Fast Response: “Mediji bježe od distorzije”
Otkada Purgeraj ne postoji, smisao četvrtka u potpunosti se izgubio. Ponekad se sama trudim učiniti ga zanimljivim, a ovoga sam ga puta htjela oplemeniti jednim ozbiljnim intervjuom s jednim ozbiljnim, mladim, perspektivnim punk bendom. Svi navodi su točni, no moje težnje se nisu samo ostvarile – nadmašile su se. Ne mogu reći da sam s dečkima iz Fast Responsea napravila intervju, više bih to nazvala jednim iskrenim razgovorom, trenutkom koji je zabilježen, mislima koje su uhvaćene. Ako ste se ikad pitali o čemu Budha, Ninek, Pajo, Veki i Sinke pričaju kada ih skoro nitko ne sluša, dobit ćete djelomičan odgovor. Isječak njihove svakodnevice potrudit ću se što vjernije prenijeti, nadam se da neću razočarati.
Klasičan sivi četvrtak bez primjesa nekih konkretnijih boja. Radno vrijeme u firmi, koja tone poput Titanika, završilo je i time sam imala dovoljno vremena da odlepršam do stana. Tamo sam uskočila u sretne čizmice, koje znaju put do bukse na Črnomercu. Dočekala me dobro raspoložena već navedena petorka. Jedan se punih ustiju sprema pojesti sve ikad, drugi prolijeva pivu, treći lista erotiku, četvrti tipka po mobitelu, dok se peti u kutu svemu slatko smije. Sjedam za stolić u prostoriji, koja je svježe adaptirana u ugodan mini boravak, i nespretno vadim pitanja iz rukava.
Za početak bi vas molila da se ukratko opišete. Kako je nastao Fast Response? Tko se sjetio osnovati bend? Kakvu glazbu svirate?
Budha: A da se ti nama opišeš za one koji ne znaju tko je Helena? (smijeh)
Pa mislim da skoro svi ovdje znaju.
Pajo: Pa Veki te ne zna.
Pa ja sam Helena (smijeh). To je dovoljno za sada.
Veki (punih ustiju): Ja ću tutitu u početku dok poje (čitaj: ‘Ja ću šutit u početku dok ne pojedem’).
Budha: Šipac hoćeš ti to preuzet’?
Pajo: Ne (smijeh).
Budha: Fast Response su se u biti sjetili osnovati Sinke i Pajo. To je bila ta priča, oni su mene prije skoro dvije i neš’ godine zvali da snimim bubanj, da bi oni radili neki bend, da im samo snimim bubanj u studiju za pjesmu, dvije, tri. E, onda kad mi je Pajo poslao pjesme, rekao sam: ‘Uuuu jebote! Pa ovo je čak i dobro!’ (smijeh), tak da sam si htio malo i zasvirati s tim bendićem. Oni pokrenuli cijelu priču, našli su mene i zvoni mi mobitel. Ja se ispričavam.
Pajo: Sviramo glasno, brzo… Kaj je ovo (prolijeva pivu).
E dečki dečki, kakvi ste vi to cugeri?
Pajo: Mi smo dobri cugeri, ali loši muzičari. To jest Nino je dobar.
Sinke: Sad ispričaj otkud ime.
Pajo: E da, zovemo se Fast Response zato što naš menadžer Siniša brzo odgovara na mailove (smijeh).
Sinke: Ne seri!
Tko je smislio ime?
Sinke: Ja sam kakao na wc-u i smislio sam ime (smijeh).
Ninek: Ko i svaki drugi bend, prvo se dogovori koncert…
Sinke: Da, nismo imali ime, a morali smo ga brzo poslati. Kao, daj mi sutra ime, daj mi sutra ime; to je bilo kad smo s The Declineom svirali. Nismo mogli smisliti ime pa sam to poslao. Prošla su dva tjedna i tako smo ostali Fast Response. Budhina Suzi je predlagala da se zovemo Magic Whales (smijeh).
Budha: Da, Magic Whales je bio i moj favorit. Ne zvuči punk. Zvuči ko MGMT. Kako bezveze bend, ali imaju dvije dobre pjesme.
