Top pet egzistencijalističkih stripova
Prošli mjesec objavili smo listu pet najboljih egzistencijalističkih romana. Roman je svakako književna vrsta koja je popularizirala filozofiju egzistencijalizma, no budući da je riječ o jednom od filozofskih pravaca koji su ponajviše utjecali na umjetnost dvadesetog stoljeća, njegov utjecaj svakako nadilazi sferu književnosti. Ovdje donosimo pet stripova koji obrađuju egzistencijalističku problematiku: odnos individualnosti i uklopljenosti u društvenu kolotečinu, problem usamljenosti i identiteta, mjesto umjetničke kreacije u svijetu bešćutne gomile i prkošenje pojedinca postojećim socijalnim normama.
Deveta je umjetnost zbog svog multimodalnog karaktera itekako zanimljiv medij za takvo što. Slikama se proizvode snažni podražaji za kakve je jezik znatno složeniji alat, no one se sjajno nadopunjuju psihološkim profilima likova ocrtanih tokovima svijesti i dijalozima. Kako je strip medij koji se uglavnom čita i prati s lakoćom (zbog čega je nerijetko podcijenjen u odnosu na ostale umjetnosti), on nam omogućava vrlo prohodan izlet kroz ozbiljnu problematiku. Također, vizualnost naratoru otvara prostor za brze vremenske i prostorne skokove bez objašnjavanja koje bi čitatelju moglo odvući pažnju od bitnog. To je izuzetno važno za tematiku kod koje sjećanje, fantazija, pa čak i halucinacije, imaju presudno značenje u karakterizaciji likova. Prednost stripa svakako je i vremenska ekonomičnost, s obzirom na to da se najčešće, poput filma, odrađuje u jednome dahu.
Ovaj izbor od pet stripova umnogome je subjektivan i sigurno nije savršen. Sastoji se od tri francuska/belgijska, jednog američkog i jednog japanskog stripa, čime su pokrivena sva tri velika središta devete umjetnosti. Uživajte!
Forest & Tardi: Ipak i ovdje (1979)
Radnja jednog od prvih europskih crtanih romana smještena je na otok Mornemont koji je nekada bio u vlasništvu obitelji glavnoga lika: Arthura Ipaka. On je sada sužen na vlastitu kuću i dvorište iz kojih vodi uzaludan rat s ostatkom otoka pokušavajući sudskim putem vratiti ono što mu pripada. Osim oštre satire usmjerene prema državnom aparatu, strip jako dobro ocrtava problem odnosa pojedinca naspram ostatka društva. Njihov je odnos ispunjen mržnjom, a likovi boluju od brojnih psihoza koje potiču njihovo svakodnevno funkcioniranje u vidu nasilja, incesta i ostalih ekscesa.
Otok je simboličan prikaz izolacije koja je prisutna na dvjema razinama: pojedinačnoj i kolektivnoj. Egzistencija likova svodi se na borbu koja svakoga dana postaje sve besmislenija i tragičnija po obje strane, prvenstveno po Ipaka. On je ugroženi introvert s fetišem na žensko mokrenje koji provodi dane telefonski razgovarajući s preminulom majkom i čija je sudbina na otoku sasvim neizvjesna. Podršku dobiva od energične nimfomanke Julie, kćeri zemljoposjednika s kojim Ipak ratuje, a njihov odnos također je prožet turbulencijama koje radnju stripa usmjeravaju prema šokantnom, no ne posve neočekivanom završetku.
Crtež stripa je, u skladu s radnjom, izrazito naglašen, rađen ekspresionističkom gestom. On prikazuje grotesknost ljudskog duha i ljudskog društva, otvarajući brojne mogućnosti interpretacije. Ipak pritom treba imati na umu riječi iz Forestova predgovora: ‘No ne pripisujte mi ono što nisam napisao. I nemojte implicitnim ili eksplicitnim dodacima prerušavati Tardijevo slaganje slika (…)’
David Mazzucchelli: Asterios Polyp (2009)
Naslovni junak jedinog predstavnika američkog stripa u ovome popisu arhitekt je koji nas osvaja svojom tvrdoglavošću i nekritičkim pogledom na sebe samog. Naracija stripa preklapa njegovu sadašnjost, na koju se srozao nakon požara u svom stanu, i prošlo vrijeme, kada je živio u elitnom društvu i bio u sretnom braku. Odnos njega i znatno mlađe supruge Hane suptilno je komičan zbog potpunih suprotnosti njihovih ličnosti: njega, laganog mizantropa koji teži za redom u svim poljima svog egzistiranja i nje, druželjubive umjetnice slobodnjačke naravi. U drugoj fazi života Asterios preživljava kao pomoćnik u automehaničarskoj radionici, boraveći u kući svog šefa i njegove supruge opsjednute astrologijom i metafizičkim pitanjima.
U stripu susrećemo galeriju najrazličitijih likova, od odbačenih alkoholičara do narcisoidnih umjetnika i samozvanih genijalaca. Svi oni daju svoj doprinos promišljanju o ljubavi, filozofiji, umjetnosti, anarhiji, duhovnosti, poslovnom (ne)uspjehu i još mnogočemu. Posebnu važnost tu ima i Asteriosov nerođeni brat blizanac s kojim se susreće u snu i koji se pojavljuje kao njegova svojevrsna antiteza i propitivač njegovog identiteta. Besprijekoran crtež ravnopravan je u karakterizaciji likova, a jednako važnu ulogu imaju i pažljivi izbori tipografije koji se razlikuju od lika do lika.
