„Kamen” (ZKM & BDP): Krvave ruke pa amnezija – recept za ponavljanje povijesti

„U ratu i ljubavi nema pravila” kažemo kada znamo da je ono što činimo ili planiramo učiniti jedini (ne nužno) način da bismo ostvarili motiv. Jasno je da se radi o motivu koji će drugome nanijeti štetu pa je izreka nastala kao svojevrsno pokriće za sebičnost. Prisjećajući se povijesnih, ali i osobnih doživljaja, mnogi će se složiti  da su nebrojeno puta bili suočeni s neugodnim situacijama, u kojima im je nanesena šteta ili su je oni nanijeli, kako bi postigli neki oblik samoostvarenja. Tu se ne radi samo o hirovima bez svrhe, već i o neizbježnim događajima koji nameću potrebu za spašavanjem žive glave. Ne znam je li moguće birati kada su u pitanju emocije i ljubav, ali tijekom rata izbori su minimalni.

Hrvatski jezični portal vrlo suzdržano definira rat. Definicija glasi: oružani sukob velikih razmjera između dviju ili više država, dvaju naroda, dviju ljudskih skupina.

Osim što se iz definicije ne može zaključiti ništa o ratnom stanju, nedostaje i subjektivni osvrt temeljen na iskustvu. Naravno da definicija mora zadržati objektivnost, no pomalo je smiješno koliko takav opis smanjuje ozbiljnost rata. Ako ga čita osoba koja nije svjedočila ratnom stanju, zasigurno neće suosjećati jer nema jasnu predodžbu o traumama koje i nakon mnogo godina ne zacjeljuju. Osim toga, posrijedi je milijun odnosa i razloga koje je i s vremenskim odmakom teško razjasniti i opravdati, a kamoli prenijeti na nove generacije.

Kritika kapitalističkih tekovina

Suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i Beogradskog dramskog pozorišta iznjedrila je zanimljivo djelo pod nazivom „Kamen”. Predstava nas vraća u burno, krvlju obilježeno 20. stoljeće. Preciznije, radi se o vremenu Drugoga svjetskog rata i posljedicama tada dominirajućih politika. Ipak, ova izvedba ne prepričava povijesne dogodovštine i ne uvodi nas u tijek ratnih razaranja, već sumira zaplete unutar obitelji okovane odlukama iz prošlosti.

Posrijedi je istaknuto pet značajnih godina vezanih uz sudbinu dresdenske vile otkupljene od židovske obitelji. Povod povratku u prošlost izazvan je generacijskim jazom i buntovnošću treće generacije, koja ne razumije razloge trenutnih okolnosti. Razlog nerazumijevanja leži u dugogodišnjem poticanju zaborava prošlosti.

Dramski tekst potječe iz 2008. godine, a napisao ga je njemački dramatičar i redatelj Marius von Mayenburg. Svjetonazorski orijentiran ka provociranju zapadnog društva i njegovih tekovina, kao što su materijalizam, konzumerizam te nepravda, stvorio je poetiku nazvanu kapitalističkim realizmom. Služeći se tehnikom teatar u lice, Mayenburg se u djelima suprotstavlja postdramskom teatru dajući subjektu zasluženu ulogu u reakcijama na aktualno. U drami „Kamen”, za subjekta je postavio vilu oko koje se isprepliće sudbina židovske obitelji Schwartzmann, njemačke obitelji Heising te djevojke Stefanie koja je u njoj odrasla.

Odluke iz prošlosti oblikuju sadašnjost

Koncept predstave u fokus stavlja pojedinca zatočenog u važnim povijesnim trenucima. Predstava govori o međuljudskim odnosima od uvođenja zakona o Židovima, preko napetosti u podijeljenoj Njemačkoj, pa sve do ponovnog ujedinjenja. Nitko ne prepričava povijesne okolnosti, već je sva pažnja usmjerena na prisjećanje. Gledatelj prati fragmente iz obiteljske prošlosti pokušavajući ih povezati u cjelinu. Suvišan dijalog, koji bi olakšao zaključivanje, izostaje kako bi dramaturški elementi bili izraženiji. Radnju nose emocije, psihofizička stanja i tjelesni kontakti dok je ograničen prostor trpitelj eskalacije neugode.

