Recenzija – ‘Sjena vjetra’ (Ruiz Zafón, C.): Slomit će vam srce i svidjet će vam se
Ove godine izdavačka kuća Fraktura obilježava cijelo jedno desetljeće od prvog hrvatskog izdanja knjige Sjena vjetra španjolskog autora Carlosa Ruiza Zafóna. Već se deset godina taj roman nalazi na popisu najprodavanijih naslova i njegova popularnost ne jenjava. Intrigantna fabula, sapuničasti ljubavni zapleti i širok spektar različitih likova ono su što svakako zadržava čitateljevu pažnju i golica maštu. Ali Zafónova Sjena vjetra je i puno više od toga.
Zafónov je prvijenac, roman Princ magle, dobitnik nagrade Edebé kao roman za mlade. Nakon njega slijedi još nekoliko romana za mlade/dječjih romana, a 2001. objavljuje Sjenu vjetra. Uspoređivanjem tih dviju knjiga, pa još dodavajući Anđelovu igru, koja funkcionira kao nastavak Sjene vjetra, i roman Marina, savršeno se može primijetiti Zafónov spisateljski razvoj. Dok je Princ od magle infantilan, nestvaran, puno čarobniji i manje kompliciran, ostali romani pokazuju umijeće vladanja tehnikama pripovijedanja, umijeće vođenja komplicirane priče a da uvijek drži sve konce u rukama, i baratanje točnom dozom magije i obrata da se sve i dalje čini mogućim. I tu na tron dolazi Sjena vjetra.
Bolit će vas i svidjet će vam se
Roman započinje prikazom desetogodišnjeg Daniela Semperea i njegovog oca koji skupa odlaze na Groblje zaboravljenih knjiga – mjesto na koje ljudi poput Danielovog oca spremaju posljednje primjerke knjiga koje se više ne kupuju i ne izdaju kako bi ih spasili od konačnog zaborava. Daniel je ondje pronašao knjigu Sjena vjetra autora Juliana Caraxa i, kao što to uvijek biva s dobrim knjigama, čita je u jednom dahu i nikada više je neće zaboraviti. Upravo naprotiv, ta će mu knjiga promijeniti život u najdoslovnijem mogućem smislu.
Priča se ne raspliće do posljednje stranice, a u nju se upliću likovi iz svih društvenih miljea, od zloglasnog utilitarističkog inspektora Fumera, do državnog neprijatelja i skitnice Fermina de Torresa; od žene koja je bila zaljubljena u Caraxa, Nurie Monfort, do jedine žene koju je Julian Carax iskreno volio, Penelope Aldaya. Zafón vlada takvim obratima da je nemoguće predvidjeti sam kraj knjige, a s obzirom na to da nam je najvećim dijelom pripovjedač sam Daniel i svo znanje koje imamo o radnji nam je ograničeno na ono što, kad i kako Daniel otkriva, cijelo vrijeme imamo osjećaj da smo magično uvučeni u stranice koje iščitavamo.
Osim glavnog pripovjedača Daniela, Zafón uvodi i nekoliko hipodijegetskih radnji uz druge pripovjedače, kao što je to Nuria Monfort kojoj je posvećeno cijelo jedno poglavlje. Osnovna tema romana jest Danielova potraga za tajanstvenim piscem Julianom Caraxom, ali se uz nju provlači i nekoliko ljubavnih zapleta koji bi mogli zaslužiti uvod uz ‘televisa presenta’. Iako sapuničasta, radnja nije ni malo lagana ni jednostavna, a svaka smrt i svaki preokret u priči će vas boliti kao da vam je Zafón pisajući zabio nalivpero direktno u srce. I što je još gore, svaki put kada vas ubode ćete ga voliti više.
Čarolija je rođena u Barceloni
Radnja romana je smještena u Barcelonu, u vrijeme nakon građanskog rata, a opisuje godine između 1945. i 1956. s dva poglavlja koja su izuzeta iz pravila: poglavlje koje opisuje godine između 1933. i 1955., te poglavlje koje opisuje 1966.
Tko god je kročio u taj grad si vrlo lako može zamisliti opisane scene: građevine koje su mješavina kiča i gotike, silina Ramble, te veličanstveno pretjerivanje u ukrašavanju ionako golemih stanova je najplodnije tlo za magijski realizam kojim piše Zafón. Barcelona je grad intriga i tajni, u njoj se ne događaju jednostavne stvari. Tko god je posjetio Barcelonu nije ostao ravnodušan, a tko je o njoj pisao, pisao je o nekom obliku magije.
Više od sapunice
Ono o čemu roman govori je puno više od puke detektivske igre jednog mladića. Dotaknut će vas emotivno na nekoliko razina jer govori o svemu što jednome čovjeku može biti bitno: o ljubavi prema ljudima, o vlasti, o međuljudskim odnosima, i konačno, o samoj književnosti.
Prateći Daniela vidimo kako izgleda uplašeni desetogodišnjak, pa buntovni adolescent, kako se proživljavaju prve simpatije i nespretna seksualna iskustva, s konačnim prozorom u njegov odrasli život. Tu je mnoštvo drugih, marginalnih likova koji služe kao kritika društvu ili njegova pohvala, bilo da su ti likovi odlikovani časnici koji zapravo nemaju ništa časnoga u sebi, ili skitnice plemićkog srca.
‘Nikad me nijedna priča nije toliko zaokupila, zavela i zarobila kao ta knjiga. Dotad je čitanje za mene predstavljalo obvezu, neku vrstu kazne koju treba platiti učiteljima i tutorima iako ni sam ne znaš zašto. Nisam znala što znači uživati u hitanju, lutati kroz vrata koja se otvaraju u duši, prepustiti se mašti, ljepoti i misteriju pripovijesti i jezika. Sve je to u meni probudio taj roman’, rečenica je u romanu koja najtočnije opisuje iskustvo čitanja Sjene vjetra. A takvih i ljepših rečenica je u ovom romanu pregršt i upravo zato će u vama ostaviti neizbrisiv trag zbog kojeg ćete joj se uvijek rado vraćati.