VELVET BUZZSAW: Umjetnost uzvraća udarac
Hrpa vreća za smeće postavljena je na podu jedna pokraj druge; mladi agent prati starijeg umjetnika u nadi da će vidjeti njegov novi rad i moći ga komentirati te se „znalački“ spušta do hrpe vreća i dramatično objavljuje kako je djelo izvanredno. Umjetnik samo kratko komentira da to nije novo djelo, dajući tako do znanja da je to doslovno samo hrpa smeća, a ne umjetnost, dok se agent istovremeno izdaje da i nije toliki stručnjak za umjetnost kakvim se predstavlja. Velvet Buzzsaw u toj kratkoj sceni jasno iznosi svoju poruku – svijet visoke umjetnosti površan je i lažan, sve pokreću interes i novac. No, Dan Gilroy ne staje samo na tome.
U svom novom filmu, zgodno objavljenom na Netflixu, autor Nightcrawlera ironično prikazuje patvoreno okruženje u kojem nastaje visoka umjetnost LA-a. Prvotna satira u drugoj polovici filma postaje triler, a čitava priča kao da nije sigurna koliko se ozbiljno (ne) želi shvaćati.
Kapitalizam u vrhu umjetnosti
Ludnica ovog filma započinje od prvih minuta, kada upoznajemo sve glavne aktere. Otvorenje je nove izložbe i Morf Vandewalt (Jake Gyllenhaal) samouvjereno ulazi u galeriju, spreman svojim britkim jezikom i znanjem o umjetnosti odrediti tko vrijedi, a tko ne vrijedi – jer Morf je svojevrsno božanstvo na losanđeleskoj umjetničkoj sceni, kritičar čije se riječi svi boje i poštuju je kao zakon.
U strci divljenja novoj umjetnosti otkrivaju nam se i ostali likovi te njihove osobnosti i međusobne veze. Rhodora (Rene Russo) agentica je koja ni pred čim ne preže da se domogne dobre zarade, a s istim namjerama djeluju i njena pomoćnica Josephina (Zawe Ashton) te ambiciozna kustosica Gretchen (Toni Collette). John Malkovich filmom luta kao izgubljeni umjetnik u potrazi za muzama te je zajedno s mladim Damrishom (Daveed Diggs) lovina Rhodori i suparničkom agentu Jonu Dondonu (Tom Sturridge).
Konzumerističko slavljenje umjetnosti eskalira kada Josephina u stanu iznad sebe pronađe čitavu kolekciju nikad objavljenih i iznimno uznemirujućih, ali genijalnih slika njenog preminulog, samozatajnog susjeda. Josephina u tome odmah vidi priliku, ali s kolekcijom dolazi problem – autor je naglasio da želi da se slike nakon njegove smrti spale. Josephina ih uvlači u živote svih likova, a posljedice su fatalne.
Kad odrastem želim biti satira. Ili možda horor?
Velvet Buzzsaw film je s jasnom misijom – na početku. Gilroy je ponovno u lovu na lažnost današnjeg društva, na Instagram kulturu posjeta muzejima i konzumiranja umjetnosti općenito, gdje obični smrtnici kulturu više gledaju kroz objektive kamera na mobitelima, a velike ribe kroz prizmu novčanih iznosa koje mogu iz nje izmusti. Prva je polovica filma tako zabavna satira svijeta u kojem svatko svakog kupuje, bilo da se radi o umjetničkim djelima ili međusobnoj pažnji i gdje svaki krivi korak može biti koban. Oni bolje upućeni možda mogu prepoznati i reference na stvarne osobe i prostore, a nama ostalima preostaje samo uživati u šarenom festivalu pretencioznosti.
Iako je satiričan dio filma dosta dobro izveden, fali mu oštrine i odlučnosti da bolje ugrize. Velvet Buzzsaw definitivno se ne shvaća u potpunosti ozbiljno, što zapravo i nije loše, ali previše je na granici nakaradne karikature. Sve postaje još bizarnije u drugoj polovici filma kada slike sa scenama nasilja svoje uznemirene demone prenose u stvarnost te počnu ubijati sve one koji su na bilo koji način od njih profitirali. Kombinacija satire i horora nije uopće problematična, jer je sama ideja odlična i moglo bi fantastično funkcionirati (što je dokazano, primjerice, filmom Get Out), samo kad bi film napravio još taj jedan korak naprijed i prešao iz površnog opažanja u pravi, djelotvoran komentar. Nedorečenost i, ironično, površnost filma koštaju ga punog efekta kakvom se autor vjerojatno nadao.
Spas u obliku glumaca
Nedorečenost se prenosi i na likove, iako se film tu donekle iskupljuje. Neki likovi služe samo kao karikature, odnosno kao ispušni ventili situacijske komedije ili vrlo lako upadaju u to. Količina likova koja je uključena u ovu priču svakako ima utjecaja na njihovu razvijenost i njihova putanja na trenutke je previše očita.
Međutim, to ne sprječava genijalce poput Jakea Gyllenhaala i Toni Collette da svojim nastupima izvuku svu potencijalnu razonodu filma na površinu. Oboje u karikiranim, satiričnim ulogama, Collete i Gyllenhaal zapravo su vrlo odmjereni te briljiraju u komičnim prenemaganjima svojih likova. Gyllenhaal se s lakoćom kreće u okviru autoironije i šašavosti te svoju izvedbu održava na razini i kada sam film potone u trilerskom dijelu te se snalazi u svim bizarnim situacijama u koje ga Morf odvlači bez da mu nastup postane nakaradan. Slično je i s Johnom Malkovichem, koji se ne pojavljuje puno puta, ali svaki put u potpunosti preuzme scenu.
Trippy scene u kojima umjetnost napada profitere također su dobar element filma. Likovi na uznemirujućim slikama nasilja, nastale iz jednako uznemirenog uma preminulog susjeda, oživljavaju i prate svoje žrtve te ih na kreativan način ubijaju. Te se scene mogu gledati kao jedan od bolje ostvarenih dijelova satire, ali su dosta suptilan, no učinkovit rad visoke produkcije.
Velvet Buzzsaw ne ugrize dovoljno letalno i duboko da bi boljelo te da bi se njegova satira ozbiljnije shvatila, ali ne može mu se osporiti ni da je dobrim dijelom ipak zabavan. Izbjegava i upadanje u klopku preozbiljnog shvaćanja samog sebe, ali Gilroy ipak mora poraditi na efektivnosti svojih scenarija želi li zapravo prenijeti svoje poruke i viđenja bez da se utope u masi sličnih površnih (pomodnih) komentara.