Na tapeti je analiza postupaka obitelji Heising. Witha (Mirjana Karanović) je pomalo smetena starica koja itekako dobro zna koliko su postupci nje i pokojnog muža Wolfganga (Dado Ćosić) negativno utjecali na Schwartzmannove, kada su odlučili otkupiti njihovu kuću. No, kao prava supruga nema namjeru priznati neispravnost odluka i time narušiti teško sagrađeni mir. Zanemaruje moralnu čistoću i opravdanje traži u materijalnim zavrzlamama o pravnoj pripadnosti. Težnja ka lažnom miru osjeti se u svakom njezinom grču dok se prisjeća prošlosti. Sa željom da skine ljagu s obiteljskog imena, bezuspješno uljepšava detalje koji poput plijesni izviru na površinu. Naizgled ugledna gospođa potpala je pod utjecaj proživljenih trauma koje nije znala ugušiti, već je dopustila da rukovode njezinim odlukama.

Tu su i njezina kći Heidrun (Nataša Marković) te unuka Hannah (Iva Ilinčin) koje ne razumiju obiteljsku povijest, budući da su sačuvale samo oskudna lijepa sjećanja iz djetinjstva. Poluistine u koje vjeruju uspješno je poljuljala Stefanie (Mia Melcher) koja se pojavljuje niotkuda s ciljem da istjera pravdu.

Paralelno s radnjom u sadašnjosti na sceni je i Mieze (Doris Šarić Kukuljica) uz koju su vezani emotivno prožeti prikazi rastanka, selidbe i razočarenja na koje Witha ostaje apsolutno ravnodušna. Mieze odlikuju krhkost i razum te je zbog svoje židovske pripadnosti i sudbine postala predmetom sažaljenja publike, ali i likova.

Sva lica kamena

Cjelokupna izvedba dobro je osmišljena. Scena je ograničena, ali multifunkcionalna jer otvara prostore, a time i tajne. Svi glumci konstantno su na sceni, a kada ne sudjeluju u radnji, promatraju zbivanja pokazujući reakcije izrazom lica. Budući da u ovom djelu sudjeluju i hrvatski i srpski glumci, izvedba je još zapaženija.

U Hrvatskoj imamo zaista fenomenalne glumce, ali za razliku od njihovog profinjenog držanja, srpski glumci izvedbi uvijek pristupaju slobodnije, opuštenije i strastvenije. Manje su opterećeni tehničkim stvarima pa je cijela izvedba mekša i pitkija. Vremenski skokovi su kompleksni i pomalo je zahtjevno smjestiti se u traženi kontekst, no u konačnici su asocijacije povezive.

Ono što je najvažnije jest dobra prezentacija apstraktnog naslova. Tek po završetku radnje postaje sasvim jasno što sve kamen može simbolizirati. Osim što je čvrsti i trajni građevni materijal, kamen može poslužiti i kao sredstvo uništavanja i razdora. U predstavi asocira na mitski krojenu sigurnost, ali i na nepremostive društvene podjele. U oba slučaja, nezgodno je baratati njime.

U jednu ruku, sasvim je razumljivo skrivati istinu i težiti sigurnosti. Ipak se radi o vremenima nacizma, socijalizma i liberalizma koji su nametnuli nove zakone koje je trebalo oprezno tumačiti. A u drugu ruku, kako ističe i redatelj Patrik Lazić, pravda se povukla pred zakonom. Vjerujem da su sjećanja na ratna zbivanja uznemirujuća i opravdano je tražiti mir, ali povijest mora biti učiteljica života, a ne obrazac koji se poriče i baca u smeće jer je ružan. Nije slabost priznati greške iz vremena kada nije bilo izbora i tako spriječiti ponavljanje povijesti.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.