Vid Bešlić: “Kažu da je gluma više od života jer budi praosjete – za mene je to i poezija”

Pjesnici nisu samo kroničari svijeta, već i tumači unutarnjih svjetova, mostovi između prošlosti i sadašnjosti, između stvarnog i imaginarno dokučivog. S poezijom Vida Bešlića susrela sam se tijekom korone, kada je potres sravnio Petrinju sa zemljom. Vid je napisao pjesmu koja se brzo proširila društvenim mrežama i duboko me potresla. Činilo mi se da tako lako istražuje granice između tradicije i novog, a da pritom ne bježi od introspekcije niti od izazova umjetničkog stvaranja. Kasnije je upisao Akademiju dramskih umjetnosti, što mu je samo produbilo shvaćanje svijeta. U ovom razgovoru otvorili smo teme utjecaja koji su oblikovali njegovu poeziju, istražujući gdje se nalazi granica između emocionalnog izlaza i intelektualnog izazova, te kako u procesu stvaranja balansira između stvarnosti i nevidljivog svijeta. Njegova zbirka „Ektoplazma“ vodi nas na putovanje unutar tih nevidljivih dimenzija, istražujući odnos između duhovnog i svakodnevnog, unutarnje potrage i vanjskih utjecaja.

Koji su najvažniji utjecaji koji su oblikovali tvoju poeziju i kakav odnos imaš prema tradiciji? Treba li pjesnik moći pisati izvan okvira tradicije ili je on zapravo njen dio? Ili ona njegov?

Kada govorimo o utjecajima koji su oblikovali moju poeziju, govorimo o ljudima koji su bili i jesu prisutni u mome razvoju, moj djed je samozatajni pjesnik, prostor Petrinje i okolica u porama su pjesništva, Akademija kao novo mjesto iz kojeg crpim svakodnevno i naravno, znatiželja, glumac, a i pjesnik mora imati tu dječju radoznalost. Pjesnici mnogi, što zavičajni kao što su Josip Stanić Stanios, Monika Herceg, Miroslav Kirin, glazba kao glavni pokretač. Tražio sam inspiraciju u onom običnom čovjeku, ne u polubogovima književnosti. Mnogi me žele svrstati; Vid je avangarda, Vid je kršćanski pisac, a ja si dajem za pravo biti sve i ništa. Još sam mlad i želim iskoristiti glumačku moć transformacije te pristupati stilovima kao ulogama. Kada govorimo o tradiciji, govorimo o onome iskonskome u nama, to je ono nasljeđe koje osim što se prenosi s generacije na generaciju, upisano je u elemente postojanja kojih nismo ni svjesni. Pjesnik mora prihvatiti taj dio sebe da bi mogao stvarati i izvan nje. Sjetimo se samo kako su završavali nadrealisti koji su se protivili njoj.

Mora li pjesnik biti sposoban staviti se u poziciju razumijevanja i empatije prema svijetu oko sebe, pa čak i prema onome što ne može dotaknuti? Kako ti kao pjesnik postavljaš granicu između umjetnosti kao terapije i umjetnosti kao kritike? Je li pjesništvo za tebe prvenstveno emocionalni izlaz ili i intelektualni izazov?

Empatija zaista jeste jedna vrlo dragocjena čovjekova sposobnost koja ima i svoju neurološku osnovu. Mi imamo ogledalne neurone i, kada promatramo nekoga, izraze lica ili mimiku, često se događa da stvaramo iste geste. To govori da se mi i nesvjesno povezujemo s drugim bićima. Ima toga već i kod beba, kada se začuje plač jedne bebe, onda krene cijelo rodilište plakati. Empatija čini osnovu naše ljudske prirode i našeg povezivanja u zajednici, no sve dok je u umjetniku nezdrav narcizam, odnosno Jezabelin duh u našoj tradiciji, umjetnik nije sposoban vidjeti dalje od samoga sebe i samim tim se utapa u vlastito sebstvo. Kao što ni kazalište nije moguće bez empatije, tako ni poezije nema bez empatije. Ona je nužna da nas uvremeni, stavi u trenutak. Ono što me Akademija uči, čovjek često zaboravlja da postoje nevidljive stvari koje su itekako opipljive i radi kojih, ako ih dotaknemo, ulazimo u nove portale, postajemo sudionici novih svjetova. Umjetnost kao terapija jest put ka cjelovitosti, odnosno do cjelovite ličnosti, ali to je strmi put. Pjesništvo kao emocionalni izraz dokazuje da postoji još nešto rajsko u nama, čisto, težnja ka nekoj višoj istini, dok pjesništvo kao kritika vuče nas za rukav i govori: „hajde posumnjaj, nemoj samo vjerovati!“

Putovanje u svijet duhova

U zbirci „Ektoplazma” pišeš o onome što je sada neuhvatljivo, o svijetu koji ti je izrazito bitan, ali ga ne možeš u potpunosti dotaknuti. Ako ga već dotičeš i u njemu sudjeluješ, on je na neki način šupalj, nešto mu bitno nedostaje, a upravo ta praznina definira pjesnikovu stvarnost. Je li poezija bila jedini alat koji si mogao koristiti da stvoriš taj most koji smanjuje zaborav?

Taj neuhvatljiv dio jest ono što još uvijek ljekari ljudske duše ne mogu objasniti. To nije nešto paranormalno. To je dokaz neke veće sile koju još uvijek ne možemo pojmiti, neke veće dimenzije koje svjesno ne možemo percipirati. Možda je to ljubav koja nadilazi granice prostora i vremena – kako je moguće voljeti nekoga tko je umro ili kako je moguće baš u tom trenutku kada mislimo na neku osobu susresti je u gradu?

Čovjek po prirodi stvari mora voljeti sve što je ljudsko, ali treba težiti stvoriti pristojan svijet. Osim riječi, postoje i note koje opisuju duševne zapise. Komponiranje mi tu puno pomaže.

Odakle naziv „Ektoplazma”? Kako ti kao pjesnik tumačiš pojam ektoplazme u odnosu na svoje pjesme i uopće umjetnost? Je li to metafora za umjetnički proces ili možda za neku vrstu unutrašnjeg proživljavanja?

Naziv „Ektoplazma” je putovanje u svijet duhova, a proizlazi iz želje da sve pokojne oživim kroz pisanu riječ i tako ih slavim. Izgubio sam dosta ljudi kroz život i htio sam se s tim gubitcima pomiriti i oprostiti. Inspiracija je bio Isus Krist koji je uspio otjerati demone iz duše pobožnog Gerazenca. Ektoplazma je metafora pročišćenja, povraćanja prošlosti. Kao što i gluma želi da se odreknemo sebe, tako i poetika „Ektoplazme” želi da prigrlimo prošlost i krenemo, ali da bi se odrekli sebe, trebamo se prvo steći, i to je jedini prirodan put rasta. To je individuacija ili oboženje. To je skok iznad kognitivnog, skok u egzistenciju, pa iz tog skoka, skok u vjeru ili „leap of faith“. Bacanjem u nepoznato, kao pročišćeni mi, možemo doći do iskustva raskajanja pa i Njega, s velikim Nj.

U „Ektoplazmi” spajaš intimna, gotovo mistična iskustva sa svakodnevnim i socijalnim pitanjima. Je li pjesništvo za tebe način da se izraziš i oslobodiš svojih unutrašnjih dilema?

„Ektoplazma” ne bježi od intime, ni od pitanja koja će se možda tek za pedeset godina otvoriti, ali zato bježi od sudbine, tog poganskog što je karakteristično za grčku tragediju. U svakom čovjeku postoji pogansko, ali i starozavjetno i novozavjetno biće. Novozavjetno se najčešće prvo oštećuje, zato i zbirka završava s dolaskom posljednjeg Adama ili Spasitelja, a započinje s gotovo mističnim, magijskim i poganskim svijetom te propituje postoji li uopće taj svijet, a onda kasnije luta, kuca na vrata intime, otvara prsni dio čitatelja, ulazi u obiteljske priče, konstelacije i zapise na duši. Pjesništvo osvjetljuje unutarnje dileme. One tek kroz proces pisanja postanu čak i vidljive. Zakopane su duboko u nama. Mi nismo ono što mislimo da jesmo, mi smo i naši preci.

Koliko je proces stvaranja poezije za tebe svjestan, a koliko spontan? U „Ektoplazmi”, povezuješ stvarnost s onim što je nevidljivo i duhovno. Što za tebe predstavlja granicu između onog što je stvarno i onog što je imaginarno u poeziji?

Više je spontan, nego što je svjestan jer naše tijelo kroz spontanost dolazi do istinitog iskaza. Kao što i sami naslov kaže, vidljivo što može biti nevidljivo, pa opet vidljivo. To su riječi koje dođu pa odu, bježe u zbirku, i tamo ostanu, zaglavljenje u listove. Granica između onog što je stvarno i ono što je imaginarnog u poeziji jest upravo to prepoznavanje i buđenje tih praosjeta. Kažu da je gluma više od života jer budi praosjete – za mene je to i poezija.

Odmicanje od sebe

Koliko se gluma i pisanje prožimaju kod tebe? Ulaziš li svjesno i u ulogu pjesnika?

Gluma i pisanje su sestre blizanke, one su katarzične. Tvrdim da glumac ne možeš biti ako nemaš potrebu izraziti se, nešto reći u ovome svijetu. Često kada kažemo da netko glumi, kažemo da se igra ili ima masku, ali cilj glume je vratiti nas na prapočetak. Moj profesor glume Joško Ševo rekao je da sve studente mora vraćati njima, ali da mene mora odmaknuti od mene. Odmah sam došao na ideju da se poništim. Mi se stružemo, kao i u poeziji, kada čistimo slojeve luka, ljusku po ljusku, plačemo, pa tako i masku po masku. Bitno je ostati čitav u cijelom tom procesu i imati bazu u koju se možemo vratiti, duhovnu kuću našeg bića. Gluma i poezija nam daju tu mogućnost da postajemo pametniji, a da ne starimo. Kada okončamo sve ovozemaljske poslove, tek onda postajemo spremni za glumu, a poezija je to putovanje. Lady Gaga kaže: “pleši ili umri“, ja kažem: “glumi ili umri“. Pjesnik je samo jedna od uloga koju igram.

Goranova nagrada ipak slovi kao krunska nagrada za pjesnike. Kako je ti doživljavaš? Jesi li i prije nje slao svoj rukopis na natječaje? Pišeš li?

Kao što sam i na tribini rekao, Goranova nagrada velika je počast i odgovornost, ali kao što treba znati nositi novi kaput, tako treba znati i nositi tu nagradu, sa stilom. To je prvi natječaj na koji sam slao rukopis. Trenutačno sam uzeo predah jer počinju nove bitke. Pišem svakodnevno, ali pisanje je za mene i odlazak u šumu, nitko ne zna razgovarati kao priroda.

Nagrada je bila prekretnica u životu i poziv da malo zastanem. Trenutačno pišem i uskoro ćete imati priliku čitati me još. Nova era uskoro dolazi!