Šetnja albumom: „Obrisi” (Gordana Marković)
Ovo nije klasična recenzija, a nije ni klasični intervju. Zašto je to baš tako ispalo?
Gordana Marković jedna je od mojih najbližih prijateljica i, što iz sebičnosti da mi je ne preuzme netko tko je manje poznaje, a što iz želje da svoj album na Ziheru predstavi upravo onako kako on zaslužuje biti predstavljen, uzela sam si u zadatak skuhati joj kavu i preslušati tada još neobjavljen materijal koji je u međuvremenu ugledao svjetlo dana. Klasična recenzija ne bi bila fer jer u ovom trenutku prestaje moja objektivnost prema poslušanom.
U međuvremenu je došla karantena, životi su nam se stubokom promijenili, postali smo bolji i lošiji ljudi, počeli smo osjećati i samoću i zajedništvo, no naše prijateljstvo isto je kao i prije. Ovaj razgovor i analiza Gordaninog prvog samostalnog albuma „Obrisi” danas bi možda bio još dublji i upečatljiviji, ali to ne znači da ovo što slijedi nije potpuno, iskreno i, zapravo, najbolji uvid u Gordanino stvaralaštvo.
Sat i pol razgovarale smo o pjesmama, puštajući jednu po jednu, prisjećale se zajedničkih trenutaka koje vežemo uz neke od njih i dale „Obrisima” još jednu, ponešto deblju liniju. Nekima za lakše preslušavanje, nama za lakše prisjećanje.
Što smo naučili
G: Prva pjesma na albumu i prva pjesma koju sam napisala!
Z: Ikad?!
G: Ikad! Naime, priča ide ovako – ja sam se javila Šušku na ljeto 2018. da želim snimati album i da imam 10 gotovih pjesama. To je zapravo bila laž, imala sam ih možda tri, a od te tri nijedna nije na albumu (smijeh) tako da, kad smo u kolovozu dogovorili da počinjemo snimati u rujnu, ja sam zapravo hitro, u ta dva tjedna napisala ovu pjesmu…
Z: A čekaj, zašto si mu lagala?
G: Htjela sam se samo baciti u vatru.
Z: Htjela si da te shvati ozbiljno i da samo što prije počnete snimati?
G: Ja sam imala skice za sve pjesme, imala sam ja pjesama, ali zapravo sam znala da na kraju neće biti te pjesme na albumu jer sam znala da, kad krenemo snimati, počet ću pisati nove. Tako se i dogodilo – nove pjesme su izgurale ove skice koje nikad nisu postale pjesme, ali sam ja silno htjela početi snimati album. Ja sam se njemu javila i od tog razgovora do prvog dolaska u studio i snimanja info, ja sam imala ovu (Što smo naučili), Učini što moraš i U tišini.
Z: Prve tri na albumu.
G: Da, vidiš! I onda sam, znajući da snimanje jedne pjesme traje i po mjesec dana, shvatila da stignem napisati još sve ostale.
Z: Jesi si baš zacrtala striktno autorski album i da će sve pjesme na njemu biti tvoje ili si znala da će se to ispremiješati.
G: Znala sam da sigurno neće biti sve moje pjesme jer do tog trenutka nikad u životu nisam napisala tekst za pjesmu koja je službeno uglazbljena. Jesam nešto pisala za sebe, ali nikad se to nije dogodilo na kraju. Tako da sam znala da neće cijeli album biti moj, ali sam se potudila da većinski na njemu ipak budu moji tekstovi i velikom većinom da bude moja glazba, jer je to teren na kojem se dobro osjećam.
Z: Je li ti ova bila prva koju si snimala?
G: Da, nju smo prvu snimali. Došla sam u studio, snimila sam info i onda se dogodio period kada ja nisam dolazila u studio, već su Šušak i Jerko Jurin (bubnjar) slagali bubanj i aranžman. Sljedeći put kad sam došla u studio dogodio se moment: „ŠTO JE OVO MOJA PJESMA?! PREDOBROOO!” U tom trenutku su mi nestali svi strahovi vezani uz proces snimanja samostalnog albuma. Tada mi je bilo jasno da ćemo snimiti ovaj album jer sam napisala prvu pjesmu i za nju je napravljen aranžman i skužila sam – okej, sad znam proces.
Z: Jel’ ti bio pritisak dok si je pisala, budući da je prva, prva? Jesi li je s namjerom pisala ili je slučajno ispalo baš tako?
