Isprane šljokice: Treća sezona Euforije je vizualno raskošan, ali narativno beživotan spektakl
Kada se prije nekoliko godina pojavila na malim ekranima, Euforija (HBO) je udarila u televizijski mainstream poput neočekivanog udarca u pleksus. Bila je vizualno opojna i narativno agresivna studija adolescentske tjeskobe modernog doba, djelo koje je zaista posjedovalo onaj opasni, autodestruktivni nerv.
Druga sezona već je patila od boljke prevelikih ambicija. Forma je pomalo počela gušiti sadržaj, ali je i dalje zadržala dovoljno mračne energije da vas drži prikovanima uz ekran.
A treća sezona? Treća sezona je, nažalost, onaj trenutak kada perspektivan autorski projekt dobije neograničen budžet i apsolutnu slobodu, samo da bi se urušio pod težinom vlastite taštine.
Konfekcijski proizvod
Euphoria se u svojoj trećoj sezoni pretvorila u ono što je nekoć kritizirala – konfekcijski proizvod. Sve je tu: i hipnotička kamera, i vrhunska scenografija, i besprijekorna fotografija, ali duše više nema. Radnja je mlaka, emotivno isprazna i, da iskoristim najprecizniji mogući izraz za ono što nam se nudi pred očima – bleh.
Ne mora svaki gledatelj biti ciljana publika za hiper-stilizirane mikro-traume generacije Z, ali lako je prepoznati kada vam netko pod krinkom duboke autorske vizije prodaje maglu zapakiranu u neonske lampe i slow-motion kadrove. Kreator serije Sam Levinson u novim je epizodama zaboravio osnovno pravilo televizije: da bi nam bilo stalo do likova dok se utapaju u vlastitim porocima i lošim odlukama, radnja mora imati smislenu putanju. Umjesto toga, dobili smo narativnu impotenciju i prešetavanje pred kamerama.
Od autentičnog generacijskog krika do dizajnerske sapunice
Ono što najviše frustrira u novoj sezoni je besramno recikliranje vlastitih motiva. Rue (Zendaya, koja i dalje glumački nosi ovu seriju na svojim leđima daleko bolje i uvjerljivije nego što to sam scenarij zaslužuje) se vrti u krugovima koji više ne izazivaju suosjećanje, već čisti umor. Njezina borba s ovisnošću, nekoć prikazana s mučnom, gotovo dokumentarnom brutalnošću, sada djeluje rutinski, kao odrađivanje ugovorne obveze bez prave opasnosti. Nema tu više onog sirovog mesa. Ostali likovi, bačeni u vjetar Levinsonove redateljske indulgencije, bauljaju kroz epizode bez nekog kompasa, služeći tek kao zgodni manekeni za impresivne kostime i još impresivniju šminku.
Oslanjanje na estetiku
Radnja treće sezone razvlači se poput stare, bezukusne žvakaće gume. Dijalozi su izgubili oštrinu, a nekadašnja transgresija pretvorila se u prvoloptašku provokaciju.
Kada šokantnost postane jedini alat kojim autor raspolaže, a pritom se koristi toliko predvidljivo i proračunato, ona prestaje biti šokantna. Postaje tek naporna, iritantna kulisa koja maskira činjenicu da pisac jednostavno više ne zna što bi sa svojim likovima.
Euforija izgleda kao dvosatna modna revija za kolekciju koju nitko zapravo ne želi nositi. To je televizija koja se oslanja isključivo na estetiku, nadajući se da gledatelj, opijen vizualnim senzacijama, neće primijetiti da u središtu svega zjapi ogromna praznina. Šljokice su se isprale, a mamurluk je ostao. Treća sezona nije samo promašaj; ona je – što je za seriju ovakvog pedigrea neoprostiv grijeh – razvučena i zamorna.
_________________________________
Kreator, scenarist i redatelj
Sam Levinson
Glumci
Zendaya, Sydney Sweeney, Jacob Elordi, Alexa Demie, Hunter Schafer, Maude Apatow, Colman Domingo, Eric Dane, Martha Kelly, Chloe Cherry, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Toby Wallace
