Spin-off bolji od novog nastavka (“Rogue One: A Star Wars Story”, G. Edwards)
Star Wars: The Force Awakens (2015) nije bio loš, ali fanovi su mu uglavnom zamjerali to što je glavni zaplet priče sadržajno bio veoma sličan Star Wars: Episode IV – A New Hope (1977). Relativno „malu“ Zvijezdu smrti u Episode IV zamijenio je veći „Starkiller“ u The Force Awakens, no cilj je u oba filma isti: pronaći slabu točku i uništiti tehnološku prijetnju koja je sposobna raznositi svjetove. Zvijezda smrti pojavljuje se i u Rogue One: A Star Wars Story, kao što je vidljivo i u jednom od trailera za film. Točnije, riječ je o prvoj i originalnoj Zvijezdi smrti koju je osmislio znanstvenik Galen Erso (Mads Mikkelsen), otac glavne junakinje filma Jyn Erso (Felicity Jones). Rogue One je, kao što se i najavljivalo, priča o ljudima zaslužnima za pribavljanje tajnih planova Zvijezde smrti koje Leia u Episode IV sakrije u R2-D2.
Rogue One nije priča o junacima koji su naprosto sudbinski predodređeni za velike stvar, nitko od likova nije pretjerano vješt u korištenju sile, već su samo jako vješti u preživljavanju, pucanju i prljavoj borbi – jedinoj koja preostaje običnim smrtnicima koji se nađu u škripcu. To je priča o malim ljudima koji su postigli veliku stvar i bez kojih bi Rebel base u Episode IV svakako nestao s lica svemira. Premisa filma podsjeća na prolog Terry Pratchettovog romana „Guards! Guards!“ koji ide ovako nekako: „U ovoj priči radi se o ljudima čija je svrha, u bilo kojem djelu herojske fantazije, umrijeti u trećem poglavlju knjige (ili u prvih 10 minuta filma).“
Film za fanove
Oni koji nisu upoznati sa Star Wars franšizom neće biti zadovoljni filmom primarno zato što će im radnja donekle biti nejasna i, naravno, neće shvatiti niti jednu referencu ili easter eggs kojima film vrvi. Samim time teško je raspravljati o vrijednosti filma kao što je Rogue One. Nastavci općenito „gube na vrijednosti“ jer se nastavljaju na prvi dio koji neće privući pažnju onih koji nisu gledali prvi dio niti ih se može ocijeniti bez referiranja na prethodni nastavak ili nastavke. Spin-offovima, odnosno filmovima koji se fokusiraju na zapravo tek mali dio radnje iz jednog od originalnih nastavaka, još je teže dobiti na važnosti u svijetu filma. Rogue One je doduše izuzetak upravo zato što se radi o spin-offu izuzetno jake franšize te je i napravljen isključivo za fanove (kojih srećom ima jako puno).
Film je poseban i po tome što je estetski skoro pa savršeno prekopirao stil Episode IV iz 1977. godine, ali bez da odaje dojam kao da je doslovce ispao iz tog vremena. Pomalo smiješne kacige, starinski računalni prikazi i konzole… Redatelj Gareth Edwards čak je iskoristio neke neiskorištene snimke iz Episode IV. U filmu su išli toliko daleko da su napravili CGI verziju glumca Petera Cushinga koji je glumio Wilhuffa Tarkina, a umro je 1994. godine. Doduše, taj trik možda i nije toliko dobro uspio koliko su se nadali jer iako je CGI svakako napredovao, i dalje je poprilično uočljiv i donekle ometa ugođaj filma koji je naglašeno „retro“.
Dobar odabir glumaca i vizualna kvaliteta
Glumci su svojim likovima i karakteristikama uspjeli utjeloviti i samu ideju filma o odmetničkoj pobunjeničkoj grupici. Cassiana Andora kojeg u traileru vidimo da pita Jyn (Felicity Jones) kad je zadnji put vidjela svoga oca, utjelovio je Diego Luna, a uz njega glavne sporedne likove čine K-2SO (Alan Tudyk), Bodhi Rook (Riz Ahmed), Chirrut Imwe (Donnie Yen) i Baze Malbus (Jiang Wen). Oni su svi redom društveni izopćenici i prebjezi na kojima je život ostavio traga i time ih učinio uvjerljivijim i simpatičnijim likovima nego što smo možda inače navikli. Također su i prikladno etnički raznovrsni s izrazitim ne-engleskim naglascima, što će sigurno pogodovati pozitivnim kritikama, ali također je doprinijelo i osjećaju raznolikosti u filmu.
Treba pohvaliti i “vizualnu” kvalitetu filma odnosno trud koji je sigurno bio potreban da bi se gledateljima na uspješan način približila ideja mnogobrojnosti planeta, njihovih nevjerojatnih krajolika i humanoidnih (i manje humanoidnih) stanovnika koji obitavaju u Star Wars svemiru. Iako je fokus uvijek na radnji filma, koja se sama za sebe odlično drži (a drži i gledatelje, ponajviše na rubu sjedala), uvijek je zadovoljavajuće vidjeti da je i pozadini i sitnim detaljima pridano puno pažnje.
Obični ljudi
Rogue One je važan jer naglašava da bez “običnih ljudi” Episode IV ne bi imao tako sretan kraj te je također podsjetnik da mehanizam ne može funkcionirati bez svih svojih dijelova. Iako se Disney ogradio od bilo kakve političke i ideološke poruke filma, to je poruka od koje ipak ne može pobjeći. Film slavi one koji poduzmu nešto, bilo da su dio sustava ili izvan njega te naglašava važnost akcije naspram pasivnosti, makar je ono što možemo učiniti naizgled maleno i beznačajno, a mi nismo nikakvi superjunaci. Sve u svemu, ovo je jedan od rijetkih spin-offova koji su bolji i od (nekih) nastavaka te je Rogue One uspješno uvukao fanove u još jednu Star Wars priču, bez obzira što u njemu nema jedija, a reći nešto više bio bi spoiler.