalno ga gradeći i prekidajući filterima te rascjepkanim mekim (ali nostalgičnim) vokalima. Njegova famozna razgradnja u sanjivu elektronsku glazbu zvuči kao idealna kulisa za vožnju uz zalazak sunca pri polaganom paljenu gradske rasvjete, a ti kliziš kroz grad pritom maštajući i razmišljajući o ‘životu’. Kao prepoznatljivu, izdvojila bih i Obvs u kojoj se igra s egzotičnim afričkim zvukovima. Idealan je sastojak za svaki ljetni DJ set sa svojim bogatim, toplim zvukovima, ponekom gitarskom dionicom, sve upakirano u Jamiejev misteriozni minimalizam.
Album je zanimljiv i po gostovanjima, počevši od prijatelja, članova grupe The XX, pa do gostovanja Olivera Sim i Romy, ali i Popcaana i Young Thuga. Potonji su pravi reperi koji su s Jamiejem surađivali na pjesmi I Know There’s Gonna Be Good Times, po meni definitivno najlošijoj i najkomercijalnijoj stvari s albuma. Čak je imala potencijala, ali ipak jamajkanski reper Popcaan joj daje ‘sean paul’ štih, koliko god to sramotno bilo priznati. Bitno je naglasiti kako se pjesme lijepo i tematski glatko nadovezuju jednu na drugu, što dokazuje Jamiejevu virtuoznost pokazanu već u mnogim Boiler Room setovima. Sve je tu, vokalni inserti, elektroničke minijature i uvrnuti zvukovi nalik škripanju lončića, vintage dijelovi kojima odaje počast staroj hip hop kulturi i poglavito, londonski ponosno, UK garage sceni.
Dragulj albuma po meni je neponovljivi hit Loud Places. Neki će reći da je previše The xx-asta, što nije nužno loše i većinom će se argumentirati Romyjinim vokalom. Međutim, on je samo vodilja rascvjetalim i bogatim instrumentalnim dijelovima mladog Jamieja. Pjesma je definicija kvalitetno postignute elektronske gradacije, zajedno s moćnim refrenom na kojem sudjeluje kompletan zbor. Zapravo, opet sam naivno, ali zaneseno pala na romantiku. Ipak se radi o tipičnoj pjesmi zaljubljenosti, kao što se može naslutiti ne samo u glazbi koja zvuči kao leptirići na melankoličnom densfloru, nego i u njenim stihovima (I feel music in your eyes, I have never reached such heights). Potpuna dominacija je čarobna širina zvuka pred kraj, uz dionice na gitari za apsolutnu pobjedu. Kada smo kod romantike, bitno je napomenuti da se na navedenom albumu nalazi i već poznata uspješnica Girl, jedna od snažnijih i uspješnijih Jamiejevih pjesama općenito. Govorni inserti koji se u njoj koriste preuzeti su iz britanske TV serije Top Boy i izvrsno se uklapaju u ovu laganu sanjivost.
Sve u svemu, ovaj je album zasluženo zaradio izvrsne kritike i pozicije na raznim glazbenim ljestvicama. Pred vama su skoro četrdeset i tri minute (prosječna duljina Jamievih DJ setova) ljetnog laganog, minimalističnog chilla s pokojim opasnijim beatom, ali svakako se radi o pametno razrađenoj elektronici koja miriše na zalazak sunca, ili ako hoćete – miriše na zaljubljenost. Zaljubljenost u život, u glazbu, u magentu.
