“Tri zime”: Usporedba zagrebačke i ljubljanske predstave uz osvrt na dramu Tene Štivičić
“Tri zime” Tene Štivičić je zaista odlična drama. Praizvedena krajem 2014. u prestižnom National Theatre u Londonu, autorici je donijela nagradu Susan Smith Blackburn za najbolju dramatičarku engleskog govornog područja. Zanatski iznimno vješto napisan tekst već sada zaslužuje mjesto među antologijskim djelima hrvatske dramske književnosti. Autorica kroz sudbine desetak likova tematski obrađuje niz pojava iz svakodnevnog života poput sukoba generacija, seksualnosti, obrazovanja i braka, a nenametljivo komentira društveno-političke sustave hrvatske prošlosti i sadašnjosti, od kralja Aleksandra preko ustaša i partizana do raspada Jugoslavije i Europske unije.
Drama je podijeljena u 14 scena koje se zbivaju u tri razdoblja – 1945. u noći u kojoj se Ruža Kralj sa svojim suprugom i majkom useljava u novu kuću, 1990. na dan sprovoda Ruže Kralj te 2011. uoči i na dan vjenčanja Lucije Kos, Ružine unuke. Spomenuta obiteljska kuća nije samo mjesto radnje, ona je istovremeno nijemi svjedok obiteljske prošlosti te katalizator dramskih zbivanja, s njome radnja počinje i završava, od useljenja Ružine obitelji u kuću Amruševih do restauracije kuće koju je inicirala i realizirala najmlađa Lucija. Navedene godine ciljano su odabrane kako bi se kroz već spomenuti širi društveno-politički kontekst preciznije oblikovala povijest jedne obitelji i sudbine njenih članova. Likovi u tom smislu zauzimaju različita stajališta, od Aleksandra Kralja koji je bio mobiliziran u vojsku NDH, preko umirovljenog jugonostalgičnog profesora Vladimira Kosa do nacionalistički nastrojenog Švabe.
Štivičić je ispisala nekoliko sjajnih dijaloga koji vjerno dočaravaju odnose između sestara, između supružnika koji s mnogo nesigurnosti i dozom nepovjerenja tek započinju svoj brak, između supružnika u trenutku raspada njihovog braka te između supružnika koji su već jako dugo u mirnom braku, no uvijek postoji trenutak za pogled u prošlost i preispitivanje vlastitih izbora. U grupnim prizorima na dan sprovoda i svadbe, svakodnevnih pojava preko koji se autorica dotiče i tradicije, dočarane su rasprave kakve svi vodimo na sličnim obiteljsko-prijateljskim okupljanjima. Kroz dramu je raspoređeno i nekoliko opširnih monologa koji nude emocionalne priče i otkrivaju ključne podatke o sudbinama pojedinih likova, poput Sašine priče o bijegu od partizana, Ružine priče o skrivanju od ustaša, Vladine zdravice o braku ili Lucijine bukvice ostatku obitelji.
Ono najbolje i najzanimljivije u drami “Tri zime” njeni su ženski likovi. Način na koji je Štivičić opisala i oživjela četiri generacije žena zaista je vrijedan divljenja. Ženski su karakteri živopisni, ali potpuno realistični. One se nose sa svakodnevnim iskušenjima – oproštaj od pokojne majke, dugotrajni razvod od nasilnika i alkoholičara, želja za očuvanjem obiteljske baštine, briga za umirovljene roditelje… One su emancipirane, snažne i samostalne te pokraj tih žena muškarci ispadaju mekušci. Ruža Kralj je ta koja je riješila obiteljsko stambeno pitanje i pronašla posao svom mužu, Dunja Kos je izgradila uspješnu firmu u Njemačkoj, njen je suprug tek formalno direktor, dok Alisa govori svom ocu da se cijeli njegov život cijela četa žena brine o njemu.
Gledano u širem kontekstu, nekoliko je medija uz “Tri zime” spomenulo ime Lade Kaštelan kao vodeće autorice suvremenog hrvatskog ženskog dramskog pisma. Stoga valja istaknuti njenu dramu “Posljednja karika” koja, kao i “Tri zime”, okuplja nekoliko generacija žena jedne obitelji. Glavna je junakinja trudna i ona se na fiktivnoj večeri susreće s majkom i bakom. Stvar je u tome da su one istih godina kao i protagonistica. Na taj način, u limbu vlastitog uma i u iščekivanju djeteta kao prijelomne točke svog života, junakinja uspoređuje gdje su se njeni preci nalazili kada su bile njenih godina. Tako i ti likovi dobivaju jedan širi društveno-politički kontekst svojih životnih priča. Poetična i pomalo nadrealistična “Posljednja karika” je nedvojbeno među najboljim tekstovima suvremene hrvatske dramaturgije.
Kuća u Zagrebu ili Dresdenu?
Dok su sličnosti s “Posljednjom karikom” prvenstveno tematske prirode, sam koncept priče “Tri zime” dosta podsjeća na dramu “Kamen” (Der Stein) jednog od najizvođenijih suvremenih njemačkih dramatičara Mariusa von Mayenburga. “Kamen” se odvija u obiteljskoj kući u Dresdenu u pet vremenskih razdoblja (1935., 1945., 1953., 1978. i 1993.) i prati nekoliko generacija žena iz dvije obitelji. Radnja je, kao i u “Tri zime”, ispričana nelinearno, razdoblja se međusobno isprepliću, a fabula počinje tako da se Witha i njen suprug Wolfgang useljavaju u građansku kuću bogatih Židova koje je nacistički režim protjerao. Njihovi se potomci zatim izmjenjuju kao stanovnici kuće te bore nad njenim vlasništvom.
Kao i kod “Tri zime”, likovi su određeni njemačkom političkom poviješću, a kuća je ponovno ta koja čuva obiteljske tajne. Sličnosti tu staju jer se radnja “Kamena” vrti oko sukoba tih dviju obitelji, namjerno zakopanih tajni te iskrivljene povijesti. “Tri zime” su tematski znatno šire i većina drame odvija se u današnjici, uz već opisane motive koji pripadaju suvremenom društvu, dok je povijest iskorištena za dublju karakterizaciju likova. Valja dodati da je drama “Kamen” praizvedena 2008. godine u koprodukciji Salzburger Festspiele i Schaubühne u Berlinu, a kasnije je izvođena i u Litvi te Residenztheatru u Münchenu.
“Tri zime” na Gavellinim večerima
U sklopu ovogodišnjih Gavellinih večeri igrale su “Tri zime” HNK u Zagrebu u režiji ravnatelja Drame Ivice Buljana te “3 zime” Mestnog gledališča ljubljanskog u režiji Barbare Hieng Samobor, dugogodišnje ravnateljice tog velikog slovenskog kazališta. Ljubljanska predstava premijerno je izvedena 21. travnja, zagrebačka 30. travnja. U obje je produkcije naglasak na tekstu i glumačkim izvedbama, što priliči premijernom hrvatskom odnosno slovenskom uprizorenju tako značajnog teksta. Predstava HNK u Zagrebu je ipak uvjerljivija i zanimljivija od ljubljanske inačice, već i zbog toga što je riječ o “zagrebačkom tekstu” koji prirodno bolje leži hrvatskim glumcima.
“3 zime” Mestnog gledališča ljubljanskog poprilično je dosadna predstava bez ikakvog ritma ili dinamike. Redateljica cijelu predstavu ubacuje stanke između replika kako bi time pojačala dramsku napetost, no efekt je ispao posve suprotan jer glumci neprestano ispadaju iz ritma igre, zbog čega i publika gubi koncentraciju. U prvoj sceni, za vrijeme večere, svi likovi govore istovremeno kako bi se dobio dojam spontanosti jednog obiteljskog obroka, no i ovdje je efekt suprotan jer je puno toga nejasno ili se ne čuje. Likovi su oblikovani tipizirano, čak u nekim trenucima zapinju u klišejima, što se očituje u prosječnim i nenadahnutim izvedbama inače izvrsnog glumačkog ansambla MGL-a.
