Recenzija – ‘Silk and Stone’ Amire Medunjanin: U zemlji sevdaha i suza
Kad sam se prije tri godine našao u Sarajevu, zainteresirala me bosanska narodna glazba. I to bosanska tradicijska narodna glazba, a ne raznorazni novokomponovani hitovi. U toj potrazi za autentičnom glazbom naišao sam i na knjigu Za gradom jabuka, izbor 200 najljepših sevdalinki, u kojoj se nalazi i sjajan predgovor urednika tog izdanja, Ivana Lovrenovića, pod naslovom Odjek naših duša. Osim što se bavi samim podrijetlom imena, koje nije autentično, već orijentalističko, Lovrenović se bavi i transformacijom sevdalinke od pjesme urbane bosanske sredine nastale u otomanskom razdoblju, do današnje sevdalinke, koja se pjeva svugdje i svakako, i koju pjeva i tko zna i tko ne zna. Osim zanimljivog kulturološkog osvrta, Lovrenović nudi i onaj muzikološki, te žićani instrument naziva pentatonskom dušom sevdalinke, odbacujući svaku mogućnost da se uz sevdalinku veže orijentalistički prizvuk harmonike.
U toj potrazi za autentičnom sevdalinkom otkrio sam Amiru Medunjanin, bosanskohercegovačku pjevačicu kojoj strani mediji tepaju kao bosanskoj Billie Holiday. Iako gajim poštovanje prema legendama sevdalinki, izvedba kakvu nudi Amira Medunjanin po mom je mišljenju najbliže poimanju sevdalinke kakvo iznosi Ivan Lovrenović u gore opisanom predgovoru, ali i neki drugi muzikolozi u svojim medijskim ili znanstvenim istupima, poput Vanje Muhovića, koji za AlJazeeru Balkans ističe i važnost gusli prilikom izvođenja tradicijske glazbe. Amira Medunjanin sevdalinku je spojila s njenim prirodnim partnerom – glazbom koja je proizašla iz bogate afroameričke glazbene tradicije, jazzom i bluesom. Nakon debitantskog albuma ”Rosa” već je plijenila pozornost svjetske javnosti, a pretposljednji album ”Amulette” snimljen za diskografsku kuću Harmonia mundi bio je afirmacija sasvim novog spoja jazza i sevdalinke.
Amira Medunjanin i na novom albumu, ”Silk and Stone”, odlučila se za kombinaciju koja se do sad pokazala uspješnom – uz tradicionalne sevdalinke, tu je i njena izvedba slavne pjesme Jadranke Stojaković Što te nema napisane na stihove Alekse Šantića, podravske pjesme Čula jesam da se dragi ženi i makedonske pjesme Eleno kerko. Glazbeno putovanje zemljama bivše države nije nikakva novost za Amiru Medunjanin, koja međimursku popevku, starogradske pjesme, ali i klapsko pjevanje smatra bliskima svom umjetničkom senzibilitetu.
Glas Amire Medunjanin nezamislivo je čist i nemoguće je čuti ijedan pogrešan ton ili bilo kakvu vokalnu nesigurnost na albumu (ali i u izvedbama uživo), a sjajno ga podržava diskretna pratnja klavira, kontrabasa, gitare i raznih udaraljki koje zajedno s Amirinim vokalom stvaraju riječima neopisivu atmosferu. Uz starogradsku pjesmu Ima dana s a capella uvodom koji bi i sam izvrsno zvučao, vrijedi istaknuti još i Iz banju ide šejtan devojče u kojoj klavir izvrsno preuzima ulogu udaraljke, ali i donosi brojne glazbene ukrase orijentalnog podrijetla, koji ipak ne zvuče nimalo kičasto. Pjesmi Što te nema, evergreenu Jadranke Stojaković, Amira je udahnula novi život, a moj favorit je pjesma Kradem ti se u večeri u kojoj u prvi plan također dolazi jedna prilično romantična instrumentalna tema koja podsjeća na andaluzijsku romancu zahvaljujući izvrsnoj gitarističkoj izvedbi Boška Jovića.
U glazbenom smislu Amira Medunjanin ušla bi u krug onog što se 80-ih počelo nazivati world music, jedna koncepcija koju lako možemo prozvati postmodernom, ali i globalizacijskom – spajanje tradicijske glazbe (uglavnom nezapadnjačkih kultura) i popularnih glazbenih žanrova (pop, rock, jazz, blues i ino). U jazz aranžmanima jasno se mogu razaznati melodije narodnih pjesama i njihov specifičan tonski sustav, ali svojim glazbenicima Medunjanin dopušta i određenu slobodu kad su u pitanju improvizacije karakteristične za jazz te tako dobivamo jedan osebujan spoj koji opravdava opću frazu o sevdahu kao bosanskom bluesu. Iako je u glazbenom smislu žanrovski hibrid, sevdah Amire Medunjanin u svojoj jednostavnosti je najbliži nekoj iskonskoj emociji koju ta tradicionalna glazbena vrsta nosi, i upravo zbog toga i najautentičniji.