Ninek: Fićo je za jednu stvar od MGMT-a pjevao shake it like a little child (smijeh). I dobio sam pivu od njega. Za pjesmu od Blinka, onu Wishing Well, ide tekst I got caught like a little kid stealing. Veli Fićo da ide I got caught like a little Cat Stevens (smijeh).
Veki: Trebali smo se zvat’ Pillow (smijeh).
Budha: A jesi ispričao to kak smo dogovorili koncert, a bili smo samo Pajo i ja u bendu?
Sinke: Ne. To je sve bilo nabrzaka. Ja sam dogovorio koncert s Australcima, a u bendu su bili Pajo i Budha, radili su drugu stvar.
Znači samo vas dvojica? I kak su onda uletili braća Rašidagić?
Ninek: Ja nisam bio u planu. Prvo je bio Kova iz BeetanTonea.
Budha: Ne znam jel se ti sjećaš tog benda?
Ja se sjećam tog benda, ali ja ne znam nikog iz tog benda, osim tebe.
Budha: Ok, to ti je jedan veliki ćelavi debeli Šibenčanin. On je bio u planu, a Rašija smo tražili. Tražili smo basistu, pozvao sam ga i pustio mu pjesme, a on je rekao da može. Igrom slučajeva Kova je otišao u Šibenik živjeti, for good, ostali smo bez gitarista. I onda jebiga, koga ćemo, koga ćemo – pa buraz svira gitaru.
Sinke: I izgleda (smijeh).
Budha: Kao dok se Kova ne vrati. To već stoji tak dvije godine. Kova se vjerojatno nikad neće vratit, tak da…
Ninek: Kad se vrati, bit će fizioterapeut.
Pajo: Masirat će nas (smijeh).
Već neko vrijeme imate novog člana u bendu, pa bi ga ja molila da nam se predstavi ako je pojeo do kraja. Vedrane, gdje počinje tvoja priča?
Veki: Moja priča nikad nije počela. Šalim se, ja (žvače) inače iz Crikvenice, svirao sam u bendu Invert. Doselio sam se tu u Zagreb prije dvije i pol godine i od tada praktički nisam bio u nekom kolektivu. Budha me zapravo nazvao da im je otišao basista i ja sam došao, vidio i složio se. Fora je. Samo, ovaj Pajo je kreten (smijeh).
Pajo: I ja tebe volim Veki.
Budha: Jebiga, bilo je teško zamijeniti Rašija, ali mali je napravio sve.
Veki: Stariji sam od tebe.
Budha: Koliko? Mjesec dana?
Ninek: Nije ti rekao ‘mali’ zbog godina.
Budha: Tak da, eto, Veki. Super se uklopio. Totalno je poremećen, ima užasno morbidne fore.
Meni on ovdje djeluje najskuliranije, najpovučenije.
Veki: To je zato što sam došao s posla.
Budha: Izgled vara, vjeruj mi. Kad smo išli dva dana u Sloveniju, tad smo se malo bolje upoznali, pa je bilo: ‘ Pa jesi ti jebeno normalan?’
Nino, o tvojoj virtuoznosti se govori na veliko. Koliko puta dnevno…
Sinke prekida: Koliko možeš dnevno? (smijeh)
Pajo: Pred ogledalom!
Koliko dnevno provedeš za ‘gitarom’?
Ninek: Pa ne bi ja sad baš to okarakterizirao kao virtuoznost, nije to niš’ posebno, ali trudim se fakat. Trudim se i puno puno vremena provodim za gitarom.
Pajo: U brojkama koliko?
Ninek: A ne znam točno, ovisi. Nekad i po pet sati, a nekad jedan.
Pajo: Kak nemaš curu onda? (smijeh)
Ninek: Paaa… Nisam našao još uvijek neku koja će ostat u kuhinji samo (smijeh).
Ajmo mi na šipca i njegovu pekaru. Tko piše tekstove i otkud inspiracija? Ako sam dobro upućena, Pajo ima prste u tome…
Pajo: Evo ja pišem većinom tekstove, osim Vrati mi pare, koju smo svi skupa napisali. Inspiracija dolazi odasvuda. I kad hodam negdje, i kad ne hodam negdje, kad spavam, kad serem…
Veki: Kad ne spavam (smijeh).
Pajo: I kad sjedim na wc-u, a pogotovo kad mijesim tijesto. Za burek (smijeh). Ali najviše ideja dolazi na wc-u.
Jel’ ista fora bila i s Ignorom? Šiškice? Je li to isto nastalo na wc-u?
Pajo: Je. Mislim, kaj se ne kuži? (smijeh)
Budha: Kak je ta pjesma Šiškice glupa čovječe!
Meni je to bila najdraža pjesma od Ignora.
Veki: Eiiii eeeii! Završava intervju!
Ninek: Jer ona ima najdražu pjesmu od Ignora (smijeh).
Budha: Zato se i Fast Response oformio, da zaboravimo na tu burnu prošlost.
Pajo: Na tu noćnu moru. Ma ne, zajebavam se. Ignor… Mi smo radili dobre stvari.
Sjećam kad sam vas prvi put vidjela. Nastupali ste u kazalištu Vidra.
Pajo: Ozbiljno? Ti si tam bila?
Da, jer je moja sestrična imala neki nastup s dramskom grupom za dan škole i vi ste svirali. Tako sam čula za Ignor.
Pajo: Koncert je bio u osam ujutro (smijeh). Naš Matija je zaštekao u jednom trenutku. Katastrofa!
Tko vodi glavnu riječ u bendu? Ima li toga kod vas? Ako se ne složite odmah, glasate li? Postoji li pravilo veta, ako se netko ne slaže s donesenom odlukom?
Veki: Poštujemo demokraciju.
Pajo: Ako ne paše, Budha dobije šamar, i to je to.
Veki: I svi smo glasali za Kolindu.
Budha: Kak se glupo osjećam kad pokušavam nešt’ konkretno odgovorit, ali se sve pretvara u sprdnju i ne mogu (smijeh).
Koliko je vaš glazbeni ukus utjecao na stvaranje vaše glazbe?
Pajo: Pa apsolutno. Do kraja, skroz. Totalno.
Budha: Meni niš. Ja bi ti najrađe Thievery Corporation svirao. Znaš kaj, kul je, ovo je dosta divlji bend. Recimo, to nisam imao kod Frakture. kad smo počeli htio sam neki divlji bend poput The Exploited ili The Casualities ili tak neko sranje. Fast je upao baš s tak nekom brzinom, mislim, ima i Fraktura brzinu. Ne znam kak da ti opišem. U krajnostima sam. Ili Thievery Corporation ili The Casualities i vrištanje. Fast je i upao zato kaj mali zna vrištat.
Može li svatko od vas navesti jednog glazbenika ili bend koji ga fascinira?
Ninek: Mene fascinira Ignor. Kak netko može biti tol’ko loš? (smijeh) Ma teško je izabrati nekoga, teško je izabrati samo jednoga. Ma ja ne mogu. Meni je Strung Out najbolji bend!
Veki: Meni osobno John Frusciante i Tony Sly.
Pajo: Ja ću onda uzet Fat Mikea.
A što je s guilty pleasure izvođačima? Možete li biti toliko slobodni i navesti jednog na kojeg i niste previše ponosni?
Sinke: Ignor (smijeh).
Ninek: Ja imam. Hill i ja brijemo na Tonight Alive, onaj pop punk. Nešto kao Paramore, ali s jebenim muzičarima.
Budha: A zakaj nisi rekao In Vivo i Moje Leto?
Ninek: Zato kaj to nije guilty pleasure, to volim. To obožavam!
Veki: Braća Bez Gaća!
Pajo: Meni je Taylor Swift jebena.
Budha: Ja onda biram Katy Perry.
Meni su Backstreet Boysi guilty pleasure.
(Ninek i Pajo pjevaju Backstreet’s Back od početka do refrena)
Budha: Svi smo imali Backstreet Boys fazu, samo su neki još uvijek očito u njoj (smijeh).
Nešto malo o albumu “Welcome To Corruptia“ koji je izašao u veljači prošle godine. Koliko se toga promijenilo od tada u bendu?
Pajo: Naučili smo bolje pisat stvari, naučili smo bolje svirati. Izgubili smo basistu, ali smo dobili drugog idiota (smijeh).
Budha: Po meni se promijenilo sve na bolje. Na EP-u je već roknulo jebeno, ali album je… Pun kurac se tog promijenilo! Puno gigova se izdešavalo, ljudi su se javljali iz cijelog svijeta. To je meni fascinantno.
Ninek: Mene je isto fasciniralo, frajer se javi iz južne Afrike da mu je album jeben.
Budha: Singapur, Kanada, Švicarska, Koreja, Australija… I uglavnom su ti ljudi naši lajkovi na fejsu. Jedino su oni kupili albume na netu.
Sinke: I Čačić (smijeh).
Budha: Brijem da smo se i malo zbližili k’o bend.
U nekoliko navrata ste radili mini turneje po susjednim zemljama. Kako je to prošlo? Jeste li zadovoljni reakcijama i odazivom publike?
Budha: Auuuuuuuu! Možemo samo reć’ auuuuuuuuuu!
Pajo: Toliko smo zadovoljni da pjesme koje će izaći na sljedećem EP-u opisuju taj osjećaj.
Ninek: Ma sve je bilo super, ali meni je Lazarevac bio daleko najbolji koncert ikad!
Budha: I nevjerojatno je to, kad dođeš prvi put u neki mali gradić u Srbiji, a ekipa pjeva tvoje pjesme, baca ti lovu, ima majice.
Sinke: K’o da si na svadbi, lova po stejđu jebote.
Ninek: Od prve do zadnje sekunde, kad je Budha krenuo lupat bubanj, štala! Ljudi se po podu valjaju.
Budha: To mi je super, svi ti organizatori kod kojih dođeš, daju ti smještaj, klopu i cugu. Brinu se za tebe k’o da se znate sto godina.
Ninek: Fakat! Svim bendovima preporučam da odu svirat u Lazarevac. Lijepo će vam bit’.
Sprijateljili ste se sa dečkima iz The Declinea i Local Resident Failurea prilikom njihovog gostovanja u Zagrebu. Kakve su šanse da vas čuje australska publika? Postoji li mogućnost za odlaskom In The Land Down Under?
Sinke: Gigove imamo dogovorene, ali nemamo lovu za karte.
Ninek: Koncerti su već dogovoreni godinu dana…
Budha: Volja i želja je velika. Jedino nas sprječava lova. Zanimljivo je kod The Declinea što je njihov dolazak ovdje financiralo njihovo ministarstvo kulture u svrhu promocije svoje zemlje. Ak se tak neš’ nama desi, a vjerojatno neće, onda smo na konju.
Na kojem biste inozemnom festivalu voljeli nastupati?
Ninek: Na Rock Am Ringu!
Pajo: Punk Rock Holiday.
Budha: Ja bi na Szigetu.
Veki: Na motorijadi u Čačku (smijeh).
Budha: On je najrealniji (smijeh).
Anegdote i dogodovštine su nešto što uvijek budi zanimanje. Imate li vi neku zanimljivu, smiješnu ili sramotnu bendovsku priču?
Budha: Gle, da je sramotna, nećemo ti ju ispričat’.
Pajo: U Novom Sadu, kad je Budha pio od jutra, svirao je gig i završimo jednu pjesmu, pogleda me: ‘Pajo ja ću se zrigat, ja ne mogu više. Moram isto kenjat. Jesam bio dobar?’ (smijeh)
Budha: Kaj fakat? Ja se toga uopće ne sjećam. To sam testirao granice, četiri dana mogu u komadu pit, nakon toga budem sjeban.
Ninek: A granica, stari moj! Marac iz Free Ridea je bio mrtav, on je vozio. Najdraže mi je kad smo bili u Srbiji i murjak nas zaustavi. Na radiju je svirala neka divljačina. I sad se mi skuliramo, stišamo i prebacimo da baš ne udara. I prebaci on, ali na klasiku. (smijeh) I dolazi murjak, a Marac ga u dušu gleda. Traži vozačku i prometnu, Marac mu da i bulji. U dušu ga gleda i gleda! Murjak je na to rekao: ‘Samo vi produžite.’
Budha: Klasika jebote. Ta Srbija je bila puna sranja. Kad se voziš, kak Marac ima mjesto za spavanje gore, a ne smiješ se tamo vozit’ jer te murja globi. Kad god bi netko rekao ‘murja’, kad bi cimali nekog, to je takvo padanje bilo… Strgani su mu oni nasloni za vrat jer ekipa leti. Meni je bilo najbolje kad je Gec spavao gore, ja sam se onak spustio i Gec uleti tak da su noge pored mene. Ja i dvije noge. (smijeh) To bi sve trebalo dokumentirat’.
Izrazito ste energični i karizmatični na stageu. Izvrstan ste kolektiv, iako ste različiti. Imate li nekakve bendovske team buildinge?
Budha: Ne. Pokušali smo jednom imat’ team building, pa smo se skoro raspali. (smijeh)
Kako izgleda vaš dan uoči svirke? Uživo rasturate. Imate li neke svoje male rituale bez kojih ne izlazite na nastup?
Ninek: Svaki put na dan koncerta poslušam sto puta Music Saves od Debelog Precjednika. U toj pjesmi je rečeno sve. Zato ja volim svirat’ i volim muziku.
S obzirom da iza i ispred vas stoji jedan čovjek velikog srca, vaš menadžer Siniša, koliko bi sve ovo što ste do sada napravili mogli bez njega?
Ninek: Apsolutno ništa. Možda bi čak i mogli, ali trebalo bi nam jedno pet godina.
Pajo: Neki dio nas bi trebao odrasti, a to nam se baš još i ne da.
Budha: Zato je Sinke tata tu.
Biste li drugim bendovima također preporučili da imaju osobu poput Sinketa uz sebe?
Pajo: Ne. Preporučili bi da imaju Sinišu i da mu za to daju pare. (smijeh)
Budha: Gle, svi bendovi mogu sve sami radit. I mi možemo sami dogovarati gigove i sve kaj on radi, al’ se to nikom ne da. Svi bendovi koji seru po menadžerstvu, po nekom, su u krivu po meni. Zato kaj ti ta treća, četvrta il’ peta osoba sto puta olakšava posao. Ti samo trebaš odsvirat. Meni je sranje kad Sinke ne ide s nama na koncert. Sad mi moramo uzet lovu, moramo smislit gdje ćemo spavat, moramo se dogovorit s ovim, s onim… Ovako dođeš, ostaviš opremu, rokaš i to je to. Savršeno.
Ninek: A i volimo ga.
Pajo: Ok je. (smijeh)
Jeste li ikad razmišljali o udruženju u neki bendovski punk kolektiv? Nešto slično House Of Pablo kolektivu?
Pajo: Da, bilo je takvih ideja, čak jako dobro razrađenih ideja, ali kad skupiš toliko ljudi nažalost se ne možeš dogovoriti. Barem se mi nismo uspjeli dogovorit’.
Budha: Skupila se posebna sorta ljudi. Bilo bi nam svima lakše da smo se uspjeli dogovorit.
Ninek: Nažalost nismo uspjeli, ali House Of Pablu svaka čast!
Što je s novim materijalima? Nazire li se nastajanje novog albuma? Ako da, koliko će se razlikovati od prvog, s obzirom na to da je i druga osoba na basu?
Budha: Imamo, radimo pun kurac, jedva čekam da krenemo svirati jer nam tu vrijeme oduzimaš. (smijeh) Radimo sad na EP-u. Kroz mjesec, dva bi EP sa četiri pjesme trebao biti vani. Bit će poprilično različito, ali opet Fast Response. Veki se uključio i sa svojim aranžmanima, tako da jedva čekamo da to snimimo.
Ninek: Cuming soon. (smijeh)
Kakvi ste po pitanju bookinga? Gdje vas se sljedeće može slušati?
Budha: Tata? (smijeh)
Sinke: Potvrđen je 23. svibanj u Grey Roomu s Debelima i Noise Fightom. Bit će još vjerojatno nekaj i prije čak. Imamo i Slovenija u planu, bit će svašta.
Težite inozemnom tržištu. Imate li neke konkretnije planove? Što se u budućnosti može očekivati od Fastića? Neka veća europska turneja možda?
Budha: To pokušavamo riješiti otkad smo se oformili. To je u planu.
Pajo: Bit će sigurno europska turneja.
Ninek: Ma da odemo tjedan dana na turneju, vrh!
Pajo: Sve bolje i bolje ide, tako da zasad ne vidim neke prepreke.
Budha: Nek tatek veli, on zna najbolje.
Sinke: A kaj ću ti sad kukat da moraš poslat tisuću mailova. Za ova četiri giga u Srbiji sam poslao valjda sedamdeset mailova. Od toga je trideset njih išlo u Beograd, a nismo tamo uspjeli dobit niš’. Prošle godine na jesen smo htjeli ić’ na neki mini euro tour i poslao sam tisuću i dvjesto mailova. Dogovorio sam četiri svirke u Velikoj Britaniji, Austriju i dvije Njemačke, ali su datumi bili spojebani i razbacani, nismo to mogli povezat, pa smo odustali na kraju. Da imamo više svoje love u budžetu, otišli bi samo Englesku odsvirati.
Budha: Ovak se ne isplati, ali ima naznaka, vidiš.
Sinke: K’0 i ta Australija, samo nas uvijek mora nešto jebat, ali da ljudi ne odgovaraju na mailove, ne odgovaraju.
Ninek: Kol’ko para, tol’ko muzike nažalost.
Sinke: Iskreno, uvijek mislim da se nešto mora dogodit, neki x faktor da te ljudi počnu zvat. Ovako ako se ti moliš i bacaš neke sheme, ništa od toga. Sam’ putni ti je 150 eura, ti ga tražiš 100 eura i to je već problem.
Budha: To mi nije jasno kod tih organizatora jebote, za toliku malu cifru spuštat? Ajde, da smo rekli neku bolesnu cifru, ali ovako… Sad smo se malo zbedirali. (smijeh)
Što jedan dobar bend treba napraviti da bi bio slušan u eteru, puštan na tv ekranima? Kako doprijeti do medija? Bilo bi lijepo za promjenu, umjesto neke klape na tv ekranima u nekoj od malobrojnih glazbenih emisija naići na pjesmu domaće pankerije.
Veki: Izgubio sam se na ‘dobar bend’. (smijeh)
Pajo: Za bend koji svira glazbu kao mi i pjeva na engleskom skoro pa nema nikakve šanse da se pušta. Trebaš imati potpisan ugovor s nekom izdavačkom kućom, koja je pak u suradnji s nekim.
Sinke: Ali i te naše izdavačke kuće ne rade previše na nekom bendu koji nije komercijalan. Lako za Fast Response, imaš primjere bendova, koji su fakat odlični, koji sviraju i po dvadeset godina, tipa Overflow, Debeli Precjednik. Ne znam koliko su puta oni bili na radiju, mogao bi nabrojati na prste jedne ruke. Mediji bježe od distorzije. Možeš eventualno biti na noćnom programu.
Veki: Ali to nije ni bitno jer nitko ne gleda tv.
Budha: Bitnije je da se to sve širi po netu.
Ninek: Ja bi radije da svi ti ljudi koji bi nas slušali na radiju ili tv-u dođu na koncert.
Sinke: Ovisi dosta i o portalima. Moraš se dopast uredniku ili nekome, kome šalješ materijale. Ako potrefiš, onda imaš sreće.
Ninek: Mene smeta kaj su svi ti portali copy-paste. Na primjer, izađe negdje najava koja ima petnaest redova, malo o koncertu, malo o bendu, o kartama, pretprodaji ovo ono. Sve su iste. Gubi mi se smisao tih sedam najava.
Budha: Super je kak je Mašinko napravio. Nigdje ne piše ništa o bendu, ni na bandcampu, ni na Facebooku.
Sinke: Pa dobro, i nama piše jedna rečenica.
Sjećam se Hit Depo-a s nostalgijom. Nakon te emisije ne pamtim neku koja bi se bavila alternativnom glazbom na našim prostorima. Možda Briljanteen prije nekoliko godina. Izgleda kao da kvalitetni domaći bendovi ne postoje, a scena nam buja daleko od očiju javnosti. Mislite li da je punk sceni bolje da se razvija sama sa sobom?
Veki: Da.
Sinke: Realno, kad su uopće mediji pomogli nekom punk bendu?
Bio je onaj jedan iz Rijeke prije par godina. Bili su na tv-u.
Pajo: Misliš na Diskurz. Ali oni su imali potpisan ugovor s nekim, zato je to bilo tako.
Budha: Imali smo taj Podebljaj Do Jedanaest.
Sinke: I Ružiona je bila.
Pajo: Ali sve je to kratko jer izgube…
Sinke: Ne paše im gledanost. Sve je biznis.
Jeste li pratili Porine? Ove se godine dogodila novost, više nije diskografska, nego glazbena nagrada. Mislili smo da će se tim putem otvoriti neka nova vrata brojnim odličnim domaćim bendovima s bandcampa, jer su mogli konkurirati u svakoj kategoriji. Na kraju su se neki posramili što Porin kao takav još uvijek postoji. Kakve su šanse da se takva ideja razvije u dobrom smjeru u budućnosti? Dosta smo jadni po pitanju glazbenih nagrada, a obilujemo kvalitetnim izvođačima koji ne vrte žarulje, ne leže u dokoljenkama na krevetu i ne vole cvijeće sumnjivog morala.
Veki: Mislim da su glazbene nagrade općenito gluposti.
Pajo: Pošto sam bio na Porinu dva puta, to je samo čista spika, blještavilo, glamur i domjenak. Nema ništa tu od glazbe.
Sinke: Meni je žao kaj nema više Crnog Mačka, to je bilo dobro. Bila je drugačija shema.
Ninek: Meni je nagrada kad ti dođe sto ljudi na koncert, veća mi je to nagrada.
Pajo: Ne treba se oslanjati na neke fejk pizdarije, ljudi trebaju uzeti stvar u ruke i doć na jebeni koncert.
Ninek: To je jedini problem. Treba doć’ na koncert, poslušat bend, zajebavat se. Popit…
Veki: E, a zašto ljudi trebaju pit da se zabave?
Budha: Zato kaj su trijezni preveliki papci za išta. Kak Hladno Pivo kaže s promilima mi raste samopouzdanje, strah od poraza uvijek me zablokira.
Pajo: Uostalom, što ljudi više piju, to smo im bolji (smijeh).
Ninek: Ja se ograđujem od Hladnog Piva.
Budha: Hladno Pivo je najbolji bend ikad.
Ninek. Misliš najgori.
Budha: Dobro, Džinovski, Gad, Desetka, Pobjeda…
Ninek: Ne priznam uopće. Ne mogu stari, meni je to grozna muzika. To me i Ivek jebe stalno zbog tog’. Meni je Hladno Pivo grozan bend.
Veki: Ivek na jednom dijelu albuma zvuči isto ko Mile. Zadere se nešto i zvuči sto.
Budha: Odgajani smo na Hladnom Pivu, kaj ti je? Ta lajna je super.
Veki: Ja nakon Šamara više ne slušam Hladno Pivo.
Budha: E, a jeste čuli novu pjesmu?
Sinke: Koju? Favorit? To je sve isti shit.
Ninek: Imaju pjesmu koja se zove Messi. Nemojte me jebat. To Nives Celzijus pjeva.
Budha: Joj, nemoj mi o njoj. Ona je sad u Lisinskom. Da mi imamo toliko love za promociju, ja bi napravio koncert u Lisinskom. Platio bi svaki jebeni billboard.
Sinke: One kocke nisu dobre za akustiku.
Veki: Ma kaj ima veze jebote, pa svirali bi violine. Ja kontrabas, on timpane, ti violinu (smijeh).
Sinke: Sjebat ćete 2cellos.(smijeh) Jurkas je dobro prokomentirao to kad su ga pitali njegovo mišljenje za Nives u Lisinskom. Rekao je da je nekad Lisinski bio kuća prestiža i visoke kulture, ali više očito nije.
Budha: Pa izjavili su da je bolje da zarade lovu, pa će onda moći raditi više tih klasičnih koncerata. Ma puši kurac! Tak da bi lijepo platio, platio bi svaki billboard da bude moja slika na njemu.
Ninek: Jebiga, onda ne bi nitko došao (smijeh).
Budha: Ma daj jebote. Idemo zaradit lovu i napravit gig u Lisinskom.
I koliko bi onda bila ulaznica za koncert u Lisinskom?
Budha: Petnaest kuna minimalna donacija, onako kako je moderno u Mediki reći.
