„The Tortured Poets Department: The Anthology” (Taylor Swift): Sva ljepota i zablude

Slušam Taylor Swift od 2007. godine. Nisam se zaludio s prvim albumom, ali od drugog je krenulo žestoko. Poslušao sam svaki album valjda po sto puta, svaki b-side, svaki remix, pogledao snimke na stotine nastupa i nažalost, nikad nisam doživio „The Eras Tour” u Beču (šmrc, imao sam čak dvije ulaznice). Drugim riječima, imam dovoljno Swiftie staža da kažem koju i o posljednjem albumu „The Tortured Poets Department”, odnosno njegovoj produženoj varijanti, „The Tortured Poets Department: The Anthology” kojom se danas bavim.

Prošlo je dovoljno vremena, slegli su se svi dojmovi i ta početna zbunjenost i halabuka. Poslušao sam tu silu (nepotrebnih) pjesama u više navrata i s vremenskim odmakom zaokružio sam svoje misli o albumu.

„The Tortured Poets Department” i sva njegova ljepota (i) razočaranja

Danas, s odmakom, mišljenja sam da je ključ „The Tortured Poets Department” zapravo u atmosferi i ugođaju. Nije napravljen da bude izrazito prijateljski nastrojen prema radiju (izuzev I Can Do It With a Broken Heart), koliko god fanovima bio pamtljiv. Fortnight je čudan izbor za prvi singl, ali kad poslušate sve pjesme, odabir ima smisla. Opet, zbog atmosfere, pomalo spokojnog, umrtvljenog tona koji predstavlja ton i ozračje albuma i zbog toga je idealan izbor za otpočeti jedanaesti album Taylor Swift.

Naslovna pjesma albuma mi je promašaj, od tako teških stihova bi očekivao manje sladunjav rezultat. Razumno, vrlo je kontemplativno, ali očekivao sam nešto mračnije, što sam, srećom, dobio na drugim pjesmama.

Sviđa mi se humor na pjesmi Down Bad, naracija i ljepota na numeri Guilty as Sin?, ultimativnost i dvosmislenost pjesme loml. Općenito mi je Taylor na klaviru najdraža kombinacija. Volim strukturu i gudala na pjesmi Clara Bow. I naravno, svježinu (da, tako je) pjesme Fresh Out The Slammer, inače na prvoj s albuma koja me uistinu dobila.

Na „The Tortured Poets Department” događa se svojevrsna zona komfora za Taylor Swift. Apsolutna kulminacija njenog načina skladanja, nizanja slika, objašnjavanja, spajanja, pitanja… Slušatelj se gotovo počinje gubiti u njenom univerzumu. Slatko je ne znati istinu i baviti se pretpostavljanjem za koga je koja pjesma, koji stih, prčkati po X-u (iliti Twitteru), forumima, Facebook i WhatsApp grupama u cilju da za svaki stih nađem(o) objašnjenje, ali to nije potrebno.

S druge strane, što ako je i dalje upravo u tome štos? Tako su pjesme napisane, da zakrčkaju misli fanovima, da si stalno postavljaš pitanja. Tko? S kim? Kada? Koji je bio clue, hint, što sam propustio? Jesam li trebao skužiti da se o ovome ili onome radi(lo)? Jednom je to bilo na razini nagađanja, onda se dogodio „Folklore”, dan danas njen najbolji album, gdje je imala odmor od autobiografskog pisanja. I onda smo se s „Midnights” vratili pretpostavljanju da bi eksplodirali na „The Tortured Poets Department”.

Priznajem da sam lagano smoren s tim načinom prezentacije događaja i emocija te uspomena. I koliko god sam sretan što je našla svoj fah, zonu komfora za izraz, i po njoj postala poznata, radujem se nekoj drugoj, novoj Taylor Swift.

Vrijeme je za predah od Jacka Antonoffa

Štujem Jacka Antonoffa još godinama prije, nego je krenula plodonosna, dugogodišnja, Grammyjima okrunjena suradnja s Taylor Swift, ali konačno sam skupio hrabrosti naglas reći što mnogi fanovi misle.

Vrijeme je da Taylor Swift pauzira suradnje s Jackom Antonoffom.

Dok su na albumima „Folklore” i „Evermore” aranžmani funkcionirali prirodno, u skladu sa žanrom i emocijom, bili složeni gotovo čarobno, produkcija albuma „The Tortured Poets Department”, izuzev više akustičnih komada (@AaronDessner), mi je kao melankolična ekstenzija „1989 (Taylor’s Version)” – samo tamnija.

Samim time sama ta produkcija je suviše predvidljiva i na trenutke umarajuća. Ne zaboravljam da mi je, i dijelu moje Swiftie ekipe, prvo slušanje bilo izuzetno zbunjujuće, ujednačeno i dugo, gotovo zamorno za izdržati u cijelosti i bez prekidanja.

Čekali smo na neki prasak, na neku glazbenu ideju i trenutak koji neće biti savršeno ujednačen i steril(izir)an s ostatkom „The Tortured Poets Department” albuma. Čak ni urlajuća Florida!!!, suradnja s uvijek divnom Florence Welch, me nije dotakla, podigla ili izvukla iz cipela. Tako smo dobili još jedan album Taylor Swift bez značajnijeg produkcijskog iskoraka. Naravno, kao i na „Midnights” (i svim popratnim varijantama albuma), aranžmani su u ulozi pratnje lirskog kontempliranja Miss Capitaliste, ali, nažalost, automatski i nezanimljivi.

„The Anthology”, nastavak za one osobitog strpljenja

Još od prvog slušanja „The Anthology” ugošćuje moje „TTPD” favorite. Jednostavno je napravljen s više srca. Primjerice, The Black Dog je klasična, dobra stara Taylor s primjesom „TTPD drame”. Ima sve, emociju, gorčinu, zajedljivost, poetičnost. Sjajno.

So High School kao da je ispala iz nekog klasika među romantičnim komedijama ranih 2000-tih. Naravno, Peter, je možda najtužnija pjesma s oba izdanja. Da se vratim kratko na aranžmane, zamislite The Prophecy i The Manuscript u malo ozbiljnijim, odnosno više filmskim, soničnim izdanjima. Takvi tekstovi i ideje zaslužuju više truda oko prezentacije.

Rekao bih da ako je „The Tortured Poets Department” za širu publiku i komercijalni uspjeh, onda je „The Anthology” za obožavatelje. Priznajem, potonji ima više otegnutih i gotovo redundantnih ostvarenja nego „The Tortured Poets Department”, ali sviđa mi se nastavak indie osjećaja, paralele s albumom „Folklore” (peace i robin imaju i slične gitare), pjevanja koje izaziva atmosferu i slike Taylor kako se snima dok u beskraj vozi automobil na brzoj cesti kroz šumu na lagano kišan jesenski dan.

Konačna presuda

Naravno, kao i sa svom glazbom, tako i za „The Tortured Poets Department” i „The Anthology” moram biti u posebnom raspoloženju. U nekim periodima promišljanja, previranja po uspomenama, ovi albumi mogu biti dobra podloga za introspekciju.

Ne pripadam onom postotku obožavatelja koji za svako njeno novo izdanje kažu da je najbolje do sada, a niti se priklanjam mišljenju takvih kritičara. Da su nam „The Tortured Poets Department” i „The Anthology” ponudili jedne od najljepših stihova Taylor Swift u diskografiji, jesu. Da imam(o) nove fan favorites, dakako. Da mi je potrebna pauza od takvih emocija u njenoj glazbi i takvih pjesma u njenoj diskografiji, svakako. Ovim riječima ne umanjujem veličinu ovog dvostrukog izdanja, već bih rado da (i taj manji dio) njenih obožavatelja formira dozu kritičnosti prema njenoj glazbi.

Više od ičega se veselim „Reputation (Taylor’s Version)” i nadam se kreativno riskantnijim potezima iz Taylorinog trezora. Dobro znamo da kad se vine u nešto novo, drugačije, da uvijek ispliva samo glazbeno bolja.

Za kraj podsjetnik na popis pjesama oba izdanja uz pokoji komentar.

1. Fortnight (Ft. Post Malone)
2. The Tortured Poets Department
3. My Boy Only Breaks His Favorite Toys
4. Down Bad
5. So Long, London
6. But Daddy I Love Him
7. Fresh Out The Slammer
8. Florida!!! (Ft. Florence + the Machine)
9. Guilty as Sin? (najdraži refren na izdanju)
10. Who’s Afraid of Little Old Me?
11. I Can Fix Him (No Really I Can)
12. loml (ludo dobar most)
13. I Can Do It With a Broken Heart
14. The Smallest Man Who Ever Lived
15. The Alchemy
16. Clara Bow
17. The Black Dog
18. ​imgonnagetyouback
19. The Albatross
20. Chloe or Sam or Sophia or Marcus
21. How Did It End? (najdraži most na izdanju)
22. So High School (najveće iznenađenje na izdanju)
23. I Hate It Here
24. ​thanK you aIMee
25. I Look in People’s Windows
26. The Prophecy
27. Cassandra
28. Peter
29. The Bolter
30. Robin
31. The Manuscript

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.