Sezona Oscara: Ako je Boyhood Golijat, tko je David u redateljskom 'duelu' ?
U kategoriji za najboljeg redatelja, dobitnik ove godine će biti ili potpuno predvidljiv ili iznenađenje za sve. Kada se u istom položaju nađu Alejandro G. Iñárritu – Birdman or (The Unexpected Virtue of Ignorance), Richard Linklater – Boyhood, Bennett Miller – Foxcatcher, Wes Anderson – The Grand Budapest Hotel i Morten Tyldum – The Imitation Game, a jedan od njih se može pohvaliti uistinu originalnim redateljskim pothvatom, najsigurnija oklada bila bi upravo njegov film, no možda netko bude skloniji vrhunskoj estetici i čudnoj atmosferi drugog kandidata; što očekivati od Akademije?
Najizglednija pobjednička režija ovogodišnjih Oscara je ona Richard Linklatera i filma Boyhood, što je potvrdila i pobjeda na Zlatnim globusima. Vrlo ambiciozan projekt koji je nastajao kroz 15 godina, preciznije 4208 dana koliko je bilo potrebno za snimanje, montažu i produkciju. I dok je vremenski okvir uistinu ekstenzivan, Linklater iz vida nikada nije izgubio početnu premisu te radnja fluentno prelazi iz godine u godinu bez pretenzija ili komplikacija iskaza. U 160 minuta je zabilježio odrastanje zajedno s dramom i emocijom koji ga prate na jedan iskren i realan način. Ovakva posvećenost radu mogla bi biti dovoljna da Akademija dokaže da se trud uvijek isplati.
Alejandro G. Iñárritu, u filmu o nekadašnjem filmskom junaku Birdmanu koji prolazi kroz krizu identiteta u pokušajima traženja „neke druge vrste slave“, svojim redateljskim sposobnostima odlično ujedinjuje tehnološki zahtjevne aspekte kamere s emocionalno bogatim sadržajem. Gledajući Birdmana bit ćete uvučeni u priču od prve minute te ćete te po završetku filma shvatiti koliko ste se zapetljali u intimnu atmosferu i zabavili specijalnim efektima. Zahvaljujući vještom pozicioniranju kamere bit ćete svjesni razvijene psihološke karakterizacije likova u pomno promišljenim trenucima. Svakako sljedeći vodeći pretendant za nagradu.
Wes Anderson miljenik je publike što zbog nečeg „čudnog“ što izvire iz njegovih filmova, što zbog nevjerojatnih kadrova i sposobnosti da ono, što bi se moglo učiniti dosadnim, dobro određenim ritmom izmjene kadrova i radnje održi stalno napetim. U Andersonovu iskazu uvijek se zadrži nešto komičnosti i dragosti bez obzir što se u sceni događalo – zato ga i volimo (ili mrzimo). U The Grand Budapest Hotelu specifična je i paleta boja koju njeguje dok stvara imaginarni svijet u vrlo realnom fragmentu povijesti, pridonoseći tom efektu kadrovima gotovo u potpunosti nastalima van oka kamere. Unatoč svim pohvalama na račun Andersonovog rada on nije izgledan dobitnik jer se ne uklapa u ‘oskarovski okvir’: Akademija i nije miljenica već navedenog nedefiniranog ‘čudnijeg’.
Režija Bennetta Millera u filmu Foxcatcher obilježena je dugim kadrovima te daljim planovima koji pridonose važnosti okoline likova. Glazba nije značajan faktor u stvaranju dramske napetosti u ovoj tragičnoj priči o bratskoj ljubavi što je pohvalno jer ne podljeiže tom sredstvu izražavanja već se snalazi na neki alternativan način. Sve je prilično zasjenjeno drugim konkurentima u kategoriji, neki kritičari rekli bi i zasluženo, zbog nespretnog izražavanja redatelja i drugih članova filmske ekipe te nedorečene izjave o američkim vrijednostima.
Morten Tyldum odradio je vrlo dobar i korektan posao, ukratno nigdje nije pogriješio pri stvaranju biografskog filma The Imitation Game ali također nije učinio ništa van granica -može li se to uzeti za grešku? Očito da da jer u našim predviđanjima, on nažalost, usprkos svemu, ne drži u ruci zlatni kipić.
Kao i uvijek možemo se igrati na kartu upoznatosti s kriterijima Akademije ili njenom predvidljivošću, imati osobne favorite, ali na poslijetku priče, svi ulaze u povijest filma. Neki kroz zlato, neki kroz ljubav publike, a neki kroz naklonost kritike.
