nova glazba
28. siječnja 2023.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

očekujemo
31. prosinca 2022.

Vrijeme čitanja: 20 minute Dora 2023 održat će se u Opatiji 11. veljače, a Vedran, Eva, Patrk i Helena otkrili su što očekuju od 18 odabranih kandidata.

Knjige

„Sjećanje šume” (D. Karakaš): O očevima i medvjedima

sjećanje šume
Vrijeme čitanja: 5 minute

Kad sam prije par godina prvi put čula za roman „Sjećanje šume”, zaintrigirao me njegov naslov, koji kao da između korica daje naslutiti kakvu mističnu bajku. A onda sam ga ostavila po strani za neka bolja vremena jer me njegov sadržaj zainteresirao nešto manje.

Pročitala bih tu i tamo kakvu kritiku, popratila sam dodjelu tada još mlade književne nagrade „Fric” i pustila ga da čeka. Kada sam se prvi put zaposlila u knjižari, u jednom dokonom popodnevu dohvatila sam neku tanku šarenu knjižicu. Bio je to Karakašev roman „Blue moon”. Činio se kratak i pitak pa sam procijenila da ga mogu pročitati u pauzama od traženja ljubića i krimića za kupce.

Čitala sam ga poluzainteresirano i hladno ostavila nakon scene ubijanja zeca karate udarcima. Književnost, kao i film, ima da podnosi svašta, ali u tom trenutku, nakon radnje koja me ionako nije uspjela uvući i zadržati, takva groteskna scena djelovala je kao šaka u oko i napravila sam nešto što radim rijetko: ostavila roman nepročitan. Izvukla sam marker kojim sam označavala stranice i vratila ga na mjesto na polici, možda nepravedno strpavši autora u ladicu onih za kojima neću tako skoro posegnuti.

Foto: Marko Majstorović, Izvor: Facebook.com/damir.karakas.5
Nikad ne reci nikad

Nakon ovog osobnog uvoda, ipak mi dolazi u ruke „Sjećanje šume”. I dokazuje mi da ona „nikad ne reci nikad”, nije „bez vraga”. Roman je to koji se naoko bavi odrastanjem u ličkom selu negdje sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, uz hladnog i distanciranog oca i submisivnu majku te još čitav niz arhetipnih likova iz seoskog svijeta.

Kažem „naoko” jer se ispostavilo da je ovaj roman puno više od toga. Sam naslov daje naslutiti da je šuma ovdje više od puke kulise za radnju, ona kao da je entitet, personificirana i antropomorfizirana i zapravo tako dovedena u vezu s glavnim likom, bezimenim dječakom za kojeg pretpostavljamo da nosi i neke autobiografske crte pisca. Ja bih se radije već ovdje rastala s idejom autobiografizma jer mi se čini irelevantnom i pomalo opterećujućom, posebno kad je pisac živ, zdrav i još uvijek vrlo prisutan u književnom životu.

Sjećanje na djetinjstvo

Sjećanja obično imaju ljudi, a ovdje je riječ o nečijem sjećanju na djetinjstvo pa se tako slijedom nekog logičkog zaključivanja može doći do pretpostavke da je šuma pripovjedač, odnosno, da ne bude zabune, da se pripovjedač poistovjećuje sa šumom. Motiv šume uvijek u sebi nosi i onaj faktor nepoznatog, mogućnost da se u njoj lako izgubite ako zaglibite preduboko, ako zagazite izvan ugaženih puteva, u njezinu nutrinu, u podsvijest.

Sam pripovjedač na kraju romana ulazi sve dublje i dublje u šumu kao da ponire sve dublje i dublje u vlastitu psihu. Pošao je ubiti medvjeda i riješiti se tjeskobe i noćnih mora koje mu već godinama zapravo neposvjedočeno prisustvo te životinje stvara. Kraj ostaje otvoren jer ne znamo koliko je duboko u šumu ušao, je li našao medvjeda, je li ga ubio i vratio se razriješen tog jarma, ili se pak u šumi, crnoj i dubokoj, zauvijek izgubio među divovskim stablima.

Borba s medvjedom

Taj lov na medvjeda, odluka da se konačno uhvati u koštac s njim i riješi ga se, borba je zapravo s onim što medvjed za dječaka predstavlja: sa zastrašujućim autoritativnim ocem. Dok u svakodnevnom životu taj isti otac visi nad dječakom kao kakva strašna sjena, dok u svakom trenutku svoga dana očekuje šamar, a s druge strane neprestano zamišlja kako prima pohvalu i odobrenje od te iste osobe, u snovima ga neprestano proganja medvjed koji se ondje, daleko od jave i svakodnevnog života, isprepliće s likom njegova oca.

Kao potpuna suprotnost medvjedu javlja se motiv muhe i to tako da u nekoliko navrata u romanu nailazimo na scene njezina gnječenja. Dječak vidi kako to čini otac, pa to, naravno, čini i on. Uživanje u tom trenutku koje se da iščitati između redaka daje naslutiti da je jedino muha ono što nije jače od sina i jedino na čemu se ovaj može iskaliti.

Arhetipski likovi

Kako sam već spomenula, likovi u romanu su gotovo arhetipski: otac, izvana hladan i okrutan jer je tako odgojen, iznutra ipak krije nekakvu toplinu; majka je submisivna, potpuno podređena ocu, ali s određenom dozom utjecaja. Baka je lik u zapećku koji već gubi svoj utjecaj, jedan od onih likova seoskih starica koje je još Đuro Vilović u „Majstoru duša” svrstao u jedan nedjeljivi entitet – to su žene koje su izgubile utjecaj, pa čak i svoje ime, sve su iste i sve imaju jednaku ulogu.

Javlja se tu i čitav dijapazon seljana koje vrlo živo možemo zamisliti u tom ruralnom ličkom ambijentu: susjed Pave, dobroćudni starac kojem se dječak utječe i s kojim se osjeća ugodno, zlobni djed Mile koji pomalo podsjeća na Kovačićevog Kanonika iz „Registrature”, seoska djeca, veterinar i ostali. No na sve njih sjenu baca impozantna sjena sada već kultnog karakaševskog oca – dominantnog, hladnog, no savršeno prilagođenog okrutnim uvjetima života u kojima mora podignuti svoju obitelj.

On je grub, seljačkim životom iskovan, hladan pater familias, koji vjeruje u moć batine, bilo kakvu nježnost ili zdravstvenu tegobu shvaća kao slabost. Iako bismo ga možda iz ove pozicije na neki način mogli i osuditi, on jednostavno ne zna bolje. U onim trenucima kad se na toj njegovoj zacementiranoj osobnosti pojavi pukotina i kroz nju klizne poneka emocija, to djeluje gotovo neugodno. Nespretnost i nelagoda koja prati taj trenutak gotovo su opipljivi. On tako buši nogometne lopte, što je na površini jedan vrlo zloban čin, no iza toga se krije nešto sasvim drugo: ne želi da se njegov sin umara i da mu se nešto dogodi jer, kako kroz roman postupno saznajemo, dječak ima bolesno srce. To je za oca osobni poraz. Dobio je sina, ali „faličnog” sina sa srčanom manom. No, iako se ne libi izraziti ljutnju zbog te „božje kazne”, on i dalje buši te lopte, pa tako jednom čak navali na bundevu zamijenivši je za nogometnu loptu.

Foto: Unasplash
Prostor kao čovjek

Svi ti likovi egzistiraju u prostoru (Lici) kao da utjelovljuju njegove vlastite osobine jer se sam prostor ponaša poput čovjeka i na neki je način i on jedan od protagonista u djelu, ako ne i glavni. Prostor Like je tako dočaran ne toliko vanjskim karakteristikama, koliko unutarnjim, prelamajući se kroz karaktere njegovih stanovnika, njihove međusobne odnose, ali i odnos prema životinjama.

Životinje su tamo isključivo u nekoj funkciji: volovi, krave, svinje pa čak i pas. No, u poglavlju o svinjokolji najbolje je prikazan taj dualni odnos privrženosti, ali i neminovnosti ubijanja: tako jednostavno mora biti.

Baka je privržena svinji, tepa joj, životinja baki vjeruje, ali ipak ni u jednom trenutku nema dvojbe o tome da je svinja tu isključivo kao izvor hrane. U tim nijansama, koje likove čine punokrvnima i radnju vjerodostojnom i životnom, leži veličina ovog romana. Upravo to, upakirano u vrlo reduciran tekst koji se njiše na rubu pjesme u prozi, ono je zbog čega sam promijenila svoje prvotno mišljenje o Karakašu. Istina, nije mi žao što nisam dovršila „Blue moon”, ali bi mi itekako bilo žao da nisam pročitala ovu knjigu.

(Visited 149 times, 30 visits today)
Be social
Što misliš o ovoj knjizi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari