novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Najbolji strani albumi 2016. godine

albumi 2016
Kolaž: Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 9 minute

Godina 2016. glazbeno je bila u znaku posljednjih pozdrava. Neki su se oprostili od voljenih osoba, drugima je glazba postala oproštajno pismo. Glazbena redakcija Zihera odabrala je deset najboljih stranih albuma u 2016. godini koji će vas emocionalno pročistiti i odvesti do nekih novih visina. Ovim je albumima zajedničko to da su njihove autore uputili u nove kreativne smjerove, proširujući žanrovske, instrumentalne i produkcijske vidike njihovog dosadašnjeg stvaralaštva. Bolna godina donijela je emocionalno iscrpljujuće albume.


10.

Frank Ocean – “Blonde”
Piše: Tim Hrvaćanin

Čekali smo četiri godine na nastavak iznimno hvaljenog debitantskog albuma “Channel Orange”, da bi nas Frank Ocean iznenadio izdavši u kolovozu čak dva albuma u tri dana. Vizualni album “Endless” privukao je prvenstveno pažnju zagriženih fanova, no zato je “Blonde” dobio brojne hvalospjeve. Ocean se s drugim studijskim albumom odmaknuo od r’n’b-a prvog izdanja u smjeru ogoljenog popa. Naglasak je na njegovim intimni ispovjestima koje prate većinom samo gitara, klavijature ili orgulje. Odavno je poznato da je minimalizam istovremeno najefektniji i znatno zahtjevniji no što se to na prvu čini, ali Ocean je u jednostavnosti svog albuma napravio nekoliko zaista upečatljivih pjesama, među kojima se ponajviše ističu veoma raspjevane Self Control Ivy te mračna Pink + White na kojoj je svoj vokalni doprinos dala i Beyonce. Ovim albumom Ocean nudi slušatelju da njegov unutarnji svijet postane impresija svih koji će mu posvetiti dovoljno pažnje.

http://banshee-44.tumblr.com/post/151268196482/self-control-frank-ocean


9.

Solange – “A Seat at the Table”
Piše: Marta Lučić

Solange nikada ne bi trebala biti definirana kao mlađa sestra Beyonce, no ima tu sreću da potječe iz obitelji snažnih žena koja je u nju usadila sve potrebno da stvori ovaj izniman album koji ostavlja trag od prvog slušanja. Ovaj album je nešto nalik ženskoj verziji albuma “To Pimp a Butterfly” Kendricka Lamara. Ugodan vokal, igre sa suvremenim jazzom, r’n’b ritmovima i elektroničkim sekvencama te snažni tekstovi čine ovaj album jedinstvenim i vrijednim repeata.

Album se najbolje može opisati kao kvalitetno gradirani patchwork sačinjen od malih isječaka misli povezanih u veće cjeline hitovima koji iskreno progovaraju o konkretnim emocionalnim usponima i padovima vrlo poznatima svakoj ženi. Posebno valja naglasiti kratke, razgovorne crtice nalik citatima koje mekim prijelazima čine od albuma sustavnu cjelinu. Radi se o šest Interludea u kojima Solange progovara o feminizmu, rasizmu, domu te snazi i ljepoti koju treba nalaziti u malim stvarima.

Ako ste jedan od sretnika koji za ovu posebnu osobu nije saznao u kontekstu njene rodbine, nakon ovog albuma razumijete da navedeno i nije toliko bitno. Solange je u svom izričaju jedinstvena i s ovim albumom u potpunosti iskače iz obiteljske sjene. Njen r’n’b izravnih tekstova i zanimljivih kombinacija old schoola i modernije elektronike potiče nas da porazimo tjeskobu i nesigurnost te da potražimo unutarnju čaroliju koju nosimo u sebi, da je obgrlimo i pokažemo svijetu.


8.