Dojam su upotpunili nemaštoviti prijelazi između prizora. Naprosto se zatvori zastor i nekoliko minuta čeka do sljedeće scene. Zastor se još k tome svaki put počinje zatvarati prije no što su izgovorene sve replike i zadnje rečenice većine prizora ostaju izgubljene. Kako bi se za vrijeme tih promjena čekanje skratilo, dodana im je zvukovna podloga. Prvo moramo slušati nekakvo škripanje namještaja, zatim se imitira radijska ili televizijska postaja s retro jugoslavenskim reklamama, onda posve neočekivano čujemo narodnu zagorsku pjesmu Gore, gore, sončece u izvedbi ansambla Lado, a potom slušamo njemačkog šlagera Udu Jürgensa i pjesmu Immer wieder geht die Sonne auf. Glazbeni brojevi svakako su ugodniji od škripanja namještaja, zvukovi na neki način prate radnju (selidba susjeda, šlager za gastarbajtere…), no na kraju svega ipak ostaje samo dojam potpunog kaosa.
S druge strane…
Nije ni zagrebačka produkcija bez mana, no glumački ansambl je toliko uživljen da s uzbuđenjem pratite svaki trenutak predstave. Dojam je upotpunjen time što je do punog izražaja došao humorističan potencijal teksta koji izvire iz sarkastičnih društveno-političkih referenci ili jednostavnih replika poput “jel to jedno od onih pitanja gdje sam najebo što god da kažem”. Prijelazi između prizora, bolna točka predstave MGL-a, riješeni su tako da likovi ulaze na pozornicu pred kraj scene koja prethodi njihovoj, što isto tako nije maštovito rješenje, no barem se efikasno uštedjelo vrijeme te postigla simbolična veza između likova koji se istom kućom kreću u različitim razdobljima.
Tome je doprinijelo i odlično scenografsko rješenje Aleksandra Denića koji je prostor kuće kreirao uz ogromno zrcalo koje visi iznad pozornice. U njemu se reflektira tlocrt kuće i glumci koji se kreću scenom, no na simboličan način i odnosi među članovima te obitelji. Zaista je šteta što je odličan efekt zrcala pomalo nagrđen crvenim lampicama koje posve nepotrebno prikazuju u kojem se razdoblju drame nalazimo, dok tlocrt nije posve raznatljiv jer je pod prekriven prahom koji nema neki smisao. Uz to je u prvom dijelu predstave scena prenatrpana namještajem, dok drugi dio pokazuje da je nekoliko komada pokućstva sasvim dovoljno za funkcioniranje ove priče. Darjan Mihajlović Cerar u ljubljanskoj je predstavi zatvorio prostor kuće zidovima u prikladnom stilskom razdoblju, a za vrijeme već spomenutih prijelaza između scena mijenjaju se komadi namještaja. Cerar je odabrao i bolje komade namještaja te njima nije prenatrpao scenu, realistično dočaravši građanski stan.
Usporedimo li glumačke kreacije, nacionalni prvak Dragan Despot izvrsno je dočarao staro gunđalo Vladimira Kosa, iako su neki momenti preglumljeni te tada odlazi u nepotrebnu karikaturu. Sebastian Cavazza, najveća glumačka zvijezda Mestnog gledališča ljubljanskog, istom liku nije dao nikakav karakter. Njegova kompletna izvedba svodi se na glasovno “imitiranje” 60-godišnjaka, što je naprosto površna i još k tome nedorečena karakterizacija. Cavazzu smo prije dvije godine mogli gledati kao briljantnog Othella na gostovanju MGL-a u ZKM-u, no u “3 zime” je ili riječ o lošem odabiru glumca za traženu ulogu ili o nedostatku ideja u razradi lika.
