Senka Bulić: “Žene su na svim poljima zakinute, ali moramo se boriti”

Glumica, redateljica i producentica Senka Bulić zadnjih se tjedana bavila režijom predstave “Živjet ćemo bolje” koja će danas, 16. siječnja, premijerno zaigrati u Zagrebačkom kazalištu mladih u koprodukciji s kazalištem Hotel Bulić. Riječ je o adaptaciji mračnog obiteljskog romana Maje Hrgović. Povodom premijere razgovarala sam sa Senkom Bulić o novoj predstavi, o njenim starim i novim suradnicima, o njenom glumačkom i redateljskom radu, umjetničkim stremljenjima i estetici te nezaobilaznom Davidu Bowieju.

Rajna: Vi ste prvenstveno glumica, ali dugo se bavite režijom. Što vas je ponukalo da krenete u tom smjeru?

Senka Bulić: Kod mene se sve to dogodilo vrlo spontano. Počelo je tako da me grupa mladih frankofonista zamolila da radim s njima i onda smo zajedno napravili predstavu s kojom smo gostovali od Avignona, Casablance, Maroka do Beča. Obišli smo zaista sva najbolja kazališta i bili smo odlično selektirani, tako da je ta moja druga predstava u životu bila jedna od najnagrađivanijih. Nekako sam kroz to iskustvo shvatila da mi je užitak režirati, da je to nešto vrlo slično glumi i producentskom poslu i da je to dio mog bića. Nisam taj trenutak koji se rodio u meni shvatila kao da ću se prestati baviti glumom, već više kao nadopunu, kao da je režija još jedna od boja u meni.

Kako biste vi opisali svoju kazališnu poetiku? Često vas nazivaju modernom, avangardnom redateljicom?

Mislim da nisam avangardna, iako svaki umjetnik teži tome. Kada vidite prave avangardne umjetnike, posramite se i bježite od te riječi. Ja smatram da imam tu čvrstu klasičnu bazu iz koje radim, osluškujući jezik ovog vremena. Moja poetika je više neka suvremena klasika nego avangarda, iako je obožavam i voljela bih da mogu reći da pripadam tom jednom sloju, mehanizmu i izričaju.

Smatrate li da je naše društvo jednako dehumanizirano kao što su to opisivali Kafka, Ionesco, Camus poslije rata?

Sigurno, i mislim da se kroz te velike pisce može fenomenalno govoriti o današnjem trenutku, oni su istinski i organski govorili o problemima kao da su pisali u sadašnjem vremenu. Ja sam radila Artaudovu radio-dramu „Svršimo s božjim sudom“ koja je toliko aktualna kao da je pisana za budućnost, a bila je aktualna tog trenutka i avangardna tog trenutka kao što je i danas.

Osnovali ste kazalište Hotel Bulić koje je bilo proglašeno najboljim nezavisnim kazalištem na Teatar.hr Nagradi publike. Koju ideju promičete u kazalištu i sviđa li vam se više rad kroz nezavisno kazalište?

Uživam u svim mogućim pozicijama pa gdje god da dođem i čim god se bavim, bilo to glumom, režijom ili produkcijom, uvijek nosim sebe i svoju ideju kazališta.

Kazalište Hotel Bulić promovira nove autore. Mi promoviramo i želimo promovirati mlade suvremene hrvatske i europske autore. Uz to, kroz svoje kazalište radim i  zanemarene pisce u Hrvatskoj, poput Geneta, Copija ili Mishime. Nažalost, to je neka estetika koja jednostavno ne živi na našim scenama. Ne znam zašto. Ja se uvijek vraćam njima i uvijek radim te jake, moćne, po meni već debelo klasične pisce.

Vaša posljednja uloga bila je u „Elementarnim česticama“, a sada ćemo gledati vaš rad u predstavi koju režirate „Živjet ćemo bolje“. Smatrate li da je kritika društva u „Elementarnim česticama“ slična kritici koju vi nudite ovim scenskim uprizorenjem?

Pa… jest, apsolutno, ali na potpuno drugačiji način. Mi ovdje krećemo od jedne intimističke drame. Pratimo lik Mare koja doživljava veliku tragediju, ona guši u snu svoje vlastito dijete. Iz te tragedije ona se vraća obitelji koja se raspada. Obitelj se raspada zbog poslijeratnih trauma, unutarnjih, napetih odnosa koji se bave seksualnošću, tranzicijom… Oni su istraumatizirani svime što nam naše doba donosi svaki dan pred vrata. Kroz tu obitelj i njenu tragediju, bavim se tim velikim temama kao i „Elementarne čestice“.

Mislite da je u današnjem društvu ostvarenje prave ljubavi moguće ili se zbog urušavanja nekih ideala i takozvane Slobode ona gubi?