Leonard Cohen – “You Want It Darker
Piše: Vlatka Semenčić

Četrnaesti album kultnog glazbenika i pjesnika Leonarda Cohena nosi naziv “You Want It Darker“. Iskrena je to ispovijest starca koji je kroz svoju glazbu podijelio emocije sa svima onima koji su ih bili spremni primiti, iako nije bio siguran hoće li uspjeti dovršiti album. Leonard Cohen ovim se albumom oprostio od ovozemaljskog svijeta. Vrlo je umirujuće slušati ga i razmišljati o tome kako je postigao ono čemu mnogi streme – našao je svoj mir. Ovaj je album prekrasno oproštajno pismo. Ostavlja dojam da čitate poeziju s glazbenom pozadinom. Ne tjera suze na oči nego izaziva divljenje spram umjetnika koji će ostati upisan kao jedan od najvećih.


7.

Iggy Pop – “Post Pop Depression
Piše: Jan Vukasović

Iggy Pop bio je pionir svog vremena, „kum punka“, čovjek koji je predstavljao rock kao glazbu u njenom najčišćem i divljem formatu, bez pretenzija i bez sranja. Njegov najnoviji album, napravljen u suradnji s Joshom Hommeom, Mattom Heldersom, Deanom Fertitom i ostalima, ovdje je da zaokruži karijeru glazbenika kojeg će se još desetljećima pamtiti. “Post Pop Depression” album je vrlo znakovitog naslova, gotovo kao da je sam njegov autor shvatio da njegovi recentni pokušaji jednostavno nisu ono što su mogli biti nekada davno, a i da pop-rock kao takav već vrlo dugo prelazi u abominabilne vode.

Premda je Josh Homme reklamiran kao producent albuma, više bi se trebalo govoriti o njemu kao glavnom katalizatoru za Iggyeve ideje, posebno kada se radi o instrumentalnim aranžmanima toliko karakterističnim za sve njegove druge projekte, od bas linija koje su više gitaristički odsvirane, no i dalje ugodne pa do gitara s vintage rock prizvukom koje mirišu na pustinju gdje su i nastale. Činjenica je da Homme sve što dotakne pretvara u zlato. Cijela njegova karijera prošarana je više ili manje uspješno izvedenim radovima (kada pričam o uspješnosti ne pričam o broju prodanih ploča već o umjetničkoj vrijednosti), no nikako lošima.

Iggy je svoje najveće uspjehe doživio u sedamdesetima i devedesetima, a ovo izdanje podjednako reminiscira oba razdoblja, no ne okreće se reciklaži istih upravo zbog Josha čiji su instrumentalni aranžmani i samo nadgledanje snimanja učinili “Post-Pop Depression” modernom pločom u kojoj podjednako može uživati nekoliko generacija, od dosadnih i pompoznih nostalgičara koji redovito trkeljaju o tome kako je sve novo smeće pa do posh hipsterčića koji ni sami ne znaju što slušaju. “Post-Pop Depression” nije mesija moderne glazbe, no itekako je dobar album vrijedan preslušavanja jer osim što je uhu vrlo ugodan, ima određenu liričku, instrumentalnu i aranžersku dubinu te je to ono što ga odvaja iz gomile.


6.

Chance the Rapper – “Coloring Book”
Piše: Tim Hrvaćanin

Kao najbolji u klasi hip-hopa 2016. godine diplomirao je Chance the Rapper svojim trećim albumom, odnosno mixtapeom “Coloring Book“. Kao što i naslov sugerira, riječ je o gospel-rap izdanju koje zrači pozitivom, što sugerira i šarena naslovnica albuma, nasuprot crno-bijelim coverima koji ove godine prevladavaju. Sa svoje 23 godine Chancelor Bennett pokazao se kao iznimno zrela osoba koja je u ploču unijela jedan duhovno-filozofski karakter. Glazbeno je riječ o veoma razigranoj ploči zahvaljujući doprinosu Chanceovog stalnog benda The Social Experiment koji potpisuje sada već prepoznatljivu produkciju i zvuk. Za hip-hop iznimno bogati aranžmani dodatno doprinose popularnosti izdanja i njegovom rušenju žanrovskih granica, od balade Same Drugs do ljetnog plesnog hita All Night.

