„Pobuna Sold Out“ (Kazalište Hotel Bulić): Umjesto da ga spali, Brigitte je čvršće pritegnula korzet
Ako nemate sadašnjost, morate se pobrinuti za budućnost. (…) Prvo moram izgraditi status, koji će mi dati za pravo da uopće smijem imati budućnost. Budućnost je luksuz, toga nema u izobilju.
Kada bih među kazališnim umjetnicima morao izdvojiti osobu čiji projekti ne mogu razočarati, bez dvoumljenja bih odabrao Senku Bulić. Bilo kao glumica, redateljica ili intendantica varaždinskog HNK, ova karizmatična dama beskrajno predano pristupa svakom projektu, čineći ga uvjerljivim i vrijednim pažnje. Redovito pomiče granicu autentičnosti i vjernoj publici poklanja uvijek idealnije savršenstvo, a kolegama prostor da pokažu svu slobodu glumačkog izričaja kroz kvalitetno osmišljene formate kakvih u hrvatskom kazalištu nedostaje.
Kupljen prethodnim izvedbama koje je režirala, a predosjećajući otrježnjujuće angažiran te istovremeno profinjen komad, jedva sam dočekao pogledati premijeru nove predstave „Pobuna Sold Out”.
Predstava je nastala pod umjetničkom organizacijom Kazališta Hotel Bulić, koje nešto više od dvadeset godina oživljava zapostavljena djela moderne i suvremene umjetnosti, a pritom ne ovisi o popularnim trendovima ni reciklaži dobro prolazećih, provjerenih koncepata.
„Pobuna Sold Out” temeljena je na romanu „Ljubavnice”, austrijske književnice i dobitnice Nobelove nagrade za književnost Elfriede Jelinek. Od milja prozvana enfant terrible, književnica svojim djelima provokativno kritizira austrijsko malograđansko, potrošačko društvo i njegove manipulacije. Konkretno, u „Ljubavnicama” je kreirala protagonisticu Brigitte, radnicu u tvornici ženskog donjeg rublja, koja proračunato planira budućnost. Svjesna da svijetom dominiraju muškarci, Brigitte svoju egzistenciju nastoji osigurati zadovoljavajući muža u svakom smislu te riječi.
Zatočeništvo u službi viših ciljeva
Zakoračivši u gledalište Kulturnog centra Travno, pažnju mi je automatski privukla prizma od pleksiglasa u kojoj je, za šivaćom mašinom, sjedila glumica Beti Lučić u ulozi Brigitte. Nekoliko trenutaka kasnije, mašina je proradila, a Brigitte je mehanički ponavljala jednu te istu radnju. Vidno nervozna, oznojena i stisnutih čeljusti, izrađivala je grudnjake. Usiljeno proizvodeći odjevni predmet koji sputava anatomiju ženskog tijela te usput pričajući o vlastitom nesretnom braku, raskrinkavala je patrijarhalnu estetiku koja ju prati. Ipak, protiv nje se nije planirala pobuniti.
Zabrinuta za budućnost, a pritom svjesna da je samo objekt u očima muža Heinza, koji je pars pro toto mizogine muškosti, Brigitte se kruto predaje. Dajući prednost egzistencijalnoj sigurnosti, iz dana u dan nevoljko pristaje na sudbinu koju određuju potrebe i nagoni njezina muža. Zagrižena za mantru „udana jednako uspješna”, Brigitte zanemaruje ono iskonsko žensko u njoj te pristaje na ropstvo.
Ženstvenost, kojom pokušava manipulirati Heinzom, trpi poniženja radi „viših ciljeva”. Da bi išla na ruku usvojenim rodnim standardima i prisvojila stabilnu budućnost, Brigitte ispunjava sve bračne dužnosti, a krunom svog uspjeha smatra trudnoću. Zlo svakodnevice, koju želi priskrbiti, natjeralo ju je da konstantno planira i bude bar korak ispred muškog, presuđujućeg mozga. Ona se natječe s drugim ženama, predviđa svoje izglede za ostanak u igri, važe vlastite prednosti i nedostatke. Ukratko, iz sekunde u sekundu razmišlja kako udovoljiti Heinzu.
Brigitte zna i priznaje da prezire Heinza, no ne usudi se pobjeći. Naprotiv, sve snažnije steže žice korzeta, kako bi bila fizički podobna. Omeđena stranicama prizme koja izaziva klaustrofobiju, Brigitte urla, a zatim se guši i malaksa trudeći se prilagoditi kavezu koji zahtjeva muku i znoj, a ne plaća po zasluzi, već po volji. S težinom u glavi i na srcu, pristaje na sve potrebne prilagodbe jer Heinz uvijek može izabrati odgovarajuću.
