Retropetak – In memoriam: Na današnji dan umro je Papillon i King of Cool, Steve McQueen

Čuveni američki glumac Steve McQueen umro je na današnji dan, prije 34 godine. Među posljednjim ulogama koje je odigrao, pamti se ona Henrija Charrièrea u filmu Papillon. Ostvarenje se temelji na memoarima zatvorenika Henrija Charrièrea, nadimka Papillon koji je odveden u francusku kažnjeničku koloniju kako bi služio doživotnu kaznu za ubojstvo. Knjiga je doživjela nevjerojatan uspjeh i filmsku adaptaciju 1973. godine u režiji Franklina J. Schaffnera (Planet of the Apes, Patton). Privlačnost i knjige i filma, možda leži u podatku da se zasniva na istinitom piščevom iskustvu. Međutim, sam je Charrière izjavio kako je 75% knjige istinito, a na nama je da zaključimo što je možda preuveličao i izmislio. Charles Brunier, također bivši zatvorenik kolonije, 2005. je izašao u javnost sa svojom verzijom priče u kojoj tvrdi da je on zapravo Papillon te da je Charrière iskoristio dijelove njegovog života kako bi djelo učinio privlačnijim. Bilo kako bilo, uzbudljiva fabula nas vodi u svijet strašne kažnjeničke kolonije pred obalom Francuske Gvajane, na Vražji otok.

Film nosi naziv po nadimku glavnoga glumca, Papillona. To je francuska riječ za leptira, kojeg je Charrière imao istetoviranog na prsima.

Već u prvoj sceni se gledatelj upoznaje sa statusom i „pravima“ zatvorenika. Oni postaju vlasništvo Francuske Gvajane i upućeni su da u potpunosti zaborave na Francusku koja ih se rješava. Ukrcavaju se na brod koji ih vodi na otok. Glavne uloge tumače, već spomenuti McQueen i Dustin Hoffman u ulozi krivotvoritelja Louisa Dege. Papillon odmah započinje planirati kako bi pobjegao s otoka, raspitivajući se kod Julota (Don Gordon) koji je već jedanput bio gost tog neugodnog mjesta. On ga informira kako se može sve urediti, ako ima novca. Kako ga Papillon nema, obraća se Degi, nudeći mu svoju zaštitu u zamjenu za novac za bijeg.

Stigavši u zatvor, suočavaju se s teškim životom i okrutnostima čuvara. Nakon što dobivaju zadatak da prenesu mrtvo tijelo, shvaćaju da je to njihov prijatelj Julot. Od šoka, Dega počne povraćati, zbog čega čuvar nasrne na njega gomilom udaraca. Papillon ga pokušava zaštititi i polijeva čuvara vrelom vodom te se daje u bijeg. Uspijevaju ga uhvatiti i za kaznu dobiva samicu.

U čitavom zatvorskom iskustvu, osim što mnogi umru, gube razum i esenciju onoga što čovjeka čini čovjekom. Unatoč svemu, Dega i Papillon postaju prijatelji i spremni su se žrtvovati jedan za drugoga, što je za neke čudo i na slobodi.

Koliko god da je scenografija „siromašna“, priča veliku priču o patnji i međuljudskim odnosima. McQueen i Hoffman su vjerno dočarali granice ljudskog duha u borbi protiv slamanja čiji je cilj sustava. Sustav ih ne želi rehabilitirati, kako kaže jedan od čuvara, nego procesuirati, kako se procesuira životinja u hranu.

Druga strana medalje su zaista dugačke scene koje zjape svojom prazninom. Može se steći osjećaj da gubite vrijeme, možda i gubite koncentraciju, zbog nedostatka dinamike kroz duge scene, ali i nepotrebne koje su se mogle izbjeći elipsom, jer nisu bitne za fabulu. I tako se onda skupe dva i pol sata, nakon čega vam treba odmor očiju. Ipak, možda je redatelj upravo time pokušao stvoriti atmosferu besmislenosti zatvora i kazne, koja postaje najniža vrsta odmazde umjesto pokušaja poboljšanja. Druga šansa je fraza koja ne postoji u rječniku kažnjeničkog sustava. Poznati filmski kritičar Roger Ebert nije imao previše riječi hvale za Papillon. Definirao ga je kao skupu, umarajuću, 150-minutnu Odiseju koja baš puno i ne zaključuje.

I koja je stvar s Hoffmanom da je uvijek birao uloge tjelesno obilježenih, ali inteligentnih muškaraca? Njegov iskrivljeni hod, pomalo kao patak, tupi pogled i nespretnost u pokretima me podsjećaju na filmove Rainman, Midnight Cowboy i Graduate.

U svakom slučaju, Steve McQueen je dobar glumac čiji će filmovi sigurno ostati u pamćenju filmofila i koga smo se sjetili u današnjem Retropetku.