novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Retropetak: Distopijska priča (˝Brazil˝, T. Gilliam)

Foto: Screenshot
Vrijeme čitanja: 4 minute

Ljudska je mašta oduvijek voljela pobjeći iz stvarnosti u neke druge svjetove. Glavni razlog eskapizma sama je naša bit, činjenica da smo tragično i konačno ograničeni živjeti kratko, u vremenskom periodu u kojemu smo se slučajno zatekli, i promatrati stvarnost iz samo jednog para očiju znajući da je beskrajno mnogo tuđih postojalo prije nas i uslijedit će nakon. Ukoliko uopće prihvaćamo ideju da stvarnost postoji i da je onakva kakvom ju percipiramo (ideja Matrice). Bježimo u povijest u kojoj nas čeka solidno uporište, zamišljamo svjetove daleke budućnosti gdje naša mašta ima bezgraničnu slobodu oblikovanja, ali se ipak najviše volimo izgubiti u bezbrojnim nijansama između jedne i druge krajnosti. Nije teško ponuditi odgovore na pitanje zašto bježimo u svjetove na različite načine bolje od naše stvarnosti, već što je to u ljudskoj prirodi da imamo potrebu posjetiti one koji su dapače puno strašniji od našeg, znajući da gotovo i nema nade da će biti spašeni. Takvu vrstu morbidnog eskapizma tražimo u popularnoj distopijskoj znanstvenoj fantastici. I mada su većini prve asocijacije književna djela Huxleyja – Brave New World i Orwella – 1984, važno se podsjetiti da je njemački ekspresionistički film Fritza Langa – Metropolis nastao još ranije, davne 1927. godine, i bio jednako utjecajan na generacije filmova koji su uslijedili.

Od tada do danas, distopija je postala poprilično širok pojam implementiran u nebrojene imaginarne filmske svjetove širokog spektra žanrova. Ipak najčešće je povezan sa znanstvenom fantastikom iz razloga što je uglavnom riječ o svjetovima bliže ili dalje budućnosti koju očito, opet iz diskutabilnih razloga, većina filmskih vizionara, ali i nas gledatelja zamišlja ne naročito optimističnom. Konkretno, distopija je izdvojeni primjer nezdravog društva čije se nastranosti zrcale u svim njegovim elementima – od načina na koji je ustrojeno i stanovnika koje je odgojilo do vizualnog identiteta. Ona je kontekst u kojemu se radnja odvija, ali kontekst nerijetko bitniji i od same radnje jer je on njezino polazište i motivacija. Nositelji radnje slučajno su odabrani pojedinci, produkt takvog društva, te postoje isključivo u kontekstu i zahvaljujući njemu, dok je on neovisno postojao mnogo prije i postojat će dok (ako) ga oni ne promijene.

Foto: screenshots
Foto: screenshots

Jedan od reprezentativnih primjera distopijske znanstvene fantastike remekdjelo je Terryja GilliamaBrazil (1985) koje ove godine slavi svoj 30. rođendan. Film je jasno definiran čistim elementima distopije, a zasniva se na sukobu pojedinca i totalitarnog društvenog režima. Nije riječ ni o kakvom junaku u borbi za opće dobro, već o rezigniranom pojedincu (Jonathan Pryce) koji, motiviran tek željom da pomogne ženi koju voli, napokon postaje svjestan naličja društva koje je do tada pomagao graditi. U skladu s njim i njegova je femme fatale (Kim Greist) kamiondžija kratke kose s cigaretom u ustima, neodoljivo slična Furiosi ovogodišnjeg Mad Max: Fury Road.

Naziv filma prikladno je apsurdan te nema nikakve veze s južnoameričkom državom. Iako je prvotna ideja bila 1984 i ½, kao svojevrsni hommage Orwellu i Felliniju kojima je autor bio inspiriran, film je svoj konačni naziv dobio po istoimenoj pjesmi na čijim se varijacijama bazira cijela filmska glazba, u skladu s praksom društva cenzure i propagande. Još od samog početka, element apsurda pokreće kotačić radnje koji je, što se više približavamo kraju, sve intenzivniji, a dobiva i nadrealnu dimenziju. Sve skupa složeno je, naravno, s velikim stilom jer su Terry Gilliam i kolega Michael Palin, koji također tumači svoju ulogu u filmu, kraljevi apsurda. Brazil je vjerojatno i jedini ˝božićni film˝ slične tematike, opet u svrhu poruge zapadnjačkom konzumerizmu no ne bez dubine i simbolike.

