Retropetak: Ljubavno pismo klasičnoj glazbi (“Amadeus”, M. Forman)
Prvi sam put ovaj film pogledala u višim razredima osnovne škole i toliko me se dojmio da sam se jasno sjećala atmosfere, kako su svi izgledali i, naravno, glazbe sve do nedavnog ponovnog gledanja, iako mi je radnja isparila iz sjećanja. Ponovnim sam se gledanjem iznova uvjerila u kvalitetu ovog enormnog trosatnog projekta jednostavnog naslova Amadeus u kojem je Miloš Forman pokušao i uspio uhvatiti esenciju genijalnosti, ali i osrednjosti.
Nakon što se američkoj publici dokazao filmovima One Flew Over the Cuckoo’s Nest i Hair, Miloš Forman upustio se u ovaj ambiciozan i velik zalogaj ekranizacije drame Amadeus Petera Shaffera o životu jednog od najpoznatijih skladatelja na svijetu te pomeo Oscare te davne 1985. godine.
No, Amadeus nije samo film o genijalnosti i nekonvencionalnosti jednog skladatelja, već i o ljubomori i neprihvaćanju vlastite osrednjosti drugog, onog manje poznatog, ostavljajući usput gledatelja s promijenjenom percepcijom o glazbi.
Cijena genija i teret prosječnosti
Antonio Salieri (F. Murray Abraham) pokušao se ubiti histerično zapomažući neka Mozart oprosti svom ubojici te na kraju završi u umobolnici iz koje onda retrospektivno svećeniku priča Mozartovu, a zapravo svoju životnu priču, krećući od najranijeg djetinjstva. Salieri je, kao i Mozart (Tom Hulce), od Boga dobio dar za glazbu. Dok je Mozartov doveden do najviših razina te on s nevjerojatnom lakoćom izbacuje skladbu za skladbom, svira zatvorenih očiju ili okrenut naopačke, Salierijev je skladateljski dar slabije razvijen od njegovog istančanog ukusa i divljenja glazbi.
Zbog svjesnosti o svojoj prosječnosti Salieri se obvezuje na sabotažu Mozartovih izvedbi i svih prilika za financijski uspjeh. Ironično je što je u vremenu u kojem obojica žive Salieri zapravo bolje poštovan i bolje financijski potkovan, budući da radi za samog cara, dok Mozarta njegovi suvremenici smatraju vulgarnim, neprimjerenim i previše inovativnim. Jedini razlog zbog kojeg Mozart uopće preživljava su predanost i praktičnost njegove žene Constanze (Elizabeth Berridge). Salieri u konačnici dovodi Mozarta u ludilo prepoznajući njegove slabe točke, a glumeći mu prijatelja i saveznika, što onda rezultira preuranjenom Mozartovom smrću.
Dijete zarobljeno u odraslom tijelu
Forman i Tom Hulce zajedničkim su snagama stvorili lik genijalnog, ali djetinjastog Mozarta koji sve neugodne situacije rješava glasnim, meketavim smijehom. Zaigran je, ali nesposoban za svakodnevni život i nitko ga ne može ukrotiti, čak ni vlastita žena. U kontrastu je sa svime i svakim oko sebe, što je naglašeno kostimografijom. Mozartove napudrane perike imaju blage nijanse ružičaste i podsjećaju na fudbalerke, a kreće se kroz toplo i romantično osvjetljenje Beča u 17. stoljeću.
Kao oprečnost takvom liku genija s prirodnim talentom uvoden lik Salierija s velikim snovima, a manjim sposobnostima. On se kao dijete zavjetovao Bogu da će skladati i svirati samo za njega ako mu da talent za glazbu. Za razliku od Mozarta, Salieri sklada s ispravcima, mukotrpno i dugotrajno, a na kraju opet skladba ispadne prosječna. Iako živi lagodno i uživa poštovanje cara i svojih suvremenika, Salieri prepoznaje Mozartov dar i zbog toga ga izjeda ljubomora. Odustaje od svog zavjeta Bogu i posvećuje se uništenju Mozarta, spuštajući se zapravo na Mozartovu djetinjastu razinu, što je naglašeno i Salierijevom velikom ljubavi prema slatkom.
Priča o opsesiji i ljubavi prema glazbi
Iako je naziv filma Amadeus, što sugerira da je film o Mozartu, od samog je početka filma jasno da gledamo raspetljavanje životnog klupka Antonija Salierija. Ispada da je u to klupko upetljan i taj naslovni Amadeus, iako nesvjestan svoje velike uloge u Salierijevom životu ili Salierijeva učinka na njegov život. Salierijeva opsesija Mozartom mogla bi se prozvati jednim od glavnih likova filma, toliko je jaka i naglašena. Pošto Salieri završi s prepričavanjem u sadašnjosti, svećenik koji ga je slušao užasnut je i šokiran, no Salieri više ne osjeća žaljenje, već djeluje zadovoljno.
Salieri ipak ne može, ali ni ne želi poreći kvalitetu Mozartovih skladbi. U filmu imamo priliku čuti neke najpoznatije Mozartove skaldbe, od Don Giovannija do nedovršenog Requiema. Upravo je stvaranje Requiema jedna od najdirljivijih scena filma; oslabljeni i grozničavi Mozart iz kreveta diktira Salieriju taktove Requiema, a ovaj jedva može pratiti Mozartov ubrzani mozak koji misli da svi razumiju što on želi postići. Zahvaljujući toj razlici u pogledu likova na glazbu dobivamo predivna razmišljanja o glazbi i njenoj snažnoj ulozi u čovjekovu životu, bilo da dolaze iz usta Mozarta ili Salierija. Činjenica da je nakon izlaska filma porasla prodaja Mozartove glazbe u vrijeme kada rijetko tko svojevoljno sluša klasičnu glazbu dovoljno govori o tome kako je Forman uspio gledatelju približiti ne samo skladatelje, nego i ostale likove upetljane u priču o rivalstvu i glazbi.
Amadeus svojom raskošnom kostimografijom, scenografijom i ljubavi prema glazbi uspije bez velikih problema zavesti gledatelja na tri sata i možda ga čak uvjeriti da klasična glazba zapravo uopće nije dosadna.
