Recenzija: Star Trek Into Darkness – Uzbudljiv SF nastavak s nedovoljno razrađenim likovima
Još 2009. godine, nakon izlaska prvog Star Trek reboota u režiji J.J.Abramsa, Trekkiejevci su bili podijeljeni. Iako su kritičari hvalili spektakularan i vizualno uzbudljiv novi pogled na legendarnu franšizu, film je podijelio fanove na one koji ili vole ili mrze film. Nakon toga je krenula četverogodišnja kalvarija čekanja nastavka i rasprava o tome što će Abrams novo smisliti i prirediti Trekkiejevcima. Into Darkness je u četvrtak stigao u većinu europskih, pa tako i hrvatska kina. Sad, više nego ikad, fanovi ove legendarne franšize će imati o čemu raspravljati u iščekivanju sljedećeg nastavka (koji je najavljen za 2016. godinu) jer im je Abrams pružio i više nego dovoljno materijala za debatiranje.
Into Darkness se radnjom nastavlja na svog prethodnika, iako čak i oni koji nisu nikad pogledali taj film će uspjeti pohvatati konce o tome tko je tko u hodu. Cijela posada je ondje gdje smo ostavili u prošlom filmu: Chris Pine kao James T. Kirk se fino zavalio u kapetansku stolicu USS Enterprisea; Zachery Quinto je još jednom navukao na sebe vulkanske uši legendarnog Spocka koji je Kirkov prvi časnik; Zoe Saldana i dalje je inteligentna lingvistkinja Uhura; Karl Urban ponovno tumači vječno živčanog i ironičnog liječnika McCoyja zvanog Bones, a Simon Pegg je u filmu kao živahni inženjer Scotty koji je zaljubljen u mašineriju Enterprisea. Posadi se pridružila i Carol Marcus (Alice Eve) jer, realno gledajući, nikad dosta ženskih likova kojima se kapetan Kirk može upucavati.
Star Trek vs Star Trek Into Darkness
I dok je prvi film išao prema tome da upozna publiku s glavnim likovima te smjesti Kirka u kapetansku stolicu te postavi temelje njegovog i Spockovog prijateljstva, nastavak predstavlja izazov za mladog kapetana koji se mora još jednom dokazati svojoj posadi kao sposobni i čvrsti vođa. Iako Chris Pine nema tu karizmu kojom je William Shatner zračio u istoj ulozi, svejedno je uvjerljiv kao predvodnik tima ljuda koji se po prvi puta suočava s terorističkom prijetnjom koju predstavlja John Harrison (Benedict Cumberbatch). Za razliku od prvog filma, u kojem je Eric Bana utjelovio Romulanca Nera kao glavnog negativca, u ovom nastavku je priča krenula drugim tokom. John Harrison karizmatični je zločinac koji hladne i prisebne glave čini djela za koja preuzima potpunu odgovornost i ne kaje se zbog njih jer u svom umu postupa ispravno i vidi se kao heroj. Upravo je fantastično koliko je Cumberbatch shvatio psihologiju svog lika i dočarao njegov karakter na način da poželite navijati za njegovog negativca.
Gotovo cijela radnja se vrti oko tri lika: Kirka, Spocka i Harrisona uz povremenu asistenciju zabavnog i uvijek moralnog Scottyja. Ono što zamjeram ovom filmu u odnosu na prvi jest što je pružio jako malo mjesta ostatku posade. Abrams naprosto nije iskoristio priliku da dodatno razvije svoje likove. Uhura je u ovom filmu prikazana gotovo potpuno kroz ulogu Spockove djevojke koja ga hrabri prije odlaska u borbu što je potpuno krivi pristup njezinom liku. Ni Bones nije imao puno prilika da se dokaže fanovima. U dvije-tri scene se istakne svojom zajedljivim sarkazmom koji vam izmami osmijeh na lice, ali osim toga, imate osjećaj da je on zabunom dospio na Enterprise. Kao i u Uhurinom slučaju, morate pričekati zadnju trećinu filma da bi Bonesa vidjeli u pravom zasluženom svijetlu. Pilot Enterprisea, Hikaru Sulu (John Cho) i navigator Pavel Chekov (Anton Yelchin) dobili su tek par scena, ali su se obojica dokazala kao profesionalci pod pritiskom i bio ih je pravi užitak vidjeti u akciji, makar i na par sekunda. Novopridošlica Carol Marcus ostavila je dojam inteligentnog, ali istovremeno i koketnog lika.