G: Ova je nastala jako brzo, jedna od onih gdje tekst samo izleti. Prvo sam napisala refren, kasnije nadopisala kitice i sve se odmah složilo, baš sam bila zadovoljna s tekstom. Tako da nisam imala pritisak oko pisanja, ali sam imala malu tremu kad sam došla snimati info u studio.
Z: Ozbiljno? Onu „hoću li se sjetiti teksta tremu”? (smijeh)
G: (smijeh) Srećom ne tu! Onu tremu kao hoće li to sve funkcionirati u finalnom aranžmanu, budući da je info toliko ogoljen da ne možeš znati što će se na kraju iz svega toga izroditi. Na kraju sam shvatila da Šušak zna što radi i da nema frke.
Z: Kakav ti je bio prvi dojam kad si nakon Jerka ušla u studio? S obzirom na zvuk kakav su imale Auguste, ovo je ipak čujni pomak. Jel ti bilo ono „whoa, ovo je čudno”?
G: Bilo mi je „whoa, ovo je fenomenalno!”
Z: Mislim, to je pjesma koja ima Linkin Park kraj (interna zezancija).
G: Da, realno. (smijeh) Bilo je totalno iznad mojih očekivanja.
Z: Što si na pjesmi ti odsvirala?
G: Ja sam odsvirala uvod, poslije smo odredili da će to biti ovaj neki indijski zvuk, al to su čari studija. Možda je ostalo još nešto mog klavira, a većinu toga je Šušak odsvirao i snimio. I Jerko bubanj, naravno.
*slušamo je li još nešto odsvirala*
G: Što da još kažem? Da kažem nešto o spotu?
Z: E možeš, da.
G: To je bio prvi i jedini spot na kojem sam se srušila u nesvijest (smijeh). Jedno vrlo hladno snimanje s neadekvatnom obućom, što je rezultiralo pothlađivanjem i rušenjem u nesvijest.
Z: Takozvanim ledenim krštenjem.
G: Meni je bilo čist okej, ja se baš ne sjećam tog momenta…
Z: Mi ostali se sjećamo!
G: Vjerujem da je ekipi na setu bilo zabavno.
Z: Ja se sjećam da smo imali smeđi šećer u autu i da smo tražili čašu da ti ga smućkamo s vodom. Prva stvar kad si se probudila bila je tvoja faca „fuj, što je to”. Srušila si se doslovno na izlasku iz dvorca jer si krenula na zrak, na vrijeme si najavila da ti nije dobro pa su dečki već bili oko tebe i samo su te primili. Noge su ti propale, oni su te samo primili, kao da su planirali to, i odnijeli te do auta, nikakve panike nije bilo.
G: Ja se samo sjećam trenutka kad se ja budim s domaćicom u ustima.
Z: E, al’ zato što si domaćicu stavila netom prije u usta jer si mislila da ti je pao šećer.
G: Ahaaaaaa!
Z: Dobro da se nisi ugušila s tim 😀 Ali to je sve skupa trajalo možda minutu-dvije. Nakon te domaćice i vode sa šećerom ti je bilo okej skroz.
G: Poslije je bilo dobro. Snimili smo spot do kraja.
Z: Mislim da si čak ti vozila doma.
G: Vjerojatno. Ma to je bio neki trenutak slabosti. Eto, bilo je zanimljivo, prvi spot, prva pjesma. I drago mi je da je to bio i prvi singl i prva kompletno autorska pjesma i sve prvo. S njom smo otvorili, ima tu jednu poučnu poruku – što smo naučili – i često se zapravo citiram u životu (smijeh). Svaka situacija kroz koju prođemo može nas nečemu naučiti. To je poruka pjesme.
Z: A ti si naučila da moraš jesti prije snimanja spota.
G: Da! I obuć’ tople čarape!
Učini što moraš
G: Ova pjesma nastala je netom nakon Što smo naučili i nadovezuje se na nju tematski i tekstualno. Ima jednu kiticu i refren koji se ponavljaju i namjerno je to tako – nisam htjela puno teksta u njoj, htjela sam tu repetitivnost. Ovo je jedna pjesma pomirenja sa situacijom, u momentu kada imamo osjećaj da su stvari izmakle našoj kontroli i ne možemo više ništa poduzeti, već se mirimo s tim da puštamo stvari izvan svoje kontrole i da vidimo kako će se one same od sebe razviti. Ponosna sam na uvod za koji sam se jako borila u studiju, htjela sam da uvod odsvira violončelo i da to bude tema refrena, za što su svi rekli „neeee”.
