THE MIDNIGHT GOSPEL: Natripani vodič kroz galaksiju i egzistenciju
Jedna je stvar jasna od prve minute nove serije The Midnight Gospel – ovo nije za svakoga. U gledanje sam krenula bez ikakvog prethodnog znanja, kao totalna tabula rasa i iskustvo gledanja mi je bilo kao probijanje kroz zamršenu egzistencijalističku lektiru u srednjoj školi. No, nemojte trčati pred rudo i iz moje prethodne rečenice iščitati tvrdnju da je The Midnight Gospel jednaka dobroj egzistencijalističkoj lektiri. Trudi se to biti, svakako.
Gledati sam krenula zapravo ponukana vizualom serije tijekom kratkog boravka na Netflixu, jer čim je nešto šareno i neobičnog izgleda, želim provjeriti. Nastavila sam gledati jer sam morala saznati o čemu oni to.
Can I interview you for my podcast?
Ne mislim da će vam čitanje o seriji prije nego je pogledate uništiti iskustvo, jer je ova serija ionako jedna od onih koje morate pogledati više puta da dobijete najbolje od nje. Gledanje u komadu? Pa, tako sam je ja odgledala, ali možda je bolje da gledate epizodu po epizodu i procesuirate viđeno.
A o čemu se uopće radi i čemu ovoliko filozofiranja na početku? Za razliku od mene, The Midnight Gospel u priču ulazi in medias res, u pravom smislu te riječi. Prvu sam epizodu provela pokušavajući shvatiti što se događa, a 20 minuta epizode nije se činilo kao dovoljno vremena za to. I nije bilo.
Serija prati Clancyja, koji me neodoljivo podsjećao na našeg čarobnjaka Štapića iz Čudesne šume, a Clancy je autor podcasta, odnosno spacecasta („It goes out in space.“) koji nosi isto ime kao i serija. Clancy živi u dimenziji nazvanoj The Chromatic Ribbon, ima simulator svjetova u obliku vagine, gurne glavu u njega i simulator mu izrodi novi svijet kad god mu se to prohtije. Clancy svaki put s novim avatarom posjećuje svjetove koji umiru, na rubu su apokalipse, izmučeni zloćom i pronalazi likove koji mu iznose svoje životne filozofije. Svaka epizoda donosi novi svijet i potpuno nove likove. Jedina konstanta su Clancy i sveopći osjećaj da on bježi od samog sebe. Kao i osjećaj da smo popodne odlučili provesti na LSD-u.
Izobilje krvoprolića i filozofiranja
The Midnight Gospel je nastao iz ideje Pendletona Warda, tvorca kultne animirane serije Adventure Time, da animira stvarni podcast Duncana Trussella „The Duncan Trussell Family Hour“ u kojem sa svojim gostima govori o meditaciji, spiritualnosti i halucinogenima. Duncan i posuđuje glas Clancyju, a njegovi stvarni gosti pretvoreni su u ćaknute likove serije.
Međutim, animiranje podcasta nije obavljeno kao prikaz voditelja i njegovih gostiju u studiju u animiranom obličju, već je ono što se događa na ekranu i ono što čujemo gotovo u potpunosti nepovezano, naročito u ranijim epizodama sezone. Tako prva epizoda prikazuje apokalipsu u kojoj zombiji napadaju ljude, dok Clancy intervjuira sićušnog predsjednika (SAD-a? Svijeta? Postoji li razlika u tome u filmovima i serijama?) o njegovim stavovima o legalizaciji droga. Predsjednik snajperom skida glave zombija i nonšalantno govori o tome da ne postoje dobre i loše droge, samo dobri i loši konteksti. Serija je izašla 20. 4., uostalom.
Nerijetko se dogodi da likovi upadnu u životnu opasnost, jedva se izvuku iz nje i samo nastave u tonu vrlo specifičnom za jedan podcast raspravljati o meditaciji ili ljudskoj smrtnosti. Je li želja ove serije da nam istrenira um u onome što zagovara budistička meditacija – odbacite sve što vas ometa i fokusirajte se na tišinu pa će vam se otvoriti svjetovi? S tim da je tišina u ovom slučaju filozofiranje, a ometači su proždrljivi zombiji, ubojiti klaunovi, očajni zatvorenici u devet krugova pakla zatvora ili osvetnički pohod zaljubljene srednjovjekovne djeve a la Ivana Orleanska koji neometano operiraju u pozadini.
Dijelovi dijaloga preuzeti su direktno iz Trussellova podcasta, što pojačava dojam odvojenosti vizualnog i auditivnog, a zbog obilnih količina krvi, raspadajućih tijela i zapravo naturalističkih scena dobar dio vremena samo skupljate upitnike iznad glave.
Na čemu si ti?
Slobodno zadržite te upitnike, jer nisam u potpunosti sigurna koja je pouka serije. The Midnight Gospel si, kao uostalom svaka serija današnjice koja drži do sebe, dopušta nekoliko meta momenata – likovi Clancyja koji put nazivaju Duncan, nakon čega ih on ispravi, a u jednom kratkom trenutku iz animiranog se svijeta (meditacijom?) probijemo do stvarnog studija u kojem Trussell i njegov gost snimaju podcast za seriju.
Serija je svakako istraživanje ljudske svijesti, otvaranje vrata različitim perspektivama, propitkivanju i potrazi za istinom. Kako radnja odmiče, tako pozadinska događanja postaju manje ometajuća i kaotična, a ima i više poveznica između onoga o čemu se priča i onoga što gledamo. U nekim se epizodama to toliko dobro pogodi da je lako moguće pustiti suzu ili osjetiti barem blago prosvjetljenje.
Međutim, ponekad se dogodi i to da se serija previše razilazi pa apsolutno ništa ne dobijete od epizode ili dobijete samo nepovezane djeliće. A to je šteta, jer serija je obilata kako zabavnim neobičnostima, tako i dubokim promišljanjima. Tu je i dodatna činjenica da postoji labava opća radnja kao vezivno tkivo, koja djelomično dobiva zadovoljavajuće razrješenje na kraju sezone. Vjerujem da je poticaj serije da je se pogleda više od jednom ili dvaput, za što je i dovoljno kratka.
Strpljen-zadovoljen
Jedna od najjačih strana serije svakako je njena animacija. Fluidnost, neograničenost i gotovo zaslijepljujuća šarolikost Wardova stila koji smo već upoznali u Adventure Time ovdje još više dolaze do izražaja. Odlično iskorištava fluidnost tema razgovora iz Trussellova podcasta, a teme koje se provlače upotpunjuje vizualno. Taj ton prati i glazba, s hrpom synth tonova, psihodeličnim rockom i zastrašujućim verzijama pjesama punim disonantnih tonova, baš kao što je i čitava serija dobrim dijelom disonantna.
Stoga, ako dovoljno otvorite um i općenito imate afinitete za filozofsko i spiritualno, ova vam serija može dobro leći, makar je morali pogledati nekoliko puta. Ako nemate strpljenja za probijanje kroz prašumu šašavosti, sveopće zbunjenosti i pronicljivih rasprava s blagom glavoboljom, onda imate svako pravo preskočiti ovog daljeg rođaka Adventure Timea.
