Recenzija – ‘Sorry’ (Meg Myers): Suštinska priča o prepoznavanju
Dok je Meg Myers devedesetih provodila svoju mladost kao njurgalo i zanovijetalo te se ponašala podosta muškobanjasto, hodajući po svom rodnom gradu Nashvilleu u vrećastim hlačama i osjećajući prijezir prema trinaestogodišnjoj verziji sebe – vjerojatno nije ni mogla zamisliti da će kad naraste i dalje biti mrgud. Ili možda je. Zašto se mrziti kad imaš samo trinaest godina? To su super godine, praviš blatne kolače i gađaš dečke praćkom jer su oni bez veze, ili možda nisu. Najbolje je samo pitati mamu.
Nakon adolescentnog sazrijevanja odlučuje krenuti svojim putem i seli se u Los Angeles, gdje upoznaje doktora Rosen Rosena, producenta koji joj omogućuje rad u njegovoj produkcijskoj kući te ujedno pomaže i u pisanju pjesama. I tako je započeo njezin “novi” život. Podsjetimo se dobro prihvaćenog prvog EP-a iz 2013 (“Daughter in the Choir“), a vjerujem da ga se samo poneki Monster ne sjeća. Ne zamjeram, samo kažem. Nedugo zatim izlazi njezin drugi EP (“Make a Shadow”) koji dobiva istu količinu pohvala. Mora da su nam Heart heart head bili pogubljeni jer ovo izdanje ipak nije bilo toliko pamtljivo. Novim debitantskim albumom Meg nam poručuje “Sorry”, no mi to njoj možemo reći jer nismo pratili njezin rad od početka.
Bez imalo dvojbe, njezino iskreno i snažno pisanje pjesama podsjeća na radove poznatih svojeglavih žena − Sinéad O’Connor, Alanis Morissette i Fione Apple − koje su kroz svoje radove također prepjevale borbu, strah, prijezir i ljepotu života. Nakon ponovljenog znanja ili ne znanja o životu simpatične Meg, preostaje se samo baciti na preslušavanje njene prve dugosvirajuće ploče.
Nakon prvog bacanja uha na album, pjesma koja nesumnjivo navodi da je se ponovno posluša je Desire. Svjesno davanje, požuda i jasno nanošenje boli, ni više ni manje zvuči kao dobar S&M. Zašto više nismo trinaestogodišnjakinje s praćkom u ruci?
I really want you to hate me i Make A Shadow su singlovi kojim je Meg fuzionirala mizantropiju i prijezir, dok je s druge strane Motel inspirirajuća pjesma u kojoj pokušava pronaći ljepotu u ružnim situacijama te uključuje isječak intervjua Townesa Van Zandta, također iz ranije spomenutih devedesetih. Jedina pjesma koja odskače iz njezine utabane staze mučenja, kajanja, brige, neumornog traganja, gorljivog i oronulog svijeta jest Lemon eye.
E sad, kad bi ovaj album bio cvijet i kad bi pjesme bile latice, i kad bi se igrali sviđa mi, ne sviđa mi se − Lemon Eye bi definitivno bila latica koja govori ‘ne sviđa mi se’. Pjesma je to koja, ironično, nije dopadljiva jer je vrlo lako možete ispustiti kroz usta i još više zamrziti budući da se može neplanirano prošuljati kroz ušni kanal i dotaći vaš čekić, nakovanj i stremen te refleksno potaknuti mrežu mišića odgovornih za poigravanje dijelova tijela potrebnih za ples. Takva zarazna stvarčica uistinu nije ono što očekujemo od Meg niti paše u gledanom kontekstu, a ova skladba previše je “catcy” i poletna, kakva ni ja osobno nisam, tj. ne sviđa mi se i basta! Adios! S druge pak strane, naslovna pjesma albuma, Sorry, osim dobre glazbene podloge može poslužiti kao udžbenik za pop rock tekstove, a predstavlja otvorenu stranu mladenačke duše s kojom se lako možete poistovjetiti.
Album sadrži deset nepokolebljivih pjesama obojenih moderno soničnom teksturom, koje se savršeno uklapaju uz opise njezinog života u pjesmi. Također, uz solaže gitare možete čuti i violončelo. Šarmiranje ovim albumom uspijeva joj je na prvu, no mislim da Meg spada u kategoriju glazbenika koji vam daju podjednako razloga da ih obožavate i ne obožavate. U užem smislu, može se reći da − vještim baratanjem boje svog zvuka − prenosi svoju proživljenu emociju na osobe koje joj to dopuste.