Z: Tko svi? Šušak?
G: Možda nije on, ali nije mu na prvu bilo jasno zbog čega baš to želim. Ja sam ga točno tako čula i to je aranžmanski moment na kojem sam baš inzistirala. Došao je Matej Milošev i odsvirao dionicu, on je jedan od nekoliko gostiju na albumu. Zanimljivo je da se nitko od njih nije unaprijed pripremao, nego su došli u studio, mi smo im pustili pjesmu, a oni su na licu mjesta smišljali svoje dionice.
Z: Osim Mateja, on je imao uvod zadan refrenom?
G: Njemu sam samo rekla da svira melodiju refrena na početku, a ostalo je na njemu. Intermezzo na klarinetu kasnije u pjesmi odsvirao je Branimir Norac i zanimljiv je jer sam ga samo pitala želi li odsvirati solo. Kad je došao u studio vidjeli smo da nema baš mjesta za solo, ali ima za nešto što on stvarno dobro radi – a to su layeri. Na kraju smo nasnimili više linija, mislim da preko 5 linija koje se isprepliću, a svaka od tih melodija je različita. Jednu smo izvukli malo naprijed, a u pozadini je cijela šuma tih melodija i meni se to jako sviđa. Učini što moraš je meni posebno draga pjesma zbog tih momenata violončelo-klarinet i to je nešto što želim više raditi u budućnosti – ubacivati što više klasičnih instumenata u pop.
Z: Čekaj, jesi ovu snimala u wc-u?
G: (smijeh) paaa Šušak i ja smo htjeli isprobati taj prirodni reverb koji wc ima (smijeh). Svi znamo, pa čak i oni koji ne pjevaju, da fenomenalno zvučimo u kupaonici. Stvar je u pločicama i u tome što zvuk lijepo odzvanja. Jedan fun fact – svaka prostorija, odnosno kupaonica ima svoj ton u kojem najbolje rezonira, a onda ja, kad mi je dosadno, tražim taj ton i u jednom trenutku, bez ikakve dodatne snage u glasu sve zabrumi, jer je to ton te sobe. Ja već znam ton svoje kupaonice, neki cis (smijeh). U ovom slučaju Šušak je postavio mikrofon u wc kako ne bi morao dodavati reverb! Imamo to i fotografirano (smijeh).
Z: Tu se nitko nije rušio na snimanju spota?
G: Nitko! Tu je Filip Tot napravio čarolije s tintama i biljkama u vodi, ne znam što je radio, ali jako mi se svidjelo. To je bio njegov prijedlog, kad mi je prepričavao nisam mogla uopće zamisliti o čemu priča…
Z: Dobro, što je s biljkama na vizualima, promo fotkama? Imaš li neki ugovor s Botaničkim vrtom i zašto ne? (smijeh)
G: Volim biljke! Možda malo apsurdna situacija jer nemam nijednu biljku doma, ali vizualno su mi biljke jako primamljive. Cijeli album protkan je biljem!
U tišini
G: U tišini se više ne nadovezuje na prve dvije, tematski je potpuno drugačija i iz jednog drugog perioda života sam izvukla inspiraciju. Nisam je zamišljala niti približno ovako elektronsku…
Z: Kako si je zamišljala?
G: Zamišljala sam je u klasičnom aranžmanu, kao recimo Učini što moraš. Sjećam se točno trenutka kad sam se našla sa Šuškom u KCM Mesnička i on mi je javio: „Imam jedno iznenađenje, ponesi slušalice”. Tada još nismo trebali snimati ovu pjesmu, no on je već složio cijeli aranžman i pustio mi ovu verziju koju čujete na albumu. To je bio jedan od onih trenutaka kada sam shvatila da je aranžman onaj dio stvaranja glazbe u kojemu se cijela pjesma može redefinirati. Shvatila sam važnost aranžmana kao takvog. U tišini bi s gitarom ili klavirom stilski zvučala kao i sve druge, ali u ovom aranžmanu je to neka potpuno druga priča. Na početku sam mislila „ajme meni, kako će se ovo uklopiti u sve, zar sad idemo skroz u ovom smjeru?!”, ali mislim da se skroz okej uklopila…
Z: Tada si počela stvarati jedna konceptualan album…
G: Da! (smijeh)
Z: Pa recimo da na ovom albumu isprobavaš razne zvukove i gledaš kako oni funkcioniraju u cjelini… A funkcioniraju dobro.
