Recenzija – The Great Gatsby: Vizualna raskoš osrednje adaptacije trijumfirala glumačkom postavom
Adaptacija romana nije lak posao ni za kojeg redatelja. Filmska industrija svjedoči nizu neuspjeha u cilju prilagođavanja literarnih klasika pa na svaku kvalitetnu adaptaciju dolazi barem 5 loših. Rijetki uzimaju u obzir kako nije cilj natjecati se s originalnim djelom, a polemike oko ovakvih filmova dosežu najvišu razinu jer kritike dolaze od tri grupacije ljudi: oni koji nisu čitali knjigu, oni koji su čitali knjigu i oni koji su čitali knjigu, ali ne uspoređuju. Da se odmah predstavim, pripadam drugoj skupini ljudi.
Melem za oči
Buz Luhrmann besprijekoran je redatelj. Poznat po pretrpavanju i prekuhavanju vizualnog identiteta filma, njegov kič smeta rijetkima, a mene osobno baca u afan. Zapakirao je omiljeni Moulin Rouge! i ubacio ga natrag u sjećanja svih fanova kroz relativno sličnu tematiku i gotovo identične kadrove. Vizualna raskoš svake 1/24 sekunde filma zadržat će i najskeptičnijeg gledatelja u fotelji mažući mu melem na oči. Kadrovi perfektno hvataju romantičnu i lirsku notu romana na način na koji niti jedna od prethodnih četiri adaptacije ne uspijeva. Fitzgeraldov roman sadrži dozu misticizma koji je polu-uspješno ubačen na filmsko platno, no pitanje je postoji li ili ako je ikad postojao redatelj čiji bi pokušaj rezultirao potpunim uspjehom.
Leondardo Di Caprio kao Sin Božji
Ako je nešto gem ove adaptirane varijacije onda je to svakako genijalna glumačka klupa. O ulozi Tobeyja Maguirea kao Nicka Carrawaya ne želim previše, budući da mi je inače veoma omražen. Reći ću samo da je bio „zadovoljavajuć“, iako mi se i to čini prepozitivno. Radije bih spomenula Carrey Mulligan u ulozi nježne, podvojene i šarmantne Daisy, koja nam s lakoćom prikazuje adute kojima je zavela velikog Jayja Gatsbyja. Joel Edgerton kao njezin muž uvjerljivo prenosi brutalnost i žestinu, no opet nedovoljno za čovjeka aristokratskog odgoja toga doba. No sve ovo ostaje u sjeni kada na scenu stupa creme de la creme filmske industrije, Leonardo Di Caprio. Umjetni osmjesi, folirantska rukovanja i povlačenje pri pojavljivanju u javnosti rezultat su odlično odrađene uloge koja prikazuje Gatsbyjevu raslojenost, dno njegovog egzistencijalizma i dubinu njegovih želja. Nick Carraway u svojoj priči u jednom trenutku uspoređuje velikog Gatsbyja sa „son of a God“, a opis sasvim kvalitetno može poslužiti i za velikog Di Caprija. Jer ako Bog postoji, poslao nam je Njega da nas zabavlja pod mlade i stare dane.
O soundtracku filma pričalo se gotovo više nego o samome filmu, i to s razlogom. Među izvođačima poput Florence, The xx i Lane Del Ray, našli su se i Beyonce i Andre 3000 sa svojim nespretnim prepjevom Back to Black, ali zahvaljujući pametnom montažeru, dio gospodina 3000 stišan je i odrezan, spašavajući time što se spasiti dalo. Neupućeni će reći kako je Luhrmann ovakvim žanrom pokušao približiti film mlađoj populaciji, no kao što rekoh, takva struja poprilično je neupućena. Kroz taktove hip-hopa i popa, Buhrmann daje filmu svježu i suvremenu energiju, podsjećajući nas kako je ova priča jednako relevantna danas koliko i prije gotovo cijelog stoljeća.
Pretenciozan ili predivan?
Ono što se filmu zamjera je pretencioznost. Najveća prednost njegova je i najveća mana. Ono što ga čini drugačijim od ostalih ujedno ga i udaljava od perfekcije. Nije teško omotati se u grandioznost priče, filmskog vizuala i 3D tehnike koja pojačava dojam, no mlaka naracija bez istaknutih rečenica udaljava nas od poante te lijepi oči Luhrmannovim šljokicama. Oni koji nisu čitali knjigu, zasitit će se blještavilom i proširiti opću kulturu, a oni koji su čitali, ostat će gladni F. Scotta Fitzgeralda.