Linija manjeg otpora opravdana neizvjesnošću
Možda sam htio vidjeti Brigitte snažniju od njezinih strahova. Čak sam potiho očekivao da će Beti Lučić, iziritirana u toj uskoj kutiji bombardiranoj svjetlima, dimom i ustajalim zrakom, graknuti i razbiti njezine zidine. Ipak, inteligentna i svega svjesna Brigitte, protivno slobodi, ostala je privržena muževom izrabljivanju. Time je naslov monodrame postao potpuno eksplicitan. Za Brigitte, pobuna je rasprodana. Odnosno, priželjkivanjem Heinzova odobravanja, vlastoručno ju je prodala.
Naime, unutar radikalnog feminizma postoji struja koja je, s ciljem da ženu predstavi kao subjekt, slučajno poslužila za artikuliranje novih razlika među njima. Dok jednima pobuna znači sreća, druge, poput Brigitte, biraju biti potlačene, ali osigurane. Patrijarhat pak ima tendenciju biti ahistoričan, neosjetljiv na kulturne razlike te podcjenjivati ženske izvore moći. Ne želeći riskirati i ostati bez ono malo stečenog priznanja, supruge i majke zadnju dozu asertivnosti koriste da bi pretrpjele.
Ako se Brigittina proračunatost te eksploatacija u privatnoj i javnoj sferi mogu klasificirati pod zadovoljstvo osobnim izborom, ona je junakinja. Premda pobuna nosi neželjenu neizvjesnost, potlačenost radi muškog priznanja, kojeg se ionako gnuša, izvojevat će dvostruki ulog. Između neizvjesnosti i ropstva, Brigitte je svoj glas dala ropstvu.
Upečatljiv minimalizam u funkciji oživljavanja poruke
Uz sve što sam naveo, po čemu još znam da je izvedba genijalna? Slušajući tekst i povezujući priču, na um su mi dolazila imena žena koje dijele sudbinu s Brigitte. Brzo cijeđenje monologa odavalo je frustracije kojima su sve one izvrgnute kada su prisiljene ganjati imaginarni pojam statusa razapete između očekivanja i sebstva.
Beti Lučić sjajno se snašla u ulozi protagonistice koja je polu žena, polu svoj muž. Kad zamišljam Brigitte, upravo Beti nadolazi kao razuman odabir za tu ulogu. Istovremeno je krhka i srčana, ženstvena i nesalomljivo zagrižena za cilj.
Načuo sam da nekolicina gledatelja zamjera scenografiju tvrdeći da je zbog izostanka scenskog pokreta predstava pomalo bezlična. Iskreno, ne bih ozbiljno doživio Beti dok šeta pozornicom pokušavajući dočarati pritiske koji guše jednu ženu. Ona je beskompromisno morala biti zatočena, omeđena predmetima koju je čine živom u muškom svijetu. Vjerujem da ni njoj nije lako cijelo vrijeme biti u sjedećem položaju i uskom prostoru, no samo je tako mogla osjetiti tu mučnu emociju i pustiti je da ispliva.
Ako svaka predstava ima element koji je dominantni nositelj radnje, ovdje je to scenografija Tomislava Ćurkovića. Svi su ostali elementi standardno dobri, no scenografija je karika koja “ponosno” viče: „Moje slabosti i mržnje postat će dražesno oružje za preživljavanje!”.
Brigitte – živopisan primjer kako se ne bori
Ovom aktualnom monodramom, osim problema prisutnih u patrijarhalnom ustrojstvu odnosa, redateljica je ispitala i kritike feminističke teorije. Slučaj Brigitte pokazuje da, premda postoje esencijalna razumijevanja podređenosti, uslijed raznolikih iskustava žena, feminizam još uvijek nije univerzalno prihvaćen. Poput Brigitte, mnoge žene strepe od posljedica ako prekrše odgoj koji propagira njihovu podređenost, stoga nekritički pristupaju pojmu muškarca te jedino žele udovoljiti i preživjeti. Iako osjete potlačenost, one plaho šute dok u sebi izgaraju.
Aktualni događaji o kojima čitamo i slušamo posljednjih dana živi su dokaz da je neophodno podizati svijest o vrijednosti, dostojanstvu i pravima žena. Ustvari je dobro da Brigitte nije iskočila iz kaveza. Svojim ostankom u muževoj sjeni razočarala je publiku i dala loš primjer iz kojeg učimo kako ne treba činiti.
„Pobuna Sold Out” tu je da podsjeti na teško izborena prava koja, nažalost, i dalje treba iznova tražiti. Pod cijenu neizvjesnosti i potencijalnog rasula, uvijek je isplativo stati u obranu prava koja su jedna od elementarnih odrednica čovjekova bitka. U suprotnom, poput Brigitte, svjesno biramo neživot i autodestrukciju.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
