Recenzija – Knjiga mojih života: Memoari koji izazivaju smijeh i suze
Aleksandar Hemon 1992. napustio je Sarajevo i otišao na jednomjesečnu stipendiju u Chicago. Shvativši da se situacija u Sarajevu neće smiriti, traži politički azil i ostaje živjeti u Chicagu sve do danas. U međuvremenu je postao etablirani književnik na anglosaksonskom tržištu, piše za neke od najutjecajnijih književnih i kulturnih časopisa kao što su The New Yorker i The Paris Review, ali ponekad i za bosanskohercegovački portal Radio Sarajevo. Nakon dva izdana romana i nekoliko zbirki kratkih priča, Hemon je okupio svoje nefikcionalne tekstove koji se bave životom u predratnom Sarajevu i životom emigranata u Chicagu u zbirku Knjiga mojih života.
Iako su svi tekstovi pisani za publiku koja teško može locirati Bosnu i Hercegovinu i bivšu Jugoslaviju na geografskoj karti, Hemon ne upada u zamku banaliziranja situacije u ratnom Sarajevu/Jugoslaviji niti u zamku pretjeranog objašnjavanja konteksta situacije, što uostalom i nije zadatak (njegove) književnosti. On piše o dominantom osjećanju vremena koje je tih godina vladalo u Sarajevu, o hedonizmu koji je bio svojevrsna obrana od prijeteće budućnosti, o svom vlastitom povlačenju u izolaciju i naposljetku o odlasku u Sarajevu. Njegovi memoari nisu fikcionalni, ali isto tako nisu suha i faktografska publicistika – oni su priča o žrtvama rata, i to prvenstveno onim ljudskim.
Knjiga mojih života podsjeća na Sarajevski marlboro Miljenka Jergovića, ali i na dva dijela Historijske čitanke. Dok se potonja više bavi pop-kulturnim fenomenima i mitologijom bivše države, Sarajevski marlboro donosi priče iz same opsade Sarajeva (i završava fenomenalnom pričom o spaljivanju sarajevske vijećnice u kojoj je tada bila smještena Nacionalna i sveučilišna biblioteka te se ubraja u najbolje retke hiperproduktivnog Jergovića), koju Hemon nije sam proživio. Hemonova knjiga zapravo je most između dva njegova života – onog sarajevskog i čikaškog te jednako tretira i ratnu traumu, ali i traumu adaptacije kroz koju prolazi svaki imigrant. Iako se bavi teškom tematikom, Hemon u svemu pronalazi prostora za humor i time lišava svoj rad gotovo neizbježne patetike rata i izbjeglištva.
Jedan od najzanimljivijih tekstova u zbirci je upravo Knjiga mog života u kojem Hemon piše o svom fakultetskom profesoru Nikoli Koljeviću, inače jednom od vodećih šekspirologa i prevoditelja Shakespearea u bivšoj državi, kojem se za vrijeme studiranja divio, a koji je 90-ih postao jedna od vodećih ličnosti agresije na Sarajevo i BiH. Opservacije o tome je li u ljudima koji postanu ratni zločinci moguće prepoznati natruhe psihopatologije i u svakodnevnom životu prije rata podsjećaju na poznatu tezu Hannah Arendt o banalnosti zla konstruiranu u njenoj knjizi Eichmann u Jeruzalemu.
Posebno vrijedi istaknuti jedini tekst koji se ne bavi izbjeglištvom i ratom, ujedno i posljednji u ovoj zbirci. Radi se o tekstu Akvarij, svojevrsnom dnevniku umiranja Hemonove devetomjesečne kćeri Isabel. Potresni opisi zahvata koji su se izvodili na malenom djetetu, borbe roditelja i čitave obitelji protiv bolesti i naposljetku detaljan opis posljednjih trenutaka Isabel toliko su puni iskrenosti i emotivnog naboja da čak i kod najciničnijih srca (poput mojeg) izazivaju reakciju. Hrabrost koja je potrebna da se o takvoj temi piše i maksimalna iskrenost (koju ovdje ne uzimam cinično ni sa zadrškom) ključ je uspjeha ove pripovijetke, ali i čitave zbirke.