U svakom slučaju obavezna literatura za svakog ljubitelja stripa, uz jedan izazov: pokušajte ga pročitati, a da ne posegnete za olovkom kojom ćete zabilježiti neki od neodoljivih Asteriosovih citata izuzetno pogodnih za impresioniranje okoline. Više-manje nemoguće!
Manu Larcenet: Svagdanja borba (2003 – 2008)
Poštujući nepisano pravilo jedan autor – jedno djelo, na ovoj listi izostavljamo još jedan važan uradak Emmanuela Larceneta, nešto noviji strip Blast. Umjesto njega predstavit ćemo vam Marca, junaka Svagdanje borbe, objavljene kod nas u dva toma. Marco je fotograf koji je za kruh zarađivao kao fotoreporter iz zemalja trećeg svijeta, a u Francusku se trajno smješta u doba bujanja radikalne desnice.
Riječ je o neurotiku s povremenim napadajima tjeskobe koji odlazi na psihoanalitičke seanse. No unatoč tome što razumije problem vlastite ličnosti, njegovo je ponašanje dosta nezrelo, a postupci nagli i nepromišljeni. Ovaj simpatični konzument lakih droga (‘sveti džoint nikad nikome nije naudio’) strahuje od upuštanja u ozbiljnu vezu s djevojkom, ne njeguje suviše duboke odnose s roditeljima, dok s bratom i dalje igra igre iz djetinjstva. No on svejedno uspijeva promišljati samog sebe, kao i socijalno-političku krizu koja pogađa francusko društvo: radnička prava, propast brodogradilišta i svaljivanje krivnje na imigrantsku populaciju. Posebno je dojmljiv i prisan odnos s njegovim susjedom za kojeg kasnije doznaje da je bivši zločinac iz Alžirskog rata, što otvara pitanje pravog identiteta u sukobu s identitetom koji preuzimamo nakon odricanja od prošlosti. Kao umjetnički fotograf, Marco se suočava s problemom nemogućnosti izricanja vlastitog stava, uzrokovanog zakonom tržišta i trkom za uspjehom koji pogađaju čak i sferu umjetnosti: ‘Kad sam fotografirao leševe, govorili su da sam zanimljiv. Sad kad se zanimam za žive, postao sam ‘običan’.’
Jiro Taniguchi: Daleko susjedstvo (1998)
Od svih navedenih stripova ovaj ponajviše naglašava ulogu djetinjstva i obitelji u oblikovanju čovjekova identiteta. Glavni lik je četrdesetosmogodišnji Hiroshi Nakahara, po mnogočemu stereotipni predstavnik radišnog Japanca: arhitekt koji vodi uobičajen obiteljski život, bez puno vremena za privatnost i razonodu. Neobičnost koja mu se događa nakon što po povratku s poslovnog puta pripit sjedne u krivi vlak jest buđenje u svom rodnom gradiću. Međutim, ne budi se kao četrdesetosmogodišnjak, već kao dječak od četrnaest godina sa sviješću odrasle osobe.
Vidjevši ljude iz svoga djetinjstva i imajući na umu njihovu kasniju sudbinu, on isprva doživljava dubok emocionalni šok. Kasnije prihvaća igru u kojoj pokušava kreirati nove slijedove događaja. Posebno važnu ulogu igra njegov odnos s ocem koji je bez obrazloženja napustio obitelj, što Hiroshi po povratku odlučuje spriječiti pod svaku cijenu. Ubrzo shvaća da to ne uspijeva i da je problem očeva odlaska mnogo slojevitiji nego što je mislio saznajući detalje iz njegova života i povijesti njegove obitelji. Također, Hiroshi preko oca osvještava vlastitu ličnost i spoznaje otuđenost od svoje obitelji. Povratak u djetinjstvo i očevi postupci u neku su ruku alegorija Hiroshijeve svakodnevnice. Strip je izrazito emocionalno nabijen udžbenik o samospoznaji, jednostavna i obična priča ispričana na neobičan i studiozan način.
Dupuy & Berberian: Gospodin Jean, Najneprospavanije noći (1991, 1992)
Nagrađivano djelo ovog francuskog dvojca kod nas je prevedeno tek 2009. godine. Nažalost, Fibra je objavila samo prvu knjigu, dok ostali nastavci još nisu ugledali svjetlo dana. No unatoč slaboj popularnosti, strip se svakako zaslužuje nalaziti na ovome popisu, barem radi iluzorne nade da bi on mogao potaknuti izdavače na prevođenje ostalih tomova.
Glavni lik je tridesetogodišnji pisac s jednim objavljenim romanom, posve neuklopljen u društvo koje ga okružuje, počevši od soja iz vlastite profesije. Ono što ga razlikuje od ostalih jest njegova čistost sa samim sobom. Dok drugi igraju zacrtane društvene uloge, on pokušava biti dosljedan sebi i to ga, paradoksalno, dovodi do apsurdnih momenata koji ga bacaju u ralje sve veće egzistencijalne krize. Tragikomično je promatrati njegovu nes(p)retnost u odnosu sa ženama, kao i nemogućnost pronalaženja zajedničkog jezika s izdavačima i prevoditeljima. Zanimljiv je i njegov suodnos s dijametralno suprotnim karakterima: čangrizavom gazdaricom koja prezire njegov način života i otkačenim prijateljem koji mu hladnokrvno i usputno spominje seks s njegovom bivšom djevojkom.
Kao i većina stripova s ovog popisa, Gospodin Jean sadrži i brojna vraćanja u prošlost te fantazije i noćne more koje Jeanu stvaraju nesanicu. Živopisan crtež i poprilično stvarnosni dijalozi priređuju nam pravi užitak gutanja ovih stotinjak stranica. Što reći nego: Fibra, hoćemo još!
