Thomas Enger – novi Jo Nesbø: “Ako se međusobno ne razumijemo, teško je živjeti u zajedništvu”

Henning Juul norveški je novinar kojeg progoni prošlost. Dvije godine nakon gubitka sina u strašnom požaru vraća se na posao. Unatoč nadi da će za uhodavanje dobiti neki lagani poslić, Juul dobiva zadatak izvijestiti o brutalnom ubojstvu mlade žene. Policija želi slučaj riješiti najbrže što je moguće, ali Henning Juul smatra da nije sve tako jednostavno kako se čini.

Tako izgleda sažetak krimića Opečen  norveškog autora Thomasa Engera koji je na predstavljanje svoje knjige u ponedjeljak iz Osla došao u Zagreb, točnije u knjižnicu Tin Ujević. U organizaciji Hrvatsko- norveškog društva i nakladničke kuće Fokus komunikacije koja je i izdala Engerovu knjigu u Hrvatskoj, Thomas Enger dobio je priliku predstaviti se i hrvatskoj publici.

Iako je ovo prva knjiga Thomasa Engera prevedena na hrvatski, Opečen je prva u serijalu od predviđenih šest knjiga, od čega su tri već izašle u inozemstvu.  Čovjek kojeg nazivaju novim Jo Nesbøom kaže kako je oduvijek volio pisati; čak i dok su njegovi školske kolege bježali od pisanja eseja, njemu je to predstavljalo užitak.

“Iako nisam oduvijek znao da želim biti pisac, znao sam da želim pisati, imao sam potrebu za tim. Zato sam i studirao novinarstvo.”

“Zanimljiva je priča kako je počeo svoju karijeru kao pisac : “Nakon što sam sa dvadesetak godina prošao kroz težak prekid s curom, trebao mi je razlog za ustajanje iz kreveta ujutro. Počeo sam pisati i shvatio da je to ono što mi treba i što želim.”

Put objavljivanja knjige veoma je dug, a Thomas Enger se borio s pisanjem čak petnaest godina : “Pisanje romana nije nešto što traje nekoliko tjedana. Nekad je potrebno i više godina a u tom procesu često pomislite na odustajanje.”

Enger jest odustao, ali ne od pisanja nego od novinarstva i to 2008. godine. Tad je prvi put dobio ideju o novinaru Henningu Juulu. Šest mjeseci je planirao radnju onoga što će uskoro postati roman Opečen. Tada je shvatio da ima materijala za serijal od šest knjiga. Upravo radi na četvrtoj knjizi, a one koje su dosad izašle prevedene su na dvadesetak jezika. Iako taj uspjeh ne uzima zdravo za gotovo, Thomas Enger kaže da je to na neki način možda i zaslužio: „ U ovom poslu nema prečica. Svaki dan radim jako dugo i trudim se postati bolji pisac kako bih svojim čitateljima mogao ponuditi bolje priče.“

Autor ističe da  ovim romanom nije želio ispričati samo životnu priču duboko traumatiziranog  glavnog lika, Henninga Juula, nego i ljudi koji ga okružuju, primjerice njegove bivše supruge koju Juul još uvijek voli. Želio je dočarati mali dio svemira u kojem njegov glavni lik postoji. Enger također priznaje kako Henning Juul ima velik dio njegove osobnosti :

“Da bi knjiga bila dobra, shvatio sam da mi lik mora biti blizak. Zato sam ga napravio novinarem, zato voli nogomet i sviranje klavira. Na neki način Henning Juul je novinar kakav sam ja želio postati – on je bolji novinar, ali zato ja pišem bolje priče.”

U čitavom djelu isprepliće se trauma glavnog lika sa suptilnim humorom i tako donosi osvježavajuću notu pomalo mračnom djelu. Zanimljivo je i to da je način na koji je žena u romanu ubijena povezan s islamom, točnije šerijatskim zakonom. Enger kaže da mu je ideja za to došla u snu a umetanjem toga dijela priče želio je istražiti kako bi se Norvežani nosili s takvom vrstom umorstva usred Osla. Pokušao je istražiti utjecaj nove kulture :

“Ja ne umećem političke ideje u svoje romane, ali jednom kad sam došao na ideju pisanja o šerijatskom zakonu, shvatio sam da ne znam ništa o tome. Znao sam da to moram istražiti i objasniti svojim čitateljima što je to šerijatski zakon i kako funkcionira.”

Međutim, jedna od glavnih tema u djelu nije sukob kultura, nego strah od nepoznatog : “Ljudi se boje stvari koje ne poznaju. Ako se međusobno ne razumijemo, teško je živjeti u zajedništvu.”

Romani kriminalističke tematike jako su popularni u Skandinaviji. Samo u Norveškoj prošle ih je godine objavljeno čak 49. Thomas Enger to pokušava objasniti mentalitetom Skandinavaca koji čak i za Uskrs imaju običaj odlaziti u kolibe u planine i čitati kriminalističke romane.

“Mislim da ljudi vole pobjeći od vlastita života, vlastitih problema. Vole biti prestravljeni. Krim romani dio su tradicije u Norveškoj.”

“Osim tradicije razlog tolike popularnosti kriminalističkih romana u Skandinaviji mogli bi biti i izdavači koji se za svakog novog pisca trude povući paralelu s nekim poznatim piscem romana kriminalističke tematike kako bi novi roman bio prodavaniji.”

Ovaj svestrani pisac, osim pisanja bavi se i glazbom za koju kaže da ima velike ambicije i da želi jednom napraviti mjuzikl u kojem će povezati svoje priče i glazbu. Ipak, ističe da pisanje i glazba nemaju puno zajedničkog :

“Glazba je nešto što mi dolazi instinktivno, s osjećajima. Oko pisanja se moram potruditi, razmisliti, istražiti. Jedina poveznica mogla bi biti kreativnost.”

To bi mogla biti još jedna poveznica s Nesbøom, s obzirom da se i on bavi glazbom. Enger kaže da mu ne smeta što ga uspoređuju s tako velikim piscem, dapače. Ipak, pomalo je teško dostići uspjeh Jo Nesbøa :

“Ne očekujem da će se ljudima sviđati moje knjige onako kako im se sviđaju Nesbøove. Želio bih biti prepoznat po nekim vlastitim obilježjima i želio bih, prije svega, zadovoljiti vlastitu publiku.”