Recenzija: Poetični zagrljaj stvarnosti („El abrazo de la serpiente“, C. Guerra)

Određene filmove često prati nepovoljna sudbina pa jednu etapu svog umjetničkog puta provedu na margini, zanemareni od kritike, publike i nedovoljno priznati od žirija. Ta jedna „sudačka“ odluka struke, koja je uvijek subjektivna i ovisna o heterogenom ukusu žirija, a spada u domenu „slobodnog sudačkog uvjerenja“, rezultira time da se neki filmovi izdignu, a drugi ostanu u njihovoj sjeni. Među ovim drugima često se kriju biseri koji su onda prepušteni vremenu, najpoštenijem i nepristranom sudu u umjetnosti, da ih sačuva za neku novu skupinu obožavatelja ili kritičara koji će film ponovno podvrći analizi, ispraviti povijesne nepravde, uzdići ga ili konačno pokopati. Dug je niz filmova koje je vrijeme rehabilitiralo i koji su tek s odmakom dobili priznanje i pozornost koju su zaslužili, a tek je nešto kraći onih koji su na tom putu izgubili lovorovo lišće. El abrazo de la serpiente na posljednjim Oscarima, u kategoriji za najbolji strani film, ostao je u pomrčini nagrađenog mađarskog konkurenta, filma Son of Saul. Ako je suditi po tematici, autorskom stilu i pristupu, El abrazo de la serpiente spada među filmove koji u pravilu prolaze ispod radara Akademije i kojima vrijeme upućuje poziv na revalorizaciju.

Ovaj kolumbijski film mladog redatelja Cire Guerre autentično je putovanje, kako za likove, tako i za gledatelje, u prašumske predjele Amazone kroz koje prolazimo vijugavim tokom rijeke koja se kroz ovaj zastrašujući i još uvijek nedovoljno istraženi dio planete provlači kao divovska zmija. Amazona je to „kakva je nekad bila“ u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, prije upakiranih i stiliziranih prikaza divljine u vidu pseudonaturalističkih survival emisija u kojima junak preživljava „sam samcat“ pred nekoliko desetaka tisuća eura skupim objektivima kamere i čitavim timom ljudi. Svoj obol demistifikaciji prašuma i drevnih kultura dali su i brojni Facebook avanturisti, celebrity korisnici ayahuasce i razni putopisci koji daju ruku internetskom imperijalizmu. U pozamašnom trendu banalizacije prirode svoj obol je dao i film. Zvučni The Revenant pobjednik je Oscara i film u kojem glavnog lika Hugha Glassa cijeli niz prirodnih nezgoda, životinjskih napada i bliskih susreta s neprijateljski nastrojenim Indijancima ne može dokrajčiti. Upravo zato je kao bogom dana suprotnost tim trendovima došao ovaj mirni i meditativni film. Prašuma iz filma El abrazo de la serpiente opasna je sama po sebi, u vidljivom i nevidljivom, u činjenici što se čovjek odvojio od prirode i s vremenom joj postao prijetnja, a odmazda prirode nije prikazana kroz konkretnu prijetnju, već kroz više njih kojima kao da upravlja duh koji proganja odmetnutog „Adama“.

Upravo na ovoj osnovi počinje prvi kolumbijski kandidat za Oscara koji kao da se napajao s izvora knjiga Carlosa Castanede. Znanstvenik Theo, koji se odvažio na putovanje Amazonom kako bi pronašao skrivenu i rijetku biljku Yakruna, smrtno je bolestan, a pomoći mu može samo šaman Karamakate, posljednji preživjeli pripadnik svog naroda. Thea tumači belgijski glumac Jan Bijvolet, najpoznatiji po glavnoj ulozi u filmu Borgman, koji je pružio nezaboravno uvjerljivo tumačenje Theodora Kocha Grunberga, stvarnog istraživača čiji je dnevnik bio inspiracija za ovaj film. Nakon što odgledate film promislite kako je teško nekog drugog zamisliti u ovoj ulozi i shvaćate da gledate gigantsko glumačko ime europskog filma. Bijvoletova pustinjačka fizionomija, duga brada i oštar pogled utjelovljuju arhetip istraživača s početka dvadesetog stoljeća, a ovaj glumački majstor interpretaciju iznosi cjelokupnim fizičkim i duhovnim bićem, pogledom, kretnjama, dahom i posturom.

Uz Thea, čija se priča odvija 1909. godine, u filmu pratimo i sudbinu drugog istraživača Evansa, tumači ga Brionne Davis, koji se s Theovim bilješkama vraća na isto mjesto četrdesetak godina kasnije kako bi nastavio tamo gdje je ovaj stao i uvjerio se u postojanje iste magične biljke, Yakrune. Poveznica ovih priča je, osim Amazone, spomenuti šaman Karamakate, koji se u susretu s Evansom javlja kao stari i razočarani mudrac na rubu zaborava svega što je prije znao, tjelesno i mentalno oronuo. Karamakate, tumačen prvo od strane mladog, a zatim i četrdesetak godina starijeg naturščika, poveznica je između dvije sudbine sličnih nastojanja i jednog putovanja, ali i izuzetno uvjerljivo glumačko ostvarenje koje ipak radi odmak od standardiziranih portreta šamana. Prekrasna crno-bijela fotografija uklapa se u mirni ritam filma i dodaje na autentičnosti koju redatelj Guerra uspješno postiže pa vizual djeluje kao fotografija pronađena u nekoj staroj knjizi.

Prije svega priča je to o duhovnom putovanju, potrazi, upoznavanju i sukobljavanju dvaju suprotstavljenih svjetova. Ni to putovanje nije tipizirano, utječe i transformira kako zapadnjačke avanturiste, tako i samog Karamakatu ističući kako je putovanje važnije od putnika i kako se sudbinskim slijedom mora dovršiti. El abrazo de la serpiente vraća u sjećanje neke scene iz legendarnih filmova smještenih u prašumama, kao što su Fitzcarraldo i Apokalipsa danas. Na ovaj posljednji najviše podsjeća nezaboravna scena sa samoproglašenim Mesijom kod kojeg dolaze Evans i stariji Karamakate, koja je inače snimljena po istinitoj priči.

El abrazo de la serpiente istinski je zagrljaj zmije, ako je ta zmija iskonsko filmsko iskustvo i potencijalni klasik. Ciro Guerra ima savršeni smisao za mjeru, ne pretjeruje i otvara priču pred gledateljem mirno i polagano, kao da se radi o poetičnom dokumentarcu. Uspijeva pozvati na sudjelovanje i nekim sjajnim režijskim rješenjima spaja vremenski razmaknute priče u jednu cjelinu, nenapadno i smisleno, te polagano priprema impresivni kraj. Ovaj film odbacit će površne i nestrpljive gledatelje u samom startu, ali oni zahtjevniji, koji vole meditativni i poetični pristup doći će na svoje, pronaći dubinu, ljepotu i uživati u jednom remek-djelu. Ovo je film koji poziva na višestruko gledanje, od kojih je svako poput šamanske inicijacije. On je poveznica sa svemirom koji se, suprotno vjerovanju, ipak ne otkriva teleskopom, koji je ionako podsvjesna manifestacija koja traži kraj beskraja, već unutrašnjim traganjem, što je svojevrsni početak istog tog svemira.