Služeći se monty-pythonovskom satiričnom kritikom, Gilliam upućuje i na probleme ondašnjeg engleskog društva, čelične lady Margaret Thatcher, tako da ih karikira. Predmet kritike prvenstveno je društveni ustroj koji je u rukama nesposobnih ljudi, a počiva na kafkijanskoj birokratizaciji i kontroli (˝društvo informacija˝), a zatim i sve veći jaz između bogatih i siromašnih. I dok su za opis stila života bogatih i obijesnih presudne scene zabave u čast uspješne plastične operacije u kojima žene nose cipele umjesto šešira i jedu kaše poviše kojih je slika hrane (koja je ta kaša nekoć bila), siromašnu stvarnost najbolje opisuje bezbojni kadar prljave ulice na kojoj se djeca igraju terorista i ispitivača ispod reklamnih plakata koji bojama viču ˝sreća˝, dok se samo nekoliko metara dalje na golom zidu može nazrijeti rukom ispisana riječ ˝stvarnost˝. Takav nezdrav kontekst rezultira društvom rezigniranih, pasivnih, bešćutnih i nepovjerljivih građana koji su spremni odreći se identiteta, ljudskosti i dostojanstva kako bi zadržali svoj posao jer se, u društvu u kojemu je toliko mnogo nezaposlenih, rad na crno kažnjava smrću. Ovo društvo očajnika također je naviknuto živjeti u stalnom strahu, s jedne strane od vlasti, a s druge od pobunjenika i takozvanih terorista.

Svakodnevni život anonimnih ljudi odvija se u stanu 597-b, bloku 19, sjevero-zapadne sekcije d gdje ni zgrade ni prijevozna sredstva, koja kolaju mostovima, nemaju otvora jer se vani ili nema što za vidjeti ili je to što ima bolje ne vidjeti. Ulice kojima hodaju sterilne su, obojane neonskim reklamama zbog kojih se samo želimo što prije skloniti u uobičajeno sivilo. Reklame svojim krilaticama sugeriraju što bi trebalo biti prihvatljivo kako bi se što bolje utopili u masi, a televizijski ekrani koje gledaju vrte uvijek jedan te isti program koji nastavlja s emitiranjem i nakon što ekran eksplodira. Vizualno, Gilliam svoj svijet smiješta u Sant’Elijin futuristički grad čije su funkcije podijeljene po vertikali, a prijeteća snaga njegovih mega-struktura simetričnim je kadrovima još više naglašena. Vrhunac filma i svakako jedna od najprepoznatljivijih scena upravo je ona čija je moć bazirana na strukturi u kojoj se odvija, gigantskoj kupoli à la Cerebro profesora X-a. Zaštitni znak cijelog izmišljenog retro-futurističkog imidža 1980-tih srebrnkaste su cijevi koje strše iz zidova i podova, pokretačka infrastruktura svih pametnih izuma modernog doba koji ovdje doduše više odmažu nego koriste.

Mada čak i tragi-komično beznadan svijet poput Brazila ima svog ˝Batmana˝, opet prikladno izobličenog u liku sveznajućeg majstora električara (Robert De Niro), glavna priča ne pripada njemu. Ona pripada Samu Lowryju, birokratu koji ne zna pobjeći distopijskoj stvarnosti, a kamoli suprostaviti joj se. Iz tih razloga, vrlo brzo postaje jasno da će ga stvarnost kad-tad progutati i da je to jedini dosljedan i čist mogući kraj ove distopijske priče. Na taj će način i on napokon moći pobjeći u neki drugi svijet koji je, za razliku od našeg bijega, bolji od stvarnosti kakvu je do tada poznavao.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari