Silente (Dom sportova): Nadajmo se da se nisu vratili kako bi opet nestali

Dvije i pol godine nakon razlaza benda, Silente se sinoć vratio na pozornicu i to u malu dvoranu zagrebačkog Doma sportova. Povratnički koncert kojim su promovirali posljednji, treći album “Malo magle, malo mjesečine”, pružio je nemaloj publici dvosatni užitak uz presjek njihova stvaralaštva.

Uz zanemarivo kašnjenje od pet minuta, koncert je započeo poprilično neobično. Napeto navirivanje prema pozornici se prekinulo okretom publike prema pozadini dvorane. Gornji lijevi kut je bio obasjan reflektorom kako bismo svi vidjeli performans čovjeka potpuno obojanog u plavo koji se kretao rubom gornjeg dijela tribina sve do sredine i prolaskom kroz publiku sasvim do bine predao izvedbenu štafetu Silenteu.

Otvorili su pjesmom Čudna ili čudesna i, bez ikakvih riječi pozdrava, samo su zapljusnuli publiku valom izvanrednih vokala i glazbe. Pauze između pjesama su bile gotovo nepostojeće, Tibor nije zamarao publiku prevelikom pričom, već je pustio da njihove pjesme govore umjesto njih. I zato smo dobili dva sata ispunjena hitovima sa sva tri albuma.

Publika u ekstazi od prve do zadnje pjesme

Iako mala dvorana Doma sportova nije bila rasprodana, publika je svejedno bila mnogobrojna. Tribine su bile potpuno popunjene, a stajaći prostor ispred pozornice je bio dovoljno ispunjen ljudima da imate osjećaj koncerta, ali je istovremeno bilo dovoljno prostora za normalno disanje i kretanje.

Sinoćnja publika je pokazala svoju ljubav prema bendu oduševljenjem koje je eksplodiralo već prvom pjesmom i nije jenjavalo do drugog povratka benda na pozornicu, jer nije bio dovoljan samo jedan povratak na bis. Pozitivna energija kojom je bend prštio s pozornice im se trostruko vraćala iz publike. Aplauzi su bili česti, tradicionalno predstavljanje benda je popraćeno ovacijama, a iznenađenje i sreća na Tiborovom licu kada je publika kao iz jednog grla nastavila pjevati Jer te imam da me boliš samo potvrđuju koliko je publici nedostajao Silente, a sudeći po viđenome, i publika Silenteu.

Zato im se i mogu oprostiti relativno česta ispadanja iz ritma. Je li zbog dugog izbivanja sa scene, je li zbog treme ili nečeg trećeg, ne znamo, ali članovi benda s vremena na vrijeme nisu bili ritmički ujednačeni. Na sreću, uvijek su se jako brzo ‘uhvatili’, a sumnjam i da su svi iz publike uopće to primijetili.

Nedostaci dvorane nisu skroz pokvarili dojam

Ali ono što se svakako čuje je grozan zvuk ako se nalazite blizu pozornice ili ako se nalazite izvan pojasa između lijevog i desnog zvučnika. Taj se problem javlja i ponavlja neovisno o bendu, zbog samog izgleda male dvorane koja oblikom ide u širinu, a ne u dubinu, pa za najbolji zvuk morate stajati relativno daleko od pozornice.

Nakon dva sata fenomenalne svirke, Tibora koji je razigrano mijenjao tekstove ili ritam nekih pjesama, Doris čiji glas uživo zvuči još i bolje nego na albumu, glazbe od koje se koža neprestano ježi, Silenteu se možemo svi skupa zahvaliti i nadati se da su ovoga puta došli da ostanu, a ne da odu.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.