Izvještaj – Bad Future + Ill Wind: Osjećate li se ikad prevarenima?
“Ever get the feeling you’ve been cheated?” jedna je od onih rečenica koje se čine užasno značajnima kada ih netko bitan izgovori na važnom mjestu u pravo vrijeme. Kad je ta rečenica ušla u punk-povijest, nije bilo sasvim jasno da je to takva rečenica. John Lydon otad je rekao još bezbroj rečenica koje su bile kudikamo zanimljivije, ali ovo je ona koje ćete se sjetiti kad se osjetite prevarenima, zar ne? To pitanje izaziva nelagodu kod paranoika. No neki od nas mu se raduju. Razmislite, ima li što ljepše od lukave prijevare i pozitivno iznevjerenih očekivanja? O čemu govorim? O punk melankoliji.
Četvrtkom navečer idem u Močvaru
Ne volim ni gužvu ni znoj, nego koncerte bendova koji su jedva do slabo poznati. Jedan takav, koncert Seattle native benda Bad Future i zagrebačkog Ill Winda nazvan je melankoličnim punk gigom. Nakon što malo razmislite, dobit ćete ideju o tome kakva bi to glazba mogla biti, ali teško da ćete zamisliti ono što je gig zapravo bio. Osjećat ćete se prevarenima jer niste znali koliko ambicije i energije melankolici mogu imati. Melankolija je često shvaćena kao depresija, a ona kao radikalna demotiviranost za život. U kombinaciji s punkom ona postaje najbolje što gorčina, tjeskoba i mržnja prema samom sebi i drugima mogu proizvesti. (Ako se ne varam, taj punk sve u životu čini boljim.)
Melankolični shoegaze punk-rock momci iz Ill Winda bili su iznenađujuće predobri. Nadam se da bend planira nekakvu skoru turneju jer ih netko mora čuti vani/gore. Mi smo ionako gluhi. S obzirom na to da su mi shoegaze i hüsker među top 10 riječi na svijetu, a oni nisu obeščastili nijednu, bilo mi je žao što njihov set nije potrajao još malo. Jako glasno, jako dobro i (u duhu punka) dovoljno kratko. Možda nije toliko shoegaze koliko je dovoljno, ali je plesno, HC i liječi izmučene duše. U izvještajima uvijek spominjemo trajanje koncerta i broj ljudi na koncertu kao da je nešto vrlo važno. Kažemo da je publika bila raznolika, dobra, mala i slično. Na ovome koncertu sve je bilo iznad prosjeka. No ja bih presudila da se ovaj koncert dogodio na nedovoljno važnom mjestu u krivo vrijeme. Četvrtak navečer u Močvari je premalo.
Bad Future bolje od “No future”
Zašto je četvrtak u Močvari premalo posebno se dobro vidjelo na drugom, da ne kažemo headliner dijelu koncerta na kojem je nastupio Bad Future. Kad je koncert stvarno dobar, u izvještaje uvijek uključim neki rant o tome kako je koncert bio filmičan. Ne znam koliko puta to mogu napisati i ostati uvjerljiva, ali ovaj bend ima ogroman potencijal na tom polju. Meni je ovo najbolji filmski bend od Ex Drummera. Oni su ono što zamišljam da bi se dogodilo kad bi Neil Young, Napoleon Dynamite, rabinov sin i tasmanijska neman osnovali bend. Iskreno, bolno, produhovljeno i poremećeno dobro. Melankolije u tragovima, ali punka ne nedostaje. Ipak, ovo je trebao biti glasniji koncert. Najbolje je bilo stajati pokraj zvučnika. To je strike 1.
Da, ima još prekršaja. Bosonogi pjevač i gitarist nekoliko je puta tijekom koncerta zvao publiku bliže pozornici. No, kad je maknuo kosu s lica, vidio je da od toga neće biti ništa. Zagrebačka publika, barem ona u Močvari, ponaša se kao da se boji dobre glazbe. Ne bih eksploatirala naziv žanra i svih njegovih nusproizvoda niti poticala na nasilje, ali koncertu je falilo krvi. Onima koji su bili, bilo je zabavno, ali nisam sigurna da su svjesni kako su nešto ipak propustili. Da je ovaj koncert održan za vikend u nekom manjem gradu, bio bi zapamćen kao jedan od žešćih “grabljenja”. Imam prijatelja koji često kaže da zagrebačka publika samu sebe ne cijeni. Mislim da sam i sama postala dio zagrebačke publike. Dođeš na koncert, popiješ pivo i kad bend završi, odeš doma. Momci iz Bad Futurea i Ill Winda zaslužili su puno više od toga.
“If the kids are united, then we’ll never be divided”
Mahniti bubnjar Bad Futurea i ostatak benda ipak je dobio nešto na samom kraju koncerta. Grupa mladića oduševljeno je prišla pozornici (ista grupa koja je bezuspješno pokušala pokrenuti kretanje ispod stagea) i razgovarala s bendom, pa se rukovala s rukama na kojima si istaknute krvne žile vidio i s nekoliko metara udaljenosti. To je krv o kojoj govorim! Ne kažem da je netko morao umrijeti (note to self: pogledaj Ex Drummera opet), ali netko je morao osvjetlati obraz melankolicima koji su žurili van da zapale. Da, možda je melankolija bila samo u nama, a punk je časno ostao u eteru.