Slično se dogodilo i ljubljanskoj Luciji Kos (Tina Potočnik Vrhovnik) koja je, uz onako visoke štikle te usku i kratku haljinu, svedena na praznoglavu „barbiku“. U kasnijim prizorima postaje jasno da ona to nije, no dojam je tada bilo teško popraviti. Nova članica HNK-ovog ansambla Luca Anić je zato izvrsna Lucija Kos, ironična, prizemljena, snalažljiva, borbena oko obiteljskog nasljeđa. Njena sestra Alisa to nikako ne može prihvatiti jer misli da bi ona trebala biti vođa te obitelji. Ali upravo je u tome stvar – misli, ne djeluje. I dok je ona u Engleskoj mislila da je sve smislila, njena se sestra pobrinula za umirovljene roditelje i tetu, a Alisa (podjednako dobre Tjaša Železnik i Jadranka Đokić) je iz priče izašla potpuno izgubljenog kompasa.
Nagrada na Gavellinim večerima
Lik Maše Kos, njihove majke, u obje se predstave čini nedovoljno razrađenim. U izvedbama Jane Zupančić i Ksenije Marinković Maša ostavlja dojam jednostavne domaćice koja cijeli život kuha za druge, pri čemu je to Zupančić izvela umjerenije, da ne kažem penzionerski, dok je Marinković pružila uobičajenu notu svojih nastupa poput onih u predstavi “Bella figura” i filmu “Ustav Republike Hrvatske“. Njihove su izvedbe dobre, Zupančić je na Gavellinim večerima osvojila i nagradu za najbolju žensku ulogu, no u takvoj je karakterizaciji djelomično nestala dubina unutarnjih emocija Maše Kos, najkompleksnijeg lika drame zbog različitih odnosa s majkom, ocem, mužem, sestrom i dvije kćeri.
No zato je MGL-ova Eva Jesenovec puno bolja od HNK-ove Made Peršić kao Ruža Kralj, a zanimljivo je da su obje glumice još uvijek studentice. Jesenovec je Ružu Kralj dočarala kao tvrdoglavu i borbenu djevojku. Peršić nije dočarala ništa osim nerazgovijetnog i ukočenog vikanja bez ikakve intonacije ili karakterizacije. Šteta je što se to mora napisati s obzirom na to da je Peršić još uvijek u procesu studiranja, no studentu preddiplomskog studija glume ipak nije mjesto u najvažnijoj premijeri sezone središnje nacionalne kazališne kuće, a pogotovo ne u jednoj od glavnih uloga.
Karolina Amruš je u izvedbi Jette Ostan Vejrup još jedan tipiziran lik, sredovječna buržujka koja s prezirom gleda na došljake u njenu kuću. Nina Violić je istaknula onaj dio karaktera Karoline Amruš koji proizlazi iz njenog čestog boravka u sanatorijima, no njezin je odnos prema pridošlicama znatno više prijateljski. Kada ona želi Moniki čitati “Hamleta”, doima se da ona to iskreno želi. Izvedba Alme Price kao Monike Vinter na standardno je visokoj razini, no u nekim trenucima kao da gledamo barunicu Castelli prerušenu u sluškinju.
No zato je njen završni monolog apsolutni vrhunac predstave. Nakon Pricine zadnje riječi, izgovorene tako iskreno i tako bolno, trebalo je samo zamračiti scenu. No Buljan je taj vrhunski kraj predstave uspio upropastiti time što je na scenu poslao Rieku Suzuki i Simona Yoshidu, članove Baleta HNK. Oni na početku drugog dijela predstave pjevaju neki šlager i svojom pojavom publiku ostave podosta zbunjenu. Ovakav kraj isto tako nije jasan i jedino što je donio je nezasluženo zbunjen aplauz umjesto erupcije ovacija nakon tako sjajnog monologa naše nacionalne prvakinje.