Tin Ujević: “Meni je sveta tuga, ali svetija radost” ili Salut au monde
„Dingač.
Tišina.
U tamnom kutu plač.
Nema više Tina.“
(Vjekoslav Majer)
Prije točno šezdeset godina, sat i 25 minuta poslije ponoći, u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, u teškim mukama, u 64. godini života, od raka jednjaka preminuo je Augustin Josip Ujević. Ili bolje reći Irac Saar Tin, kako se sam prozvao u beogradskom razdoblju svog života ili pak gospodin Aspahaltus (=Vrgorčanin) kako se ponekad potpisivao ili samo Tin Ujević, veliki ujko hrvatske poezije, kako ga od milja ja znam nazivati.
Kad već nisam u stanju ispitati tajne Mjeseca, ispunjen velikim poštovanjem, ljubavlju i privrženošću, barem mogu pokušati objasniti Tina, ispitati, proučiti i možebitno ga sebi i vama predočiti kao jedno od zanimljivijih čuda, a usto koje je objašnjivo. (Barem se nadam da ću tako velik zadatak jednog dana uspjeti učiniti u nekoj prikladnijoj formi od ovog kratkog teksta.)
Usprkos tome što vjerujem Tinu i u Tina kao u jedno čudo; i usprkos tome što postoji osnovana sumnja da je Tin kao znalac o budizmu i u jednoj mjeri življenjem po nauci budizma, možda pred kraj života postigao samosvojnim naporima nirvanu, postavši time jedan od malobrojnih Buddha (vjerojatno bi ovu tvrdnju ismijao); smatram kako je potrebno demistificirati ga ako želimo proniknuti u njegovu tajnu.
Tin je bio samo čovjek. No, nevjerojatan čovjek! Bio je čovjek koji je pobijedio riječi i dobio mogućnost da bude njihov vladar, a odlučio postati njihov prijatelj; čovjek koji je bježao od života, a živio ga punim plućima; čovjek koji je izražavao i time krotio svoje najbolnije i najcrnje vriskove prouzrokovane samoćom duha i slabošću tijela; čovjek koji se kao mladić u Parizu družio s Modiglianijem, Chagalom, Trockim, Erenburgom ili koji je u tim mračnim desetim godinama 20. stoljeća slao pisma podrške tada isto mladom Benitu Mussoliniju; čovjek koji je po povratku iz Pariza prekinuo kontakte sa svojom obitelji i većinom dotadašnjih prijatelja, te koji je bio nesretno zaljubljen u Lucille, pokćerku srpskog političara Milenka Vesnića; čovjek koji je nakratko bio i francuski legionar; čovjek koji se posvađao sa svojim učiteljem Matošem zbog politike, a ne književnosti, kako su nas u srednjoj školi učili. Tin (tada još Augustin) je bio čovjek velikih političkih i životnih ambicija, ali i velike naivnosti, zbog čega je doživio konačan slom i unutarnje poetsko buđenje u Parizu pred kraj Prvog svjetskog rata, potom gradivši sebe kao Tina. Bio je grešan čovjek. Kozmopolit. Ekstrovert. Nacionalist. Hrvat. Ljevičar. Radikal. Introvert. Slobodar. Buddha. Jugoslaven. Irac. Što god. Bio je zamaskirani žitelj svijeta, ionako već prožetog saturnalijama.
„Neću upućivati na svoju biografiju, jer je uloga umjetnosti da otkupljuje od biografije i da je čini suvišnom kao uzorna haljina pred kojom se odlažu dronjci.“
Shodno ovoj Tinovoj rečenici prelazimo na njegovu umjetnost i instantno upadamo u svijet protuslovnih suglasja, u izokrenuti prema nebu bezdan sa zametnutim vrhom i nepostojećim dnom. Ako je poezija dan, u najljepše i najtoplije njegove dijelove i predjele, od Rimbaudove ludičnosti, preko Whitmanovog orijaštva duha do Verhaerenovih nebesa, no i onog samo njegovog, britkog, ujevićanskog, iskonskog, neoskvrnutog i od života sačuvanog i nekontaminiranog, dječjeg.
„I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.“
Tinova poezija prikaz je ljepote i bogatstva hrvatskog jezika. Prikaz je snage i stamenosti nepokolebanog duha jednog sposobnog, a ranjenog čovjeka, čije je postojanje pretvoreno u obris i nesebičnu žrtvu zbog viših i neizrecivih ciljeva. Iz nje se iščitava žal zbog izdaje fizičkog svijeta bježanjem u sebe. Skrivena je u njoj i svjesnost i odgovornost prema tijelu, toj kopreni koje se nikako nije mogao osloboditi, a koja je i dalje pripadala i propadala u životu i dijelila ga od biti. Ipak, Tin je, siguran sam, život volio. Tinova poezija je himnička vizija života, ali ne blagoglagoljivost. Ona nudi optimizam zbog mogućnosti postizanja duševnog mira, usprkos prisutnosti znanja o nemogućnosti sreće. Ona je kao neka druga realnost koja daruje zaborav i putokaz k nekom novom svijetu, s nekim novim sjećanjima.
„Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati.“
Tin je itekako bio svjestan vremena u kojem je živio i nepovoljnog mjesta koje je poezija u njemu zauzimala. U svojem eseju Sumrak poezije čak je napisao kako ona umire i kako će umrijeti. Iako je to napisao, ja se ne mogu oteti dojmu kako je to ironija i da je zapravo htio postići suprotan dojam, odnosno negodovanje na tu tvrdnju kod doraslih čitatelja pjesnika.
“Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.”
Ako nije bila u pitanju ironija, Tin je onda napravio neoprostivu grešku koja se kosi s njegovim kompletnim djelom, koliko god ono bilo protuslovno i eklektično, a što eksplicitno dokazuju citirani stihovi. Poezija se može ubiti samo na jedan način. Paradoksalno, pisanjem i ispisivanjem poezije. I tim istim, dolaženjem do završetka, to jest do zadnje pjesme. Ali, nitko ne može i nitko se ne bi smio usuditi dati odgovor kada će ono završiti, pa ni Tin. Svejedno, svi umjetnici bi ipak trebali biti svjesni takvog negativnog raspleta. Kako se kaže, bez sumnje nema vjere. Ali ako postoji želja za stvaranjem, mora postojati vjera kako to nije uistinu besmisleno kako je Tin napisao. I naravno, mora se stvarati.
Dominantno pak mišljenje velike većine suvremenih pjesnika o Tinovu stvaralaštvu kao arhaičnom i zastarjelom proizvodu jednog uglednog ispičuture, jednostrano je. Iščitavanje Tina, pogotovo kasnog iz zbirke pjesama Žedan kamen na studencu, daruje u svojoj kompleksnosti, skicu slike nastavka onog što za života nije stigao dovršiti, a što je itekako današnje i aktualno.
Kao zaključak, ponovit ću još jednom kako Tin nije bio samo mitski patnik, genijalni pjesnik i atrakcija kavane, već čovjek od krvi i mesa, sa žuljevima na nogama i rukama i duši, koji je živio i preživio. Sjetite se Tina.
“Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine.”