“Sjećanje šume” (Gavella): Nepotpuno poniranje u obiteljsku problematiku
U Dramskom kazalištu Gavella 31. siječnja održana je premijera predstave “Sjećanje šume“. Redateljici Tamari Damjanović ovo je, nakon “Srce veće od ruku“, druga profesionalna predstava, dok dramaturgiju potpisuje Nina Bajsić. “Sjećanje šume” uprizorenje je istoimenog romana Damira Karakaša iz 2016. godine. Predstava tematizira odnos oca i sina, a u njezinom središtu nalazi se prikaz neumoljive egzistencijalne borbe konzervativne, patrijarhalne ličke obitelji.
Svedena gotovo samo na viseće stupove koji predstavljaju drveće, pokoji panj i povremeno prisutan obiteljski stol i stolce, scenografija Dinke Jeričević postavljena je tako da ostavlja dojam otvorenoga prostora koji sugerira šumsko prostranstvo. Kričave cvjetne haljine, iskačkani prsluci, široki pulover šarenih uzorka ili pak skliske trenirke kostimografkinje Marite Ćopo jedan su od prvih znakova koji nagovještavaju ruralnu sredinu sedamdesetih ili osamdesetih godina prošloga stoljeća.
U stražnjem lijevom dijelu scene postavljeni su instrumenti i mikrofoni pomoću kojih glumci, na tragu radiofonijskog teatra, uživo stvaraju zvučnu kulisu predstave koja na različite načine upotpunjuje glumačku izvedbu ili pak funkcionira kao svojevrstan komentar radnje. Kada falični Dječak, koji boluje od srčane mane, po tko zna koji put od oca dobiva oštru pokudu (“Nikad ne bu čoveka s tebe”), kor funkcionira kao jeka koja odzvanja riječi koje će se zauvijek utkati u Dječakovu osobnost (što dobro prati i promjena rasvjete).
Za razliku od vrlo čestih isforsiranih ili pak neuvježbanih glazbenih izvedbi u kazališnim komadima, u ovoj su predstavi tekstovi songova i njihova izvedba tečni te lijepo nadopunjavaju scensku igru. Zanimljivo je iskorišten i potencijal samog zvučnog medija pa tako primjerice u prizoru kolinja žuborenje vode nadomještava vizualni prikaz ispuštanja svinjske krvi. Na sličan se način upotrebljava i pokret, kada ritmična pantomima popraćena odmjerenim recitiranjem zamjenjuje doslovni vizualni prikaz rada u polju.
Glumačka izvedba prirodna je i laka, a postava uigrana. Filip Križan igra osjećajnog i bolesnog Dječaka nadarenog za nogomet koji ima vrlo bolan odnos s tvrdokornim Ocem (Darko Milas). Hladni, zatvoreni Otac smatra da su emocije kod muškarca odraz slabosti, a da se bilo kakva nesigurnost, ambicija ili pogreška najbolje ispravlja nasiljem. To se teško prelama na osjetljivom Dječaku. Unutar njihove obitelji postoji vrlo jasan patrijarhalni ustroj: Otac je autoritarna glava kuće, on odlučuje kako će se stvari odvijati u njegovoj kući. S druge strane, podređena Majka (Ivana Bolanča) je dašak blagosti, no naposljetku bez puno pogovora i borbe prihvaća njegove odluke, čak i kada se radi o smrtnoj presudi vlastitom sinu. Tu je i djetinjasta mlađa Sestra (Tena Nemet Brankov), čiji nešto blaži odnos s Ocem funkcionira kao kontrapunkt onoga s Dječakom.
Marina (Anja Đurinović Rakočević) kao Dječakova prva ljubav, uz djeda Pavu (Janko Rakoš), predstavlja svijetli, neiskvareni aspekt privrženosti u njegovom životu. Ludičke elemente uvode Lugar (Enes Vejzović), tvrdoglavi seoski zafrkant, kao i Dječakovi prijatelji Pejo (Amar Bukvić) i Nenad (Igor Kovač). Sami likovi nedovoljno su razrađeni pa je tako Otac, primjerice, ostao na tvrdokornom grubijanu koji guta vlastite emocije, dok je postojao potencijal za bolju razradu njegove zatomljene strane koji bi otvorio mjesta identifikaciji s kompleksnim obiteljskim odnosima. Neki motivi se ponavljaju, dok se istovremeno ne iskorištava prostor raspoloživ za ulaženje u dubinu odnosa likova i onu neizgovorivu, zakučastu srž koja stoji u središtu predstave.
Površinski uvid u nasumične motive
Ipak, usprkos svim povoljnim preduvjetima za izvrsnu predstavu, sjajnom predlošku zahvalne tematike, dobroj glumačkoj postavi, scenografiji koja mnogo prostora ostavlja ostalim kazališnim znakovima te korektnim glazbenim elementima, njezin potencijal ostaje neispunjen. Sama narativna linija raspršena je na mnogo malih crtica koje dobro funkcioniraju u romanu, no ne i u predstavi. Lik babe Mune (Barbara Nola) koji otvara samu predstavu te mističnost koju povezujemo sa šumom nedorečeni su i neiskorišteni. Čitavo se vrijeme čini da se nabada na motive koji se u priču uvode nasumično i jednako se tako nasumično napuštaju, tvoreći naposljetku svojevrsnu nepreglednu, mlaku kašu razbacanih prizora – gledatelj je dobio površni uvid u društveno-povijesni i politički kontekst, no ne ponire se u dubinu odnosa likova koji bi trebali tvoriti suštinu predstave. Dojam koji ostaje mogao bi se, stoga, nazvati istodobnim manjkom i suviškom: vrlo je jasno da se predstava kreće prema pogubnom ishodu za Dječaka u kojemu će kulminirati Očeva krutost, no umjesto da se to iskoristi kao temelj napetosti, predstava je predvidljiva i razvodnjena.