Razočaravajuće je koliko se moglo napraviti s ovim likovima, no s druge strane, upitno je bi li Abrams uopće uspio dostojno uprizoriti Kirka i Spocka da je bio jednako usmjeren na sve likove. Njih dvojica od prvih minuta pa sve do kraja filma razvijaju svoj odnos i time sve više približavaju Spocka njegovoj ljudskoj strani, iako naizgled prevladava vulkansko porijeklo. Usudila bih se čak reći da Kirk ima veći utjecaj na Spockove emocije nego Uhura s kojom je Spock u vezi. Njihovo prijateljstvo koje se zasniva na međusobnom podbadanju i duhovitim opaskama kulminira u emotivnoj sceni koja rasplače i samog Spocka. Ne bih rekla da će dirnuti i one najtvrđeg srca jer je scena začinjena onom tipičnom hollywoodskom famous last words patetikom, ali činjenica je da je to klimaks u Kirkovom i Spockovom odnosu koji je ključan za daljni razvoj filma i sam rasplet radnje.
Kirkov lik je također izuzetno zanimljivo vidjeti kroz Harrisonove oči jer glavni junak filma i glavni negativac su ustvari slični u svojim razlikama. To znači da su obojica snažni karizmatični vođe koji izuzetno cijene svoju posadu te stavljaju kolektiv kao interesni cilj. Međutim, Kirk je još uvijek neobuzdan i nesklon slijeđenju pravila te postupa nagonski, dok Harrison pomno planira svoje poteze i hladnokrvno pristupa idejama koje zastupa. Svoje ambicije doživljava kao prioritet i ne uvažava tuđe mišljenje te se smatra superiornijim od ostalih. Kirk, s druge strane, koliko god bio pun sebe, i dalje uviđa da postoje bolji od njega.
Zlatna sredina
Kraj filma možda je najveće razočaranje od svih. Dva sata strahujete od tog, naočigled nepobjedivog zločinačkog uma koji je i psihički i fizički nadmoćniji od čitave posade Enterprisea da bi se cijela priča razriješila samo tako u posljednjih deset minuta. Harrison, koji je predstavljen ko nadčovjek se odjednom nađe na koljenima i uskoro već gledate odjavne creditse. Film koji je toliko bogat specijalnim efektima i posebno ugodan oku ako se odlučite na 3D verziju zaslužuje malo više od takvog završetka.
U konačnici, moram Abramsu i ekipi dati solidnu trojku. Film je uzbudljiv sci-fi sa zanimljivim likovima, ali nažalost nisu dovoljno razrađeni. Akcije i specijalnih efekata ima taman toliko da bude po svačijem guštu, no to ne opravdava nekoliko manjih plot-holea i nezadovoljavajući završetak. Unatoč tome, moram pohvaliti glazbu koja apsolutno veličanstveno odgovara ne samo ovom žanru već i dočarava veličinu i bitnosti ove franšize. Također, John Harrison će se nesumnjivo naći na popisu najzanimljivijih zločinaca i to zahvaljujući činjenici da je bilo pravo zadovoljstvo gledati Benedicta Cumberbatcha kako ga utjelovljuje. Pred nama su tri godine čekanja na treći nastavak pa držim fige da Abrams u međuvremenu nauči iz svojih pogrešaka i ispravi nedostatke u novom filmu.