G: Točno tako.
Z: I za ovu pjesmu si snimila spot… Jesi li planirala snimati spotove baš ovako po redu kako pjesme idu na albumu?
G: Nisam, redosljed pjesama na albumu je došao na kraju, slučajno je ispalo tako 😀 Što se tiče spota, snimao ga je moj dobar prijatelj Ninac (Josip Ninković) i to je bilo jedno od najopuštenijih snimanja spotova. Mislim da smo utrošili ukupno 5 sati na snimanje materijala, od toga dva sata u Katranu i tri sata u Gorskom kotaru. Znala sam da želim snimke s drona u spotu i to je bio moj jedini uvjet, ali sam isto tako imala ideju da na početku imam razmuljanu sliku koju sam naslikala, a da se kroz spot unatrag razbistri slika do početne faze. No ta se ideja nije realizirala.
Z: Ajmo se kratko zaustaviti ovdje – ljudi ne znaju da ti u slobodno vrijeme i slikaš.
G: Da, valjda svi koji su studirali povijest umjetnosti u dubini duše žele biti slikari.. I mene slikanje smiruje, slikam akrilom i to je isključivo moj hobi, slikam sebi za dušu i postizanje duševnog mira. Iskoristili smo jedan mali dio tog mog hobija u spotu, usput je stradala jedna košulja, akril ju je snašao.
O tome su svi govorili
G: Četvrti singl s albuma, a ova i iduća na albumu (Cijeli moj svijet) su povezane jer su obje pozitivne…
Z: Pa nije da su ti druge pjesme baš negativne, svaka nosi neku pozitivnu poruku, ovisi kako shvatiš i iz koje pozicije gledaš… Meni nijedna nije pesimistična.
G: Da, u pravu si. To je zato što ja generalno ne gledam stvari negativno, koliko god se one činile loše, uvijek nađem neki silver lining. No, zašto su ove dvije pjesme povezane – nastale su dan za danom i mislila sam da će to sve biti jedna pjesma. Napisala sam ih u Punatu na otoku Krku – jedna mala digresija i crtica iz mog života – volim ići na more, ali se ne volim kupati pa slobodno vrijeme obično uložim u nešto drugo što volim. Taj dan sjela sam na terasu, napravila si kavu, uzela gitaru i napisala oba teksta. Vidjela sam ja odmah da mi ne pašu baš svi stihovi u jednu pjesmu i da imam hrpu toga da sam odlučila podijeliti ih u dvije. U nekom paralelnom svijetu, kada bi to sve bila jedna pjesma, nosila bi poruku da me ta osoba kojoj se cijelo vrijeme obraćam konačno čuje što joj pokušavam reći i da se konačno čujemo. Jedan moment u kojemu je obostrana komunikacija konačno ostvarena.
O tome su svi govorili mi je aranžmanski najdraža, ovako bi htjela da mi zvuče pjesme na drugom albumu, osobno mi se jako sviđa ova neka polu-americana.
Z: Tu ste i dalje samo ti, Jerko i Šušak što se tiče sviranja?
G: Ne, ovdje nam se priključio i Tomislav Mihaljević na klavijaturama. Doduše, ja sam uvod odsvirala…
Z: Nekako ih uvijek uvedeš u pjesmu i onda im pustiš da oni sviraju dalje (smijeh).
G: Patim na uvode, volim lijepe početke. Pjesma je prepoznatljiva već s uvodom, pa kad imaš malo drugačiji uvod od očekivanog, onda ljudi već po uvodu znaju da je to ta pjesma. Za ovu pjesmu snimili smo spot u Izraelu.
Z: Kako?
G: Josip Ninković i ja imamo prijatelja tamo u Jeruzalemu i već smo prije nekoliko godina, dok smo još za Auguste radili spotove, pričali da ćemo jednom snimati spot u Izraelu, ali to se nikad nije dogodilo iz operativnih razloga. Zato je ova priča potpuno nevjerojatna jer smo sve isplanirali u doslovno tjedan dana, cijeli put je organiziran u jednom danu. Samo smo kupili karte, spakirali smo minimalno opreme u ručnu prtljagu i odletili u Izrael. Cijeli put je bio avantura sama po sebi, s još puno mini-avantura unutar cijelog putovanja. Otkrivanje lokacija po Izraelu bilo je potpuno drugačije od traženja lokacija u Hrvatskoj. Baš sve putem bilo je lijepo i drugačije od onoga na što je naše oko naviklo pa je izostao taj moment koji imamo doma gdje pokušavamo naći lokacije koje nisu već toliko puta prikazane.
Trenutak kada smo, vozeći se autom, ušli u pustinju bio je wow. Tada sam shvatila da smo na Bliskom istoku i beduini su oko nas u autima (fun fact: beduini voze jako dobre aute!). Došli smo gotovo do granice s Egiptom i cijeli taj put će mi ostati u sjećanju kao adrenalinsko iskustvo, što od sreće što sam konačno tamo, što zbog toga što me skoro nisu pustili na granici jer su u sustavu pronašli neku ženu koja sliči na mene, a koja je već bila u Izraelu pa je moje uvjeravanje granične policije da mi je ovo prvi put da ulazim u zemlju malo potrajalo (smijeh).
Svi, a prvenstveno moji roditelji, bojali su se mog putovanja u Izrael zbog nestabilnosti u državi. Činjenica je da se u zraku osjeti ta neka kulturološka napetost, ali trenutno je mirno. I drugačije, posve drugačije od svega što sad do sad vidjela. Be’er Sheva posljednji je veliki grad na jugu, nakon njega je ogroman zatvor, nekoliko naselja i pustinja koja se odjednom ukaže, doslovno iz zelenila prijeđeš na kamenje. Priroda u Izraelu je fascinantna i to su predjeli koji ostavljaju bez daha.
Cijeli moj svijet
G: Već sam se u prošloj pjesmi dotakla ove, mogu još malo dodati. I ovdje sam uvod ja odsvirala…
Z: Na čemu, na čembalu?
G: (smijeh) Neee, klavijature smo malo promijenili u midi kasnije… Ova me pjesma oduševljava gitarskim dionicama i za ovu pjesmu se Šušak najviše borio baš s gitarama, dosta dugo nije znao što bi snimio i na kraju je totalno ubo. Ovu pjesmu dovršila sam kad smo bile u Beogradu.
Z: Ma da? Pa kad?
G: Čekaj, točno ću ti reći koji moment… (sluša refren) Ovaj stih „gdje počinje ono što neće prestati”, na njega me inspiriralo mjesto u Beogradu gdje se Sava ulijeva u Dunav! Rijeka koja negdje počne i nigdje ne završi.
Z: Čeeekaj, ti si gore, kad smo bile na Kalemegdanu, u mobitel zapisivala tu misao?
G: Daaaa (smijeh). To se meni tako dogodi. Cijeli taj pogled s Kalemegdana mi je bio wow, a taj kraj koji je zapravo početak mi je bio užasno inspirativan… Cijela pjesma govori o odnosu, upoznavanju dvoje ljudi i spoznavanju što svatko od njih želi, a zapravo svi želimo spoznati što ta druga osoba želi, a da pritom odnos ne prestane nego da nastavi teći.
E da, i iz ove pjesme je izvučen naziv albuma – „Obrisi”.
Z: Kako je do toga došlo?
G: Meni je to jedan od najupečatljivijih stihova na cijelom albumu (‘obrisi se naziru lako, ali još brže iščeznu’) jer se jako često u životu prevarimo na način da vidimo ono što želimo vidjeti, a to su zapravo samo obrisi naših želja, često su varljivi i samo ispare, ili kad se približimo vidimo da to uopće nije to, da su to samo bili obrisi.
Z: I onda si album nazvala „Obrisi” kako bi ljudi pomislili da će čuti nešto što očekuju, a onda dobiju nešto posve neočekivano…
G: Vidiš, da! A i nekako simbolično, ovaj album je za mene samo obris nečega što bi htjela raditi dalje u glazbenom smislu. Ovaj album shvatila sam kao istraživanje, radila sam na njemu potpuno otvorenog uma, a za drugi si priželjkujem ne samo obrise, već neku konkretnu sliku što želim stvoriti. Sada znam kako ga želim strukturirati – da bude cijeli moj, i tekstualno i glazbeno.
Iz navike
G: E Iz navike je jedna od onih skica koje su bile najavljene Šušku, ali i jedina koja je pronašla svoje mjesto na albumu…
Z: Ja sam jako sretna što je… 😀
G: Zrinka je jako sretna jer je ona autor teksta koji se meni odmah jako svidio!
Z: Jel se ti sjećaš kad sam ti ja pokazala taj tekst? Jer ja se ne sjećam baš… Sjećam se kad sam ga napisala! Jel sad počinje obrnuti intervju? (smijeh)
G: (smijeh) Kako si napisala tu pjesmu? O čemu ona govori?
Z: Da ti ja kažem o čemu meni govori, pa ti dodaš svoju interpretaciju na to?
G: Da, može!
Z: Taj tekst sam napisala isto kao ti Što smo naučili – samo je izletio iz mene. I inače pišem neke tekstiće, odnosno to je zbrka mojih misli koja postane lakša kad je stavim na papir, a ovo je bila jedna situacija prije puno godina – ona situacija u kojoj nekog upoznaš i čini ti se da ga znaš cijeli život, ali to ti ništa ne znači zato što stvari vrlo brzo mogu postati učmale i, neću reći dosadu o odnosu, više kao zasićenje. A zapravo je dosta pomirbena pjesma.
G: Jesi li zadovoljna glazbom? (smijeh)
Z: Jako! Ali sjećam se kad si mi je prvi put poslala, taman sam u tom razdoblju pisala diplomski i bila sam u tom stresu tjedan dana bez spavanja i hrane, a ti si na Rabu svirala na Kantunima. Samo mi je u jednom trenutku došao video tebe kako izvodiš Iz navike prvi put ikad, samo ti i gitara. U početku je bila malo drugačija, malo brža i sjećam se da si mi je poslala u trenutku kad sam taman završila pisanja diplomskog, kao poklon za kraj te faze mog života.
G: A daaaaj, nisam to znala… Joj baš se sjećam te izvedbe, odsvirala sam je na kraju zadnjeg seta, već je bilo blizu ponoći i do tada su ostali samo oni koji su se zavalili i slušali moj koncertić ležeći. Primijetila sam da je stvorena super atmosfera za takvu pjesmu i sjetila sam se samo izvaditi mobitel da ti je snimim. Baš je odmah naišla na super reakcije, sjećam se da mi je kasnije par ljudi prišlo da pitaju čija je pjesma.
Z: A kako ti shvaćaš ovu pjesmu?
G: E zašto se meni svidio tekst? Zato što volim direktne tekstove, a kad si mi ga poslala dogodio mi se moment da sam ga osjetila, kao da sam ga ja napisala. Gledam zapravo dvije stvari – je li mi tekst emotivno sjeo i je li uglazbljiv. U ovom slučaju odmah mi se svidio tekst i odmah mi je u glavi bila melodija. Sjećam se da su mi odmah ostali urezani neki dijelovi, na primjer usporedba s durom i molom, stih “znamo se u zarez”…
Z: Sjećam se da je bio problem s bridgeom, falilo ti je nešto i to sam napisala u Rijeci u hostelu, kad si ti išla na instrukcije iz gitare!
G: Sjećam se!
Z: I dobro, da te sad javno pitam, zašto si je usporila?
G: E da, ajde da i to komentiramo! Ovo je bila jedna od pjesama koje sam izvela na svom prvom solo nastupu u KSET-u 2018. godine i Dominik, koji je na tom nastupu svirao klavijature, čuo je tu pjesmu tako usporeniju i meni je odmah sjela ta verzija. Melodijski mi vuče na kombinaciju Indexa i Gabi Novak, malo je arhaična melodija i više je pasalo da bude usporenija. Ali ima još jedan zanimljiv detalj vezan uz ovu pjesmu! “Iz navike” smo odlučili snimiti u studiju u jednom takeu, Tomislav na klavijaturama i ja za mikrofonom, skupa u jednoj prostoriji u isto vrijeme. Taj moment u kojem se instrument i glas prožimaju ne neprocijenjiv, a u ovakvom obliku može se dobiti samo ako se svira i pjeva u isto vrijeme.
Usto, netom prije snimanja dobila sam jednu poruku koja me dosta uznemirila i momentalno sam se prebacila u raspoloženje koje je potrebno za ovu pjesmu, snimili smo je iz drugog pokušaja jer se prvi nije snimao. Nju mi je bio najlakše za snimiti.
Z: Kako se inače ufuraš kad tekst nije tvoj, kad ga nisi ti napisala?
G: Naravno da je drugačije kad su tekstovi tvoji, ti si ih proživio i napisao, ali sve pjesme koje pjevam s razlogom odabirem jer se u njima pronalazim. Tu mi puno pomaže znanje iz mjuzikla, poslužiš se s malo glume i imaginacije i zamisliš si da si ti to proživio, nađeš neku svoju interpretaciju. Neki tekstovi su baš teški jer zahtijevaju godine, iskustvo koje ja u tom trenutku možda nemam, ali uvijek možeš zamisliti da si to proživio i ako si empatična osoba možeš shvatiti kako je toj osobi koja je to proživjela.
Nekad mi se dogodi da se ni ja više ne želim vraćati u emocije u kojima sam bila kada sam pisala pjesme, nekad to bude preteško…
Z: … a i kad si pisala pjesmu to ti je bilo emotivno snažno, a u trenutku kad je pjevaš više ti to nije toliko bitno…
G: Apsolutno! Ti više nisi ta osoba koja je to pisala, ta situacija je prošla i nikad to nije baš real time, uvijek je to prizivanje emocija, bilo svojih ili zamišljenih.
Samo ja
G: Samo ja je jedna od onih pjesama koja je tužna tekstualno, a melodija je vesela, totalno Beatles!
Z: Mene malo podsjeća na Detour!
G: Može biti! Napisao ju je Matej Milošev, onaj violončelist s početka na Učini što moraš. Svidjela mi se jer ima malo tog swinga. Matej ju je napisao u suradnji s Miroslavom Gugićem, a meni ju je ponudio kad je čuo da snimam album, dok smo bili na A strani. Gitare je na ovoj pjesmi snimio Filip Pavić, s kojim sam, zanimljivo, imala neki bend u srednjoj školi – svirali smo covere na školskim priredbama. Sad smo se ponovno udružili preko Jerka, s kojim Filip svira u projektu Trokut.
Z: Znači pjesma ti se više svidjela zbog melodije?
G: Ma i tekst mi se svidio, dobila sam je u paketu, svidjela mi se na prvu i odmah je upala na album. Sviđa mi se što se tekst može protumačiti na dva načina, pa neka ga svatko interpretira na svoj način!
*O spotovima*
G: Znam da postoje ljudi koji traže dubinu u videospotovima i olako donose odluku je li neki videospot dobar ili ne. Smatram da spot treba pojačati glazbu i dati joj neku vizualnu konturu. Osobno ne patim da mi spotovi moraju imati dodatnu priču jer mislim da su tekstovi dovoljno jasni i dovoljno je da dobiju svoj odgovarajući vizual. To je stvar mog ukusa i tako pristupam spotovima. I kada bi se zamarala dodatnom vizualnom pričom, svatko će je ponovno interpretirati na svoj način.
Idi tamo gdje je ljubav
G: Tekst za ovu pjesmu napisala je Ivana Lulić s kojom sam puno godina provela u Augustama i to je pravi primjer da se suradnje uvijek mogu nastaviti u drugom obliku. Ovaj tekst mi je poslala kad sam joj rekla da ću raditi solo album, a zanimljivo je da sam joj koji tjedan ranije pričala o jednoj svojoj situaciji i ona je nakon tog našeg razgovora napisala Idi tamo gdje je ljubav…
Z: Ja sam cijelo vrijeme mislila da ju je napisala nakon Camina…
G: Pa vjerojatno je inspiraciju crpila i od tamo, ali znam da je baš bila inspirirana i tim našim razgovorom… I nju sam izvela na prvom nastupu u KSET-u i ta melodijska razvedenost mi je strašno ugodna, i tada je bila dok sam je izvodila, i danas je ostala takva. Sviđa mi se kako refren poleti, taj katarzičan moment osjetim svaki put kad je pjevam. Ovo mi je ujedno i jedan od dražih bubnjeva na albumu!
Z: Jesi čuo, Jerko?!
G: Čak smo u studiju preimenovali pjesmu u Idi tamo gdje je bubanj (smijeh) Bubanj mi je baš vrhunski!
Z: Svaka čast Jerko! Vidi se da studiraš bubanj u Grazu!
G: Jerko, lijepo to tamo učiš! Osim Jerka, tu je zapravo najviše drugih glazbenika uključeno – Tomislav svira klavijature, saksofon svira Jaka Arh (koji isto svira s Jerkom u Trokutu), iako saksofon možda ne bi bio moj prvi izbor instrumenta za tu pjesmu, ali način na koji ga je Jaka odsvirao ispao je pun pogodak! On ga provlači kroz hrpu efekata i pedala i sviđa mi se kako je upio atmosferu pjesme.