Na 14 pjesama Chance je ugostio čitavu plejadu glazbenika, od Kanye Westa i Justina Biebera do Lil’ Waynea i Futurea. No sva ta imena ove je godine zasjenio Chance, što su potvrdile i tri nominacije za Grammy, prve nominacije u povijesti te nagrade za album koji nije imao fizičko izdanje, već je izašao isključivo online preko iTunesa i drugih streaming servisa, čime je mladi reper još jednom pomaknuo granice u glazbenoj industriji. Za razliku od drugih izdanja na ovoj listi, Chanceov album je pitkiji, veseliji, plesniji, podjednako dobro funkcionira na plesnom podiju, u pozadini uz društvo na pivi ili kao soundtrack poslijepodnevnom odmoru. Opustite se uz Chancea, neka vas povede na šareni put svoje slikovnice.


5.

Sia – “This Is Acting
Piše: Ema Bašić

Puno se toga promijenilo od vremena kada je Sia nastupala kao back vokal Jamiroquaiju i snimala prve solo albume. U međuvremenu se iz alternativnih prebacila u komercijalne vode i nakon hita Chandelier javnost je otkrila da se iza njega nalazi autorica koja potpisuje još desetak hitova drugih izvođača. Biti umjetnik koji štanca hitove iz sjene je koliko na prvu jednostavan, toliko na drugu vječito naporan posao ispunjen rokovima, zahtjevima i profitom. Iza svake uspješne pjesme nalaze se i one koje su odbijene, a upravo je te Sia skupila za svoj sedmi studijski album “This Is Acting”.

Sama Sia naglasila je da je “This Is Acting” album koji progovara o njenim emocijama, napisanim za posve druge izvođače od nje same. S ovim je albumom Sia sve odbijene pjesme, napisane za izbirljive pop pjevače, pretvorila u album od četrnaest pjesama. Iako se u svakoj stvari može čuti naznaka pjevača kojem je namijenjena, kao Rihanna u Cheap Thrills ili Beyonce u Footprints, Sia je svoj upečatljivi potpis ostavila i na ovom albumu, uz dojmljiv vokal i detaljno ispeglanu produkciju. Ovo je u svakom pogledu uredan, pitko napravljen pop album, najbolji u tom žanru u 2016. godini.


4.

Bon Iver – “22, A Million
Piše: Filip Kušter

Putovanje u beskonačnost. Putovanje u beskraj. Putovanje u nepoznatom smjeru. Putovanje u zalazak sunca ili u svitanje dana. Nezamislivo i magično. Lirično dotjerano i obojeno u kolaž boja koje je nemoguće prenijeti fotografijom ili crtežom. “22, A Million” čini deset pjesama stavljenih u ezoteričku vezu između brojeva i živućih bića. Svaka numera može se raščlaniti na stotine dijelova. Imamo vizualni oblik (stilizirani naslovi i stihove) te zvučnu kulisu koja je uklopljena u transcendentalno iskustvo.

Zvuk, odnosno melodija, koncipiran je sistemom programiranja, miksanja, ubacivanjem sampleova i uporabom desetak različitih instrumenata koji ovo kompleksno djelo čine zanimljivim i novim nakon desetak, ako ne i stotinu slušanja. Bon Iver prepustio se auto-tuneu, elektronici s elementima folk izričaja koji nikada do sada nisu bili toliko jako uključeni u prethodni rad Justina Vernona. Numeracija svake pjesme čini cijelu sliku potpunijom, premda vjerujem da se mnogi neće upuštati u problematiziranje svakog otpjevanog stiha ili naslova pjesme.