Ja nisam zapravo za to skrivanje iza cinizma. Mislim da je najbitnije čišćenje, da se čovjek treba stalno čistiti i onda polako sam sebe stvoriti kao osobu. Da svako biće mora biti odgovorno za samog sebe i ne može opterećivati ni osuđivati državu. Naravno da možemo ukazivati na probleme. Međutim, bez obzira na genetiku, društvo, filozofiju i religiju, mi smo ti koji moramo svaki dan raditi na sebi i kroz to čistiti svoje biće i valjda ćemo onda jednom biti spremni za tu veliku ljubav koju svi želimo i u koju ja duboko vjerujem.

Koju misao želite prenijeti svojom predstavom?

Ja pitam publiku. Nikad ne radim predstave koje donose nekakve zaključke, koje pametuju na bilo koji način. Ja iznosim samo materijal, a s njim se mora baviti publika. Naravno da se može vidjeti neki moj stav o tome, ali mislim da, kad bih ja sve ponudila na pladnju kao kad izanaliziramo sliku do samih detalja, onda se publici uskrati mogućnost kreacije. Svatko od nas vidi i osjeća nešto drugo u predstavi, ja želim da tako bude i s „Živjet ćemo bolje“, da svatko ponese sa sobom ono što želi.

Roman je nabijem mračnim temama, likovima i tragičnim sudbinama. Kako ćete to prikazati u predstavi?

Predstava je vrlo duhovita,  to je  jedan  brutalan humor, ali svejedno mislim da je duhovita. Meni se jako sviđa kod Čehova to, kad ga netko napravi duhovito i pametno, što se zapravo smiješ tijekom cijele predstave, a kući poneseš težak i bolan materijal kojeg poslije danima procesuiraš. Mislim da je moju predstavu lako gledati, što se razlikuje od mog prijašnjeg rukopisa, ali da nosi bolne teme i da je u isti mah bolno tragična i bolno duhovita.

Roman iznosi svevremenske teme koje su česte u umjetnosti poput gubitka djeteta i demencije. Zašto mislite da je i dalje bitno progovarati o tim temama u kazalištu i na koji način ćete ih vi drugačije iznijeti?

Mi imamo, već sam rekla, taj jedan skoro groteskni pomak, koji ne ide u psihološku ili naturalističku analizu. Imam neki svoj jezik kojim progovaramo o tim temama, kroz prizmu brutalne duhovitosti. A i sama sam jako opterećena tim temama. Gledala sam predivnu predstavu o demenciji u Mađarskoj, jednu sjajnu veliku predstavu s mučnom atmosferom. Kod nas to prolazi kroz prizmu koja nije direktna, ona je više duhovita nego što je mučna i bolna, a opet osjećate taj neki čudan, teški mutni osjećaj cijelo vrijeme.

Mi smo suočeni svaki dan sa smrću, a zapravo smo suočeni sa životom. U životu su to teme koje muče sve, okruženi smo i opterećeni njima. Bojimo ih se. Stalno imamo neke projekcije i pitamo se što će biti s nama ako nam se dogode takve traume kao što su demencija,  inkontinencija… Problem je što ljudi, kad su jako zaglavljeni u nekom problemu, ne vide širu sliku. Tako i mi baveći se ovim temama zapravo se trebamo odmaknuti od njih i promatrati ih s drugačijim mehanizmom. Postoje za to različiti pristupi, mi smo izabrali svoj.

Jeste li radeći na predstavi prošli katarzično putovanje i naučili nešto novo?

Uvijek me nauči, uvijek se ti materijali koje živiš na sceni počinju reflektirati na tvoj privatni život. Tako je to. Mi smo napravili u predstavi jednu scenu tih starih ljudi koji umiru u staračkim domovima, koji se mole Bogu za oprost.  Scena je zapravo i morbidna i duhovita u isto vrijeme. Kada sam gledala novi spot od Bowieja prije par dana, baš sam govorila ansamblu da je jako sličan našoj sceni, da imamo sličnu energiju. I onda se dogodi da ta velika ikona umre sljedeći dan. Sve se to reflektira, sve počinješ čitati kao nekakve znakove. Možda to i nije nikakav znak, ali se zapitaš jesi li ti sljedeći, zabrineš se za sebe. Ali to je dobro. Kada strah prođe, dolazi do slobode – to je to čišćenje o kojem ja govorim.

Kako vas je pogodila smrt Davida Bowieja? Smatrate li da je njegov zadnji spot bio izrežirani oproštaj sa životom?

Ja bih isto voljela izrežirati svoju smrt, ali mislim da to nije tako. On je bolovao od teške bolesti, a ja, budući da mi je otac umro od raka, znam koliko se takvi bolesnici do zadnjih minuta nadaju da će se dogoditi neko čudo. Pa ja bih isto da mi se tako nešto dogodi, radije bih se nadala, nego pomirila. Ne bih se mogla pomiriti, tako mi se čini sada, s ovim mojim tijelom, mojim mislima, mozgom.

Adaptaciju romana radi sama autorica Maja Hrgović. Recite je li došlo do nekih promjena?

Prva velika promjena bila je sama adaptacija. Onda je Vesna Đikanović napravila dramatizaciju. Cijeli ansambl je radio na tome, bilo je mnogo prepravljanja. Sama predstava sukus je zajedničkih ideja.

Smatrate li da će se vaša predstava dobro uklopiti u ovogodišnji program ZKM-a i što će novo pridonijeti kazališnim daskama?

To je drugačija predstava, ima drugačiju estetiku, ton, vrstu literature, ali bavi se bolnim temama o kojima ZKM progovara već dugi niz godina. Kada sam došla kod Snježane Abramović i  kada sam joj govorila o Majinom romanu, ona je bila jako zainteresirana upravo zbog snažne ženske dramske linije koja nosi taj teški materijal te je odlučila da joj se tekst uklapa u repertoar.

Za glavnu ulogu izabrali ste Natašu Dangubić koja je nova članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Zašto baš ona?

Nataša Dangubić je sjajna glumica koja nosi silnu krhkost i silnu snagu, a za ovu je ulogu upravo to trebalo.

U predstavi također igra velika ex-yu filmska zvijezda Neda Arnerić. Jeste li još prije odabira glumaca znali da ona mora igrati baš taj lik?

Kada sam radila podjelu uloga, prvo sam imala u glavi Doris Šarić Kukuljicu, koja je meni  osobno jako draga glumica. Promišljala sam taj lik bake kroz nju. Budući da ona nije mogla prihvatiti ulogu jer je radila na predstavama s Vukom Torbicom i s Kicom te nije imala vremena raditi na „Živjet ćemo bolje“, morala sam početi istraživati druge opcije, tko bi mogao biti ta baba koja je opisana u romanu.

Onda sam se sjetila Nede koja nosi tu svježinu, iskričavost i ima te godine i erotiku, osebujnu seksualnost koju sam zamislila za taj lik. Nisam željela raditi karakter, neku senilnu babu koja se vucara po sceni, već sam htjela pravu snažnu ženu. Bojala sam se da ona možda neće pristati jer je nisam poznavala, no vrlo brzo smo se dogovorile, u roku od jednog dana. Nekako smo se odmah prepoznale i ta njena strast s kojom je komentirala roman, nakon što ga je pročitala, jako mi se svidjela i znala sam da je to moja glumica.

Kada ste spomenuli snažne žene, smatrate li da bi se u kazalištu trebalo davati još više prilika mladim ženskim umjetnicama i zalagati se za jednakost?

Apsolutno, ja mislim da smo mi na svim poljima zakinute, ali moramo se boriti, ne smijemo dopustiti da nešto što je već sagradilo niz žena iz prošlosti, da se to u jednom trenu uruši. Mi same ne možemo vjerovati koliko je krhka ta granica između ničega do nečega. Vrlo je lako vratiti se u prošlost i mislim da si to ne smijemo dopustiti.

Kao gostujući glumci u predstavi se pojavljuju i vaši česti suradnici Stipe Kostanić i Damir Martinović Mrle, koji je i autor glazbe. Kakva će glazba pratiti vašu predstavu, hoće li biti slična njegovim prijašnjim radovima ili nešto sasvim novo?

U mojoj predstavi rade moji stalni suradnici poput Tomislava Ćurkovića, jednog od najboljih suvremenih vizualnih umjetnika koji je napravio iznimnu scenu, te Oliver Jularić koji je uvijek moj kostimograf. Stipe je gost jer je uloga koju igra za njega najtočnija podjela i jednostavno to nisam mogla negirati. Za Mrleta, iako ne radim toliko često s njim, smatrala sam da je ovo komad kojem on može pridodati još jednu novu notu i drugačiju perspektivu. Napravio je glazbenu instalaciju koja je  izuzetno zanimljiva i mislim da nosi emotivnu i dramsku liniju, nadam se da će vam se svidjeti.

Je li glazba samo instrumentalna ili glumci pjevaju?

A to vam neću sada otkriti, vidjet ćete sami u subotu.

I za kraj možete li za Ziher izabrati najbolje prošlogodišnje predstave po vašem ukusu?

„Dama s kamelijama“, „Elementarne čestice“ – naravno da nabrajam samo svoje predstave. Zezam se… Jako mi se svidjela predstava „Evanđelje“ Pippa Delbona. Toliko je nježna, krhka, dirljiva, a on je tako fenomenalan umjetnik. Međutim, više sam gledala predstave po Europi. Jako mi se svidjela predstava „Olimp gora – u slavu kulta tragedije“  (Mount Olympus) u scenskoj realizaciji proslavljenog belgijskog slikara i režisera Jana Fabrea. To je bila velika predstava koja traje 24 sata. Bio je to izniman i neusporediv doživljaj nakon kojeg mi se bilo jako teško vratiti u svakodnevicu. Predstave koje sam gledala u Zagrebu su mi također zanimljive. Bilo mi je, bez daljnjega, divno raditi u “Elementarne čestice” i osjećati publiku i njezine odjeke. Bilo je i niz drugih zanimljivih predstava, ali nakon ovog remek-djela Jana Fabrea ne bih mogla još neku toliko posebno istaknuti.