Recenzija: Šok od pada – Mali princ sa psihičkim poremećajima
“No to se vjerojatno nije dogodilo. Sjećanja se s vremenom znaju poigrati s vašim umom.”
Šok od pada, roman prvijenac Nathana Filera jednako je očarao i svijet kritike, kao i oštro čitateljsko oko. Nathan Filer, britanski je pisac koji trenutno predaje Kreativno pisanje na Sveučilištu Bath Spa. Ovim djelom osvojio je jednu od najcjenjenijih britanskih književnih nagrada – nagradu Costa za knjigu godine i prvijenac godine, što možda i ne zvuči toliko fascinantno dok malim istraživanjem ne saznate kako debitanti izuzetno rijetko osvajaju ovu prestižnu nagradu. Finale je bilo prepuno jake konkurencije, a sam Filer je loše kotirao na kladionicama, no ipak je na kraju pomeo sve i odio nagradu. Više nego zasluženo. Ovim je riječima žiri opravdao svoj odabir: “Nevjerojatno je da je ovo prvijenac, toliko je dobar da ćete se osjećati boljom osobom. “
Ono što ga ističe u uobičajenom profilu pisaca jest činjenica da je dio svojeg života radio kao znanstveni novak na akademskom psihijatrijskom odjelu na Sveučilištu u Bristolu te kao bolničar na odjelima za pacijente s duševnim bolestima – gdje je i dobio inspiraciju za pisanje. Autor ističe kako je želio što vjerodostojnije opisati nastanak i tijek psihičkog poremećaja, u čemu mu je uvelike pomogao rad direktan rad s pacijentima.
“ZDRAVO, ja sam tvoj potencijal. Ali možeš me zvati neostvarivim. Ja sam tvoje propuštene prilike. Ja sam očekivanja koja nikad nećeš ispuniti. Ja ti stalno zajedljivo prigovaram bez obzira koliko se trudio, bez obzira koliko se nadao.”
Radnja počinje upoznavanjem Matta kao klinca, još u sretno doba kada su on i njegov brat Simon zaigrane dane djetinjstva provodili bezbrižni i neopterećeni. Nakon Simonove nesretne pogiblji, sve se mijenja. Kroz roman pratimo dva vremenska toka: nostalgičarske reminiscencije neokaljanog djetinjstva i Mattov težak nastavak odrastanja u kojem je svaki trenutak zasićen samo nedostajanjem, tugom i krivnjom. Grafički je knjiga oblikovana da nam pomaže u slijeđenju ponešto zbrkane vremenske linije, tako da je font prilagođen pojedinom razdoblju. Ovaj način preskakanja bitnih događaja stvara napetost tijekom čitanja i goruće iščekivanje popunjavanja praznina i rupa koje će biti zadnji dijelovi slagalice.
“Najgore kod ove bolesti nisu stvari u koje me uvjeri, ni ono na što me tjera da činim. Nije to kontrola koju ima nada mnom, pa čak ni kontrola koju su zahvaljujući njoj drugi preuzeli. Najgore od svega je to što sam postao sebičan. Duševna bolest tjera čovjeka da se zatvori u sebe. Tako bar ja mislim. Drži nas zarobljene u boli vlastita uma jednako kao što vam, kad slomite nogu ili porežete prst, bol toliko zaokupi pažnju da zdrava noga ili neozlijeđeni prst kao da vam prestanu postojati. Zaglavio sam u vlastitim mislima, a gotovo svaka od njih je o meni, o tome kako sam se osjećao, o čemu sam razmišljao, kako sam tugovao.”
Knjiga je ovo za sve studente psihologije i psihijatrije ili tek one koji pokazuju zanimanje za najtajanstvenije kutke ljudskog uma i njihovo razumijevanje. Na izvrstan način, prilagođen svakom čitatelju, prirodan i lagano shvatljiv približena je tema psihičkih poremećaja koja se, čak i danas, i dalje nalazi na popisu tabua i dobiva nezasluženu osudu i stigmatizaciju javnosti. Nathan Filer toliko detaljno, a opet suptilno opisuje razvoj bolesti da u jednom trenutku njegovo razumijevanje postaje pomalo zastrašujuće, a razina empatije koju razvijate tijekom čitanja preplavljujuća.
“Čim se toga sjetim, opet sam ondje. Neke uspomene ne daju se zaključati u vremenu i prostoru. Prate nas, otvaraju prorez na vratima uz škripu metala i promatraju nas znatiželjnim očima.”
Rekla mi je prijateljica da je ova knjiga „poput Malog princa sa psihičkim poremećajima“ i mislim da ju ta rečenica savršeno opisuje. Obiluje pametnim izjavama, zaključcima i citatima koji vas još dugo nakon čitanja neće napustiti. Promišljanje o knjizi ne prestaje završetkom čitanja, Matt i Simon će vam se potajno uvući u srce i pratiti vas u mislima još neko vrijeme, svojim porukama o tuzi, gubitku i životnim teškoćama. Ali ipak, i o nadi.
Te i s jednom posebnom mišlju, specijalno namijenjenoj svim knjiškim moljcima: „Još vam nisam rekao gdje stanujem. To vjerojatno nije ni važno, no sad ću vam reći, jer tako možete stvarati slike u glavi dok čitate. Čitanje je pomalo nalik haluciniranju.“
A obećavam, haluciniranje s Nathanom Filerom nešto je čemu se istinski možete radovati.