Izvanrednost ovog albuma je ta da će ga svaki pojedinac drugačije shvatiti. Nije potrebno nikakvo znanje o tome što se želi reći ili o onome što ostane neizrečeno. Harmoničnost opisuje svijet u kojem živi Justin Vernon. Susret je to njega s naturalističkim prikazom živih bića i njihovim nasljedstvom. Pomirenje traži unutar sebe i u dalekim krajevima. To je potraga koja ne prestaje za života, već se nastavlja dalje, u nekom drugom uzroku i značenju. Uostalom, takav je i “22, A Million”. Pokušamo li ga ogoliti do kraja, nećemo naći rješenje jer Bon Iver ne nudi takvu vrstu enigme. Pomoću pjesama postavljaju se pitanja na koja svatko za sebe traži odgovore. Ovim beskrajnim progresom dolazimo do pitanja svih pitanja: Koji je smisao života? I što nakon njega?


3.

Radiohead – “A Moon Shaped Pool
Piše: Tim Hrvaćanin

Iako su ih mnogi već lagano otpisali, Radiohead se u svibnju 2016. vratio s devetim studijskim albumom “A Moon Shaped Pool” i još jednom potvrdio zašto je jedan od najboljih bendova svih vremena. Sa svakom novom pločom redefinirajući svoj zvuk, mnogi su se pitali u kojem će smjeru Radiohead krenuti s ovim albumom, no nitko nije očekivao da će se okrenuti jazzu, akustičnoj gitari, klaviru i gudačkim aranžmanima. Nakon što su na “The King of Limbs” eksperimentirali sa zvukom i igrali se loopovima, na novom su se albumu poigrali s iznimno bogatim aranžmanima koji su razrađeni do najmanjeg detalja. Ovakvu posvećenost zvuku danas je moguća kod zaista rijetkih i najvećih glazbenika. Vrhunska produkcija Nigela Godricha sugerira da se album sluša uz maksimalnu koncentraciju na najboljem mogućem zvučniku.

Kao što su nakon velikih rock albuma “The Bends” i “OK Computer” šokirali otvorivši “Kid A” s klavijaturama vođenom Everything In It’s Right Place, tako su na “A Moon Shaped Pool” iznenadili s gudačima. Burn the Witch postao je politički manifest u godini koju su obilježili terorističke prijetnje i nestručni outsideri koji su zaprijetili demokratskom i kulturnom poretku, a društvenu tjeskobu 2016. godine savršeno prenose stihovi: “Stay in the shadows / Avoid all eye contact / Do not react / Shoot the messenger“. Drugačiju poruku šalje The Numbers uz stihove: “The people have the power / The numbers don’t decide / The system is lie“.

Struktura pjesama nije klasična, nema tu pop refrena niti uobičajenih obrazaca, no u svakoj pjesmi Radiohead uspijeva iznenaditi. Album je prožet tjeskobom, mračnom slutnjom, atmosferom alijenacije koja je podjednako odraz društvenih zbivanja, kao i unutarnjih emocija članova benda. Posebice se tu ističu intimni stihovi Thoma Yorkea koji je za vrijeme rada na albumu prekinuo vezu s dugogodišnjom partnericom s kojom ima dvoje djece. To je jedan od razloga zašto se na albumu našla True Love Waits, legendarna pjesma koju uživo sviraju još od sredine devedesetih, a tek je s ovim albumom doživjela službeno studijsko izdanje, u aranžmanu koji je tipično radioheadovski “udaljen”; kao da prava ljubav čeka s druge strane zrcala. Kako doći do tog mjesta?

Možda se odgovor krije u Glass EyesWhere the path trails off / And heads down the mountain / Through the dry bush / I don’t know where it leads / And I don’t really care”.


2.

Nick Cave & The Bad Seeds – “Skeleton Tree
Piše: Vlatka Semenčić

Iako mnogi kao glavnu referencu ovog albuma ističu činjenicu da mu je umro sin, Nick Cave je većinu stihova napisao prije tog tužnog događaja, a i sam kaže kako je nakon toga bilo nemoguće nešto raditi. Album zvuči kao ispovijest i pokušaj izlječenja, ali to je, izgleda, proročanska sudbina princa tame. Tijekom svoje karijere neprekidno je koristio biblijske motive, zazivao i izazivao poput proroka. Ovoga puta ne provocira više instance, skrušen je, a Jesus Alone bi i bez doživljene traume bio objavljen na ovom albumu. To što stihovi bizarno odgovaraju onome što se dogodilo stvar je koincidencije.

