Recenzija – Vlog: Osjećate li se kao subjekt crno-bijelog svijeta ?
Film Vlog debitantski je film redatelja Brune Pavića. Publici je postao poznat zbog spornog materijala koji je kršio autorska prava i rezultirao izbačajem s Pula film festivala.
Otvara se duljim kadrovima krupnih planova lica s osuđujućom ekspresijom i slaganjem in-your-face kadrova detalj planova mehaničkih radnji, koji vas čine nervoznima dok se još privikavate na specifičnu atmosferičnost koju nosi crno bijela tehnika snimanja filma. Već od tada, bez obzira na prizore koji se nalaze u kadru, kamera ne napušta prostor protagonista. Krešo (Matija Kačan) je mlada osoba koja se našla u ulozi žrtve. Postepeno gubi kontrolu nad svim ostalim ulogama koje igra u društvu i dekadentno se sunovraća na društveno dno.
On je zaposlenik u knjižnici, odsutni kolega na poslu, sin majke čiji je posao čišćenja zgrade preuzeo zbog njene bolesti, sin oca koji je svoj pad već doživio, prijatelj žene koja gaji određenu vrstu simpatije prema njemu, ali koja se ne može manifestirati, nećak tete koja je od njega ‘digla ruke’ te video bloger. Postepeno, slijedom okolnosti, sve uloge u ovom crno-bijelom svijetu bivaju okončane. On doživljava financijski krah i posljedično tome, egzistencijalnu krizu.
Često bih tijekom filma bila iritirana Krešom koji mi se znao učini nesposobnim i nekako mlitavim. Poželjela sam mu reći: Daj reagiraj više! I tada mi je sinulo zašto imam takvu reakciju, unatoč tome što redatelj konzistentno pobuđuje osjećaje simpatije prema njemu i stavlja ga u situacije u kojima sam se toliko puta našla, ne samo ja nego vjerojatno svi. Sama kontradikcija pokazala se uzrokom. Svi smo se našli u situaciji gdje ispadamo nepodobni, a zapravo se ne radi o tome. To su situacije u kojima neka nadređena ličnost diktira pravila. Nameću se očekivanja, a neispunjavanje svih tih nameta u krugu koji se steže oko Kreše ne rezultira ispadom bijesa već se on okreće stvaranju video blogova (vlogova).
Vlogovi čine svojevrsni element eksperimentalnog filma. Krešo ih snima kada god treba neku vrstu izlaza. U njima progovara o svojim osjećajima. Specifično je upravo to što mu je govor u njima pun nade, kao da u svakoj situaciji vidi samo pozitivno. Iznenađujuće je vidjeti takvo ponašanje. Kao ciniku mi se čini da je to samouvjeravanje, davanje lažne nade. To je injekcija sreće s kojom ćemo nakratko biti high, otprilike dok nas ne zgazi sljedeći vlak koji će biti još gori od prethodnog. Kako film i vrijeme odmiču, Krešo sve više propada, a njegovi su videi sve pozitivniji i u njima je sve više motivirajućih riječi. Izgleda da je to ipak injekcija pozitive za gledatelja. Da ih se sjeti kad shvati da je subjekt crno-bijelog svijeta.
Pavićev pristup izgradnji filma oprezno je slaganje različitih kadrova, fluidan tijek radnje bez pretenzija i predvidljivosti, s uvjerljivim uzročno-posljedičnim vezama. Igranje s elementima amaterskog filma doprinosi filmu kao umjetnosti, a kao medij ga koristi za prenošenje vlastite poruke o mjestu s visokom nezaposlensti, društvenim problemima koji variraju od obiteljskih pa do beskućinštva. ‘Lažana obećanja’ Kreše stavio je u suodnos s lažnim obećanjima političara, a besperspektivnom svijetu ponudio perspektivu koju možemo prihvatiti ili odbiti.