Ovo je također jedna od ovih skica koje su preživjele. Bila je i u užem izboru za singl, ali ostavili smo je za kasnije.
Z: I za nju bi pasao spot u nekoj pustinji…
G: Pa da, evo Ninac želi ići u Siriju pa tko zna!
Čekam tvoj znak
G: Ovo je bio moment gdje smo se Matija Cvek i ja našli na piću kako bi pričali o glazbi, on mi je bio govorio da ima neke tekstove, ja sam u tom trenutku već imala složen album, ali otišla sam vidjeti što se nudi. Čim sam vidjela tekst, odmah sam se zakačila za njega, odličan mi je bio moment sa šibicom…
Z: Pa ti imaš ljubav na prvi tekst!
G: Apsolutno! Sve pjesme na albumu su ljubav na prvi tekst! Odmah sam mu rekla da ću uzeti ovu i napraviti glazbu na nju, ali nisam znala hoće li mu se svidjeti. Sjećam se da mi je dao input kao „Ja to čujem ful Disneyevski” (smijeh), ali čim sam sjela doma za gitaru izašla je bossa nova. Snimila sam je, ali nisam bila baš zadovoljna, a onda me Matija na probi za A stranu pitao jesam li što snimila, pustila sam mu tu skicu i on je bio oduševljen. Nakon toga sam samo razradila skicu. Nju smo zadnju snimili jer smo imali problem – naime, tražili smo klavijaturistu koji će to snimiti onako kako sam zamislila i tu je onda uletio Lovro Knežević.
Z: Matija, nadajmo se da si zadovoljan!
G: Bok Matija! Napravi groove verziju te pjesme pa me zovi da je zajedno otpjevamo! (smijeh)
Jedan tren
G: I nakon niza suradnji, album odjavljujem s još jednom svojom pjesmom. Nekako sam znala da će na kraju biti ovako ogoljena jer nikako nismo mogli smisliti bubnjarsko rješenje za nju…
Z: Opet taj ogoljeni pop!
G: Nikako da ga se riješim! Tekst govori o tome da, kad ti se netko sviđa, koliko god da vremena prođe ne možeš pronaći racionalne razloge da se odmakneš od te osobe. Ovo je pjesma o tome da sve to što pokušavaš na silu završi neuspješno, da svaki proces ima svoj tijek i uvijek je bolji izbor pohraniti uspomene i pomiriti se s cijelom situacijom, s tom nedovršenom pričom, bez da njene aktere ocrnjuješ kako bi tebi bilo lakše.
Z: Puštaš vremenu vremena.
G: Pa da, neka vrijeme odnese i donese nešto novo. Melankolično je smirena, dosta govori o meni kao osobi koja ne zatvara vrata , ostavljam sve otvoreno. Odnosi su komplicirana stvar, puno toga je zapravo samo naša projekcija i na nama je kako ćemo se postaviti prema nečemu i kako ćemo to doživjeti. I kroz ovu pjesmu shvaćam da se ne trebamo boriti protiv sebe i prirodnih tijekova emocija, nego pustiti da se stvari odvijaju onako kako se moraju odviti.
A što se tiče glazbenog dijela – dugo smo se dvoumili hoćemo li snimati s klavijaturama ili s gitarom i tu je zapravo Tomislav predložio Luku Čapetu. Prvi put sam ga upoznala kad je došao u studio…
Z: Jesi i njemu dala da improvizira kao i svima drugima?
G: Dala sam mu info koji je bio nešto brži, nešto ritmičniji jer sam je ja doživjela puno vedrije, ali on ju je ovako interpetirao i čim sam je čula svidjela mi se ta verzija. Jednostavno je sve kliknulo! Šušak je dodatno snimio bas i popunio je donjim tonovima. Baš lijep, smirujući završetak albuma…
Z: Nakon svih ovih drama…
G: Da (smijeh), nakon svih šokova! Čim smo je snimili, znala sam da će biti zadnja, jedino gdje paše je na kraj.
Z: Zapravo ti album kreće brže i elektronično, pa preko jazza dođe do ovih smirenijih… kao da ti album zaspi!
G: (smijeh) Trebala sam ga objaviti s malom dekicom gratis!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