Mračni motivi glavni su motivi karijere Nicka Cavea i Bad Seedsa. No, ovaj album donosi drugačiju vrstu mraka od dosadašnjeg. Ovdje je lajtmotiv tuga. Beskrajna tuga koja paralizira dok slušate pjesme. U promotivnom dokumentarnom filmu “One More Time With a Feeling” kaže kako misli da gubi glas. Možda je to razlog zašto je pjevanje uvelike zamijenio izgovaranjem stihova. Na taj način zapravo je dobivena nova dimenzija, zloslutnija no inače. U posljednjoj pjesmi, Skeleton Tree, vokal zvuči jako slabo, gotovo kao na umoru. Cave se s posljednjim stihovima “And it’s alright now” miri sa sudbinom.

Glazba Bad Seedsa svedena je na minimum. Nenametljiva je, no fantastično u svojoj jednostavnosti prati stihove. Ovo nije album koji će se slušati s guštom na repeatu. Kada ga poslušate, možda ćete čak poželjeti da ga nikada niste čuli. Ipak, dobro je poznavati “Skeleton Tree”, znati da je tu. Nemojte ga zaključati poput kostura u ormar, sjetite ga se s vremena na vrijeme.


1.

David Bowie – “Blackstar
Piše: Tim Hrvaćanin

Ovaj album postao je kultni u trenutku smrti Davida Bowieja. Rijetki umjetnici dobili su priliku napisati epilog vlastitog života. Kada je još k tome u pitanju život Davida Bowieja, cijela priča poprima nadrealne razmjere. Bowiejev “Blackstar” je Mozartov Requiem 21. stoljeća. Možda se usporedba čini pretjeranom, no Bowie je za popularnu kulturu isto što i Mozart za klasičnu glazbu, a jednako su vrijedni za ljudsko nasljeđe u cjelini.

Od prvih dana karijere Bowiejevo su stvaralaštvo obilježile teme svemira i zvijezda. Nijedan drugi naslov ne bi tako dobro stajao ovom albumu kao “Blackstar”. Vječni glazbeni kameleon i s posljednjim je albumom uspio iznenaditi i redefinirati svoj stil. Dok je povratnički album “The Next Day” iz 2013. zvučao kao hommage vlastitoj karijeri, “Blackstar” je nastavak puta u neistražena prostranstva svemira. Eksperimentalni album inspiriran je jazzom i prema riječima producenta Tonyja Viscontija, namjerno su izbjegavali rock’n’roll.

Album je snimljen u tajnosti u New Yorku uz prateći bend lokalnih glazbenika koje je predvodio jazz saksofonist Donny McCaslin. Saksofon je prvi instrument koji je Bowie naučio svirati i nimalo ne čudi njegova velika zastupljenost u zvuku albuma. Osim toga, album sadrži podosta elektronike, poput drum and bass bubnja u naslovnoj pjesmi i syntheva u završnoj stvari misterioznog naslova I Can’t Give Everything Away. Zanimljivo je da je u pjesmi Girl Loves Me Bowie upotrijebio Nadsat, fikcionalni jezik koji je Anthony Burgess kreirao za legendarni roman “A Clockwork Orange”.

Glazbeno je nesumnjivo riječ o briljantnom albumu, no njegova najveća ljepota krije se u bolno iskrenim stihovima. Nemoguće je ostati ravnodušan na uvodne riječi pjesme Lazarus: “Look up here, I’m in heaven, I’ve got scars that can’t be seen“. Biblijske usporedbe prisutne su i u naslovnoj pjesmi, u utješnim stihovima: “Something happened on the day he died, spirit rose a metre and stepped aside.” Na takve proročke riječi možete se samo nasmijati te prihvatiti poziv ovog istinskog nadčovjeka i pridružiti mu se u beskonačnim avanturama svemira